„Svakome se jadu nadah, ma ne nadah ženit’ Rada“.

Doista, ko god je elementarno upućen u ovdašnje zbilje i privide, u ovu provincijsku duhovnu i političku kloaku, morao je očekivati oslobađajuće presude za Andriju Mandića – oktroisanog guvernera Crna nam Gore – i njegovog saborca Milana Kneževića, za pokušaj državnog udara. Jer ideje s kojima je planiran državni udar na dan izbora 16. oktobra 2016. pobijedile su 30. avgusta 2020. K tome, ova većina koju je udruženim snagama formirala BIA i SPC u međuvremenu je odradila veliki dio posla pretvaranja nezavisne, multinacionalne Crne Gore u treći srpski entitet.

No, da će Viši sud u Podgorici, uz Mandića i Kneževića, proglasiti nevinim i oficire GRU, koji su bili na čelu zavjere, i pritom se pozivati na „dokaze“ ruske države, čiji su agenti pripremali, propagandno i vojno koordinirali državni udar u Crnoj Gori, kako bi joj se onemogućio ulazak u NATO, iznenadilo je tzv. analitačare i dobre poznavoce ovdašnjih prilika. 

Post festum, na prvu loptu, možemo spekulisati da li je ovo bizarno sudsko obrazloženje samo odraz gluposti i osionosti koje su primjerene sudijama, policajcima, tužiocima, političarima, u autoritarnim polufašističkim i kriptokomunističkim režimima; kao i jesu li sudije ucijenjene, korumpirane ili je nešto treće u pitanju, ali u ovom trenutku to je manje važno. Za hladne analiičare mnogo je interesantnije kakve će političke posljedice imati ova presuda, kako se uopšte stvorila situacija u zemlji NATO članici, da sudije, tužioci, policajci, čelnici parlamenta i Vlade, aboliraju ruske agente i pučiste, a njihove tužioce inkriminšu kao pripadnike zločinačkih narko klanova!? Pogotovo što su se o narečenom državnom udaru u ruskoj režiji, pored Aleksandra Vučića, oglasili čelnici dvije najmoćnije NATO države, Majkl Pens, potpredsjednik SAD, i Boris Džonson, predsjednik Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.

Pripadnici akademske zajednice, sociolozi, politikolozi i istoričari, ovaj fenomen možda će objasniti samom prirodom zemalja liberalne demokratije koje pretežno čine NATO, njihovom poslovičnom inertnošću i nespospobnošću strateškog djelovanja, koja je svojevremeno dopustila i uspon Hitlera, pa i sadašnje razaranje Ukrajine, nakon što su joj devedesetih godina garantovali državni suverenitet i teritorijalnu cjelovitost ukoliko se odrekne nuklearnog oružja.

Tako i Crna Gora danas, tačnije opozicione političke snage koje su proevropske i pronatovske – kompletan sadašnji državni vrh Crne Gore glasao je na referendumu protiv nezavisnosti i agitovao protiv učlanjenja u NATO! – nemaju konkretnu pomoć ni od jedne demokratske zemlje Zapada, iako njihovi diplomatski i obavještajni eksperti znaju da Beograd i Moskva ekonomski, propagandno, obavještajno, politički, presudno utiču na društvene i političke tokove u Crnoj Gori. Elem, ovdašnji prozapadni političari i društveni aktivisti često su ljuti, pa i očajni, jer ne razumiju – ili neće da razumiju – da su  mehanizmi pomoći Zapada državama saveznicama na periferiji spori, često neefikasni, iako je njihova moć na koncu uglavnom presudna. No, da bi se pokrenula nužno je da destabilizacija određene zemlje ugrožava šire interese Zapadnih saveznika.

Dakle, prema logici velikih Zapadnih zemalja, nekadašnjih imperija, u Crnoj Gori se ne događa nešto što je vrijedno posebne pažnje, osim neki regionalni „incident“ poput ničim izazvane Deklaracije o Jasenovcu. Vladajuća većina u Podgorici je stabilna, parlament funkcioniše, predstavnici parlamentarne većine gorljivo iskazuju privrženost zapadnim integracijama, premda iznutra brutalno mijenjaju nacionalno-politički karakter Crne Gore. A opozicija, koja je priznala regularnost izbora, kooperativna je s većinom, u skladu s praksama u stabilnim demokratskim društvima.

Domaći politički, medijski, civilni aktivisti prozapadnih pogleda, nikako da shvate da ukoliko nema aktivnog otpora, generalnih štrajkova, uličnih protesta, interpelacija Evropskom parlamentu, forumima za ljudska prava Ujedinjenih nacija, Amnesti internešenelu, Helsinškom komiitetu, međunarodnom PEN-u, itd. sa jasnim dokazima  o ugroženim ljudskim pravima: zatvorenicima savjesti, nacionalnoj segregaciji i diskriminaciji Crnogoraca, zašto bi se Amerikanci i Evropljani sjekirali zbog ovdašnjih anomalija* Klerikalizacije crnogorskog društva, otimanja  nacionalnih kulturno-istorijskih spomenika, monopola rusko-srpskih medija, šikaniranja intelektualca, ukidanja izdavačkih kuća i časopisa, smjene politički nepodobnih urednika na javnim servisima, getoiziranjem i uništenjem crnogorske nacionalne kulture, postavljanjem pripravnika na čelo najvažnijih kulturnih ustanova a fizijatrice za ministarku kulture? 

U Crnoj Gori, kao i u mnogim polufašističkim društvima ruskog tipa, nominalno postoji opozicija, parlamentarna i vanparlamentarna, koja nije u stanju, zbog straha i nesposobnosti, jasno  imenovati, urbi et orbi, drastične oblike ugrožavanja individualnih i kolerktivnih ljudskih prava. Na primjer, opozicija je prećutala hapšenje tužioca Saše Čađenovića, iako su znali da su motivi njegovog progona eminentno politički, zbog presude u procesu akterima državnog udara. Mlako su reagovali i na hapšenje Milivoja Katnića, čiji je magnum crimen otkrivanje i hapšenje zavjerenika 2016, i optužnica po kojoj je donesena osuđujuća prvostepena presuda Mandiću i Kneževiću. Takođe su u tišini  popratili „spektakularna hapšenja“ nekadašnjih ministara i načelnika, koji ni do danas nijesu sudski procesuirani, kao i nezakonito privođenje Jelene Perović, direktorke ASK (Oglasili su se tek kad se Milu Đukanoviću zaprijetilo aretacijom.) 

Uz to, suverenistička opozicija priznala je neregularne izbore u Nikšiću, iako su aktivno na tim izborima učestvovali strani državljani, a jedna beogradska televizija je imala svakodnevnu propagandnu emisiju „Bitka za Nikšić“; nijesu se obratili međunarodnoj zajednici zbog nasilnog onemogućavanja sprovođenja izbora u Šavniku… Konačno, opozicija je pokazala vrhunac kapitulanstva kad je pristala da joj predsjednik parlamenta bude četnički vojvoda, koji je prvostepeno osuđen za pokušaj državnog udara! Na taj način su mu dali politički legitimitet, i tako olakšali policijskoj hunti da ga danas oslobodi. I da cinično, kao dokaz moći i sile, istoga dana produže pritvor Milivoju Katniću i Zoranu Lazoviću, njihovim arhineprijateljima.

Politički mentalitet suverenista neprepoznatljiv je sadašnjim prijateljima Crne Gore, koji su bili impresionirani slobodarskom tradicijom Crnogoraca, za koje je Garibaldi govorio da čine ponos čovječanstvu. No pitanje podaničkog i bojažljivog mentaliteta nije bjelodano ni samim Crnogorcima. Jer, potrebno je puno prostora i samokritičkog potencijala da bi se objasnilo kako je, kad i zašto, onaj slobodoištućši crnogorski duh zamijenio sadašnji sitnotrgovački i birokratski, lišen gorštačke inventivnosti i smjelosti?

Zašto se dodatno zamućuje ionako mutna voda sitnim lukavstvima, poput današnjeg Duška Markovića, bivšeg predsjednika Vlade, koji ne osporava sudsku presudu Mandiću, Kneževiću i njihovim saradnicima, iako on bolje od drugih poznaje dokaze o ruskoj zavjeri?! Što to sprječava naše političke prvake, akademike, istaknute kulturne djelatnike, da jasnim dokazima svjedoče kako su u Crnoj Gori progone protivnici velikosrpskog režima, te da su protagonisti aktuelne vlasti, Mandić, Bečić, Spajić, koji su ispilili iz istog šinjela ili mantije, imaju podijeljene uloge u uništavanju svih onih državotvornih, nacionalnih, građanskih i demokratskih postulata na kojima je 2006. godine obnovljena suverena i nezavisna Crna Gora.

Elem, oslobađajuća presuda Andriji Mandiću i njegova trijumfalistička najava ponovne gradnje kapele Aleksandra Karađorđevića na Lovćenu, samo je još jedno pokazivanje kako je Crna Gora postala treća srpska republika, koja se duhovno, kulturno, nacionalno i politički, temelji na svetosavlju Nikolaja Velimirovića, i novočetništvu, koje je tradicionalno oružano krilo velikosrpske ideologije. U tom smislu je i današnja presuda Višeg suda u Podgorici prevashodno politički revizionizam, rehabilitacija velikosrpske političke iodeologije, nalik onoj koju su nakon pada komunizma u Srbiji učinili u sudskom aboliranju zločina Draže Mihajlovića i Nikole Kalabića. Oslobađajuća presuda za Mandića, Kneževića, Dikića, Šišmakova i Popova, ima za cilj i da dodatno prepadne ionako ustrašene protivnike srpsko-ruskog sveta u Crnoj Gori, koji bez političkog pokreta otpora, hrabrih i sposobnih lidera, ne pokazuju sposobnost da se strateški odupre negatorima Crne Gore i Crnogoraca.

Jer, policijska hunta u Podgorici, čiji su šefovi u Beogradu i Moskvi, a saveznici i naredbodavci u lokalnim SPC eparhijama, paravojnim strukturama, Škaljarskom klanu, ukoliko konačno ne dobiju snažan, odlučan i organizovan otpor, biće sve brutalniji. Ubrzaće kriminalizaciju i progon svojih protivnika: poslije političara, tužilaca, ministara, biznismena, na red će doći novinari i intelektualci, pa i tzv. obični ljudi, sitni privatnici, glasači opozicionih stranaka. Jer duh fašizma, nasilja i anarhije, ne može, i kad bi htio, obuzdati sam sebe. U takvom ambijentu neminovno je eskaliranje svih vrsta nasilja i progona, a moguća su i politička ubistva, koja se nijesu događala u posljednje četiri godine.

Dakle, moć današnjeg polufašističkog režima ne temelji se toliko na njihovoj snazi, pameti, podršci naprednih zemalja, koliko na strahu i nesposobnosti protivnika velikosrpske ideologije. Ovaj strah djelimično je iracionalan: izvire iz duha podložništva a ne iz duha otpora nasilju, jer Crna Gora je danas, za razliku od 1918. – kad se, poslije tri užasna rata i španjolice, nestanku države suprostavilo oko pet hiljada naoružanih ustanika – i 1989, ipak, nezavisna država, članica Ujedinjenih nacija i NATO. Stoga, da bismo preokrenuli odnos snaga, stabilizovali i demokratizovali društvo, potrebno je stvoriti duh otpora koji će emanirati u pokret otpora, i sitnotragovački mentalitet, stranačku surevnjivost, provincijsku pizmu, duh gubitništva, zamijeniti strateškim nacionalnim vizijama, primjerenim sadašnjem vremenu.

Stoga, zadnji je čas da se sve suverenističke stranke, parlamentarne i vanparlamentarne, zajedno s građanskim aktivistima, nevladinim organizacijama, kulturnim asocijacijama, udruže u jednu koaliciju, koja će imati akciono jedinstvo i istovjetne strateške ciljeve, sve dok se Crna Gora ponovo ne stabilizuje kao multikulturna prozapadna demokratija. Svaka pojedinačna stranačka kalkulacija, svaka međusobna surevnjivost je gubitnička, produbljuje beznađe i agoniju. (Politički je irelevantno hoće li DPS imati 20 ili 25 odsto, hoće li Adžićeva i Markovićeve stranke preći izborni cenzus, ukoliko izvorni indipendisti nijesu u stanju nametnuti pravila igre i strateške nacionalne interese.

Jer, strankama sadašnje vlasti ne pada na pamet da se udruže s DPS-om, čiji neoprostivi „grijeh“ nijesu korupcija i kriminal nego obnova crnogorske nezavisnosti. Da su čelnici DPS-a suverenističkih i drugih stranaka malo edukovaniji i vispreniji, znali bi da su današnji sljedbenici Marka Dakovića, koji nije htio federaliste u udruženu opoziciju na izborima 1935. zbog njihovog odnosa prema Podgoričkoj skupštini, zadojeni istom ideologijom, istom mržnjom prema nezavisnoj Crnoj Gori. (Velikosrpska politika, juče, danas, sjutra, ima dva strateška cilja: izlazak Srbije na more i svođenje nacionalnih Crnogoraca na folklornu zajednicu poput Cincara, Goranaca ili Bunjevaca.)

Pasivnost, pogrešne procjene, ukupna nezrelost naše političke i intelektualne elite, djeluje pogubno na većinu pristalica demokratske, prozapadne, multikulturne Crne Gore. Protestanti sa velikih mitinga na Cetinju i Podgorici nakon 30. avgusta 2020, iz auto kolona, sa Belvedera i drugih skupova, očajnički očekuju nekoga političkog lidera, stranku, koaliciju, koji će pokazati odlučnost i sposobnost, da ih pokrene i organizuje u aktivni otpor protiv svakovrsnog poniženja, nacionalnog i ljudskog.

Njegoš kaže da ljudima treba govoriti o slobodi a ne o ropstvu, i Crna Gora je, ipak, danas u mnogo boljem položaju nego u vrijeme nemanjića, ćuprilića, bušatlija, marmona, ferjančića… Često se u tim mračnim vjekovima rađala iz pepela, poput mitske ptice, i vjerujem da će ponovo poslati nasljednike Marka Dakovića na bunjište istorije, gdje im je mjesto.

Ako se to kojim slučajem ne dogodi neće biti velika šteta za današnju generacija Crnogoraca – koja je umnogome lišena ideja o lijepom i uzvišenom – ali biće nepravda zbog toga što će se zagubiti trag onih čudesnih likova, koji su u tom tako malom oskudnom kraju svijeta, stvorili Oktoih, Poslanice, Gorski vijenac, Luču, Imovinski zakonik, veličanstvene primjere vitalnosti, neustrašivosti, čojstva i junaštva.

(Antena M)