„Sramim se zbog toga što su u mojoj zemlji na vlasti šovinisti i nikogovići. Isto sam se sramio i devedesetih godina prošloga vijeka, kada je tadašnji režim proganjao Bošnjake, Albance i Hrvate, ne manje ni nas nacionalne Crnogorce.“

Ovako za „Slobodnu Bosnu“ crnogorski pisac Milorad Popović komentariše nedavno objavljeni snimak, na kojem predsjednik opštine Pljevlja i funkcioner vladajuće proruske Nove srpske demokratije grubo vrijeđa građane bošnjačke nacionalnosti.

Popović dodaje da političke (ne)prilike u Crnoj Gori čude samo one koji ne poznaju prirodu crnogorsko-srpskih odnosa.

„Od pokušaja atentata na crnogorskog kralja Nikolu 1907. godine – i ta ‘Bombaška afera’ spakovana je u Beogradu – traje rat između zagovornika projekta ‘velika Srbija’ i crnogorskog naroda koji se grčevito bori za opstanak. U odnosu na druge evropske nacionalizme, srpski nacionalizam je, baš kao i ruski, mesijanski i imperijalan. Velikosrpski nacionalisti, naime, vjeruju da Srbi imaju pravo da pokore druge narode i da im otmu državu.

Velikosrpski nacionalizam razorio je Jugoslaviju, za sobom ostavio stotine hiljada mrtvih i raseljenih; spaljene i uništene gradove i sela; koncentracione logore, etnička čišćenja, genocid. Iako poražena u čak četiri rata, Srbija ne odustaje od svojih velikodržavnih, imperijalnih planova i ciljeva“, kaže Milorad Popović.

Zašto je ta ideja tako žilava?

-Žilavo je svetosavlja, koje je Svetog Savu postavilo iznad Hrista. Ono Srbe sluđuje, uvjerava ih da su ‘izabrani’, ‘nebeski’ narod. Svi su protiv njih, a njihova misija je da ‘zabludjelu braću’ vrate na pravi put. Zato ne odustaju.

Crnogorci su, kažete, devedesetih dijelili sudbinu Albanca, Bošnjaka i Hrvata, koji su bili meta velikosrpskog nacionalizma. Gdje su danas?

-Vjerujem da su bošnjački i albanski narod uz one koji su, kako je o Crnogorcima govorio pokojni predsjednik Bošnjačke stranke, čestiti Rafet Husović, najugroženiji narod u Crnoj Gori. Albanske i Bošnjačka stranka, dočim, vođene ličnim i partijskim kalkulacijama i obavezama svojih lidera prema Beogradu i Tirani, ušle su u vlast sa klerofašistima i negatorima Crne Gore, sa strankama poput one čiji je istaknuti član pomenuti predsjednik opštine Pljevlja.

Šefu režima u Podgorici, četničkom vojvodi Andriji Mandiću, Albanci i Bošnjaci služe kako dokaz njihove tobožnje demokratičnosti i evropejstva; takođe, pred Zapadom se time lakše relativizuje diskriminacija koju režim sprovodi nad Crnogorcima. Uostalom, i 1994. godine je predsjednik Bošnjačke stranke i aktuelni šef diplomatije Andrije Mandića, ministar Ervin Ibrahimović, bio na drugoj strani.

Na kojoj?

-Na listi tadašnje Narodne stranke Novaka Kilibarde, koja je, osnovana od strane KOS-a (srpske vojne službe bezbjednosti), bila izrazito četnička i velikosrpska, i koja je održavala najbliže odnose sa ratnim zločincem Radovanom Karadžićem. Ibrahimović danas očito ne razmišlja o tome što će biti sa Bošnjacima i sa Crnom Gorom. Baš kao ni crnogorska opozicija, ta skupina sitnih trgovaca i oportunista.

Antagonizovanje manje brojnih naroda i Crnogoraca najopasniji je i potencijalno najpogubiniji dio velikosrpskog plana razaranja Crne Gore.

Zašto?

-Zašto što podrazumijeva razaranje temelja crnogorske države i društva, obesmišljavanje i trajno onemogućavanje njenog opstanka. Pored Crnogoraca, referendum o obnovi crnogorske države 2006. podržali su Albanci, Bošnjaci, Hrvati i dio građanskih Srba, što je bio jedinstven primjer na Balkanu. U međuvremenu su, korupcijom, ucjenama i ustupcima, velikosrpski štabovi uspjeli da stranke manje brojnih naroda, liše Hrvatske demokratske inicijative, odvoje od Crnogoraca.

Ima li Bosna i Hercegovina snage da se odupre velikosrpskim nasrtajima, što mislite? Da li i u BiH, kako to kaže Davor Gjenero, vlada „tajna ruka predsjednika Aleksandra Vučića i noga predsjednika Vladimira Putina“?

-Iako se neprekidno međusobno svađaju, tuku i ubijaju, politički akteri velikosrpstva veoma su složni; posebno ako je riječ o tzv. srpskim strateškim interesima – Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Da li su Milorad Dodik i Aleksandar Vučić trenutno u dobrim odnosima, igra li Andrija Mandić Dodikovu igru taktička su proigravanja, na koja se ne bi trebalo obazirati. Umjesto toga, Crna Gora i BiH moraju gledati kako da zaštititi vlastite interese, da se izbore za goli opstanak i pruže otpor agresiji. Na Balkanu je sve istočno od Hrvatske ponovno ušlo u oganj devedesetih i taj je fitilj lako zapaliti.

I u Crnoj Gori?

-Naravno. Mulj je isplivao na površinu, polusvijet je na javnoj sceni. Nema rata, ali je stanje u društvu gore nego devedesetih.
Danilo Kiš kaže da je Dobrica Ćosić, čim su Srbi konačno naučili da mokre u pisoar, odlučio da ih vrati na dolinu. Slično je u Crnoj Gori: nakon ulaska u NATO i približavanja EU, vlast je preuzela bulumenta proizašla iz crkvenih litija, koje su bile nastavak državnog udara iz 2016., samo drugim sredstvima. Danas je Crna Gora ohlokratija: nominalno nezavisna država, kojom vlada rulja, ološ, najgori. Pogledajte ko vodi resor kulture!

Ko?

-Lice koja prije dolaska na čelo Ministarstva kulture nije ušlo u bioskop i pozorište. Pored kabineta te ministarke ne možete proći, jer vonja na užeglo ulje i germu. Žena voli priganice, šta da radimo! Budući nedavno uhvaćena u kriminalnoj radnji, pitao sam je zašto Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, tokom pet godina vladavine ‘oslobodilaca’, nije dobilo euro iz državnog budžeta, kao i zbog čega je jedino strukovno udruženje koje je dio Evropskog saveza pisaca samo u Crnoj Gori izgubilo status referentne asocijacije. Umjesto odgovora, etiketiran sam kao ‘opskurant frustriran zbog gubitka privilegija’.

Odlika je primitivne svijesti da svaku pojavu objašnjava ličnim motivima, govorio je beogradski i jugoslavenski advokat Srđa Popović.

-Uzalud je govoriti! Imamo posla sa polupismenom ruljom, čiji je ideal izjednačiti najgore sa najboljima: Dragana Koprivicu i Milutina Mićovića sa Dadom Đurićem, Veljkom Bulajićem ili Mirkom Kovačem, na primjer.

Potkapacitiranu gospođu ministarku na tu je funkciju delegirala stranka čiji je politički otac Momir Bulatović. Sudeći po objavljenim skaj prepiskama, bliskost Demokrata sa jednim kriminalnim klanom je neupitna, što očito samo pojačava njihovu sladostrasnu žeđ za hapšenjem političkih protivnika.

Ne bih volio da budem zloduh i prorok, ali jedno znam: gdje ste god imali progone, diskriminaciju, brutalnu nepravdu i represiju, zatvaranje, targetiranje, i etiketiranje političkih i ostalih oponenata, imali ste i politička ubistva.

Crnogorsko društvo je polufašističko. Pored Putinove Rusije, Crna Gora je jedina država u Evropi sa političkim zatvorenicima, opozicionarima koje režim hapsi, pa tek onda traži dokaze o njihovim tobožnjim inkriminacijama. Danas je Crna Gora najsličnija Kolumbiji osamdesetih godina prošloga vijeka: teško je, naime, utvrditi dokle sežu ingerencije oficijelnih institucija, a dokle crkve i ostatka ruske agenture, paravojnih organizacija i narko kartela. Na tako malom prostoru opasno je imati tako jak destruktivni potencijal. A ćutnje nikada ne sluti na dobro.

Zašto društvo ćuti? Čega se plaši?

-Opozicija ćuti, ona se plaši. Riječ je o mladim političarima, formiranim u inkubatorima nekadašnjih stranaka vlasti. Ne znaju za borbu izvan struktura vlasti, nikada nisu ponudili alternativna rješenja, oduprli se nasilju. Biti na suprotnoj strani u odnosu na režim za njih je nepoznato; naročito mu se oduprijeti. Njihov je cilj da se sitnom trgovinom i zakulisnim igrama po svaku cijenu vrate na vlast. Ali ako na drugoj strani imate zločinačku ideologiju, koja se namjerila da uništi crnogorsku naciju, da ukine nezavisnu državu Crnu Goru i građansko društvo, morate stisnuti petlju i stvari nazvati pravim imenom. To bi ohrabrilo očajne građane koji odavno nemaju kome da se obrate za pomoć.

Nakon izbora 2020. godine, stvorena je energija otpora, organizovano je nekoliko velikih protesta u Podgorici, na Cetinju i u Nikšiću. Međutim, sve se raspršilo, jer pobunjeni građani nisu imali vođu: opozicione stranke nisu im stale na čelo. Otuda ovo beznađe.

Kako to da dio opozicije i politički i poslovno sarađuje sa režimom koji naziva okupatorskim?

-Vlast u Crnoj Gori je 2020. godine smijenjena kako bi, uz političku, obavještajnu, ekonomsku i medijsku podršku Srbije i Rusije, bio promijen nacionalno-politički karakter društva i države. Bilo je očekivano da državotvorni blok, koji je pobijedio na referendumu 2006. godine, pruži otpor okupaciji i postavi ‘crvene linije’. Umjesto toga, dio opozicije više je brinuo kako će sebi i svojim familijama obezbijediti društveni status i materijalnu dobit. I taj cilj su postigli: kao članovi parlamenta, svi imaju visoke plate, dnevnice, zapošljenja, članstva u odborima… Od takvih je očito bilo iluzorno očekivati da ne pristanu na to da, ulazeći u kolaboraciju sa velikosrpskom većinom u parlamentu, za predsjednika Skupštine prihvate Andriju Mandića, nepravomoćno osuđenog za pokušaj državnog udara 2016. Oni su Mandića rehabilitovali i na unutrašnjem i vanjskom planu. Zašto takvog predsjednika Skupštine ne bi primali strani državnici ako mu već prozapadna opozicija delegira zamjenika u parlamentu?

Sa druge strane, veoma zabrinjava šutnja opozicije na hapšenja funkcionera bivše vlasti, naročito tužioca u procesu pokušaj državnog udara. Svaka opozicija, ne samo iz moralnih nego iz pragmatičnih razloga, ukazala bi barem na činjenicu da je jedan od glavnih aktera pokušaja puča iz 2016., samo nekoliko godina kasnije, postao predsjednik Skupštine i najmoćniji političar u Crnoj Gori, dok su njegovi tužioci u zatvoru. Ta opozicija ćuti i kada ju režim, duboko povezan sa mafijaškim strukturama, neprekidno javno kriminalizuje, iako zna da je zapravo riječ o pokušaju kriminalizacije državne nezavisnosti Crne Gore.

Nažalost, situacija nije bolja ni u intelektualnoj sferi, u kulturnim asocijacijama, u medijima, nevladinim organizacijama, organizacijama za zaštitu ljudska prava.

Kako to?

-Tako što se i taj dio društva predao. Nema plan, nema namjeru da internacionalizuje velikosrpsko zatiranje Crne Gore.
Nominalno, Crna Gora ima tri univerziteta, filozofski fakultet, akademije nauka, ali nema kritičku misao, nema inteligenciju sposobnu da misli izvan nametnutih ideoloških i svjetonazorskih stereotipa. Nije sposobna da analitički prepozna i razumje savremene kontroverze – lokalne i univerzalne.

Naši bliski susjedi, čiji je interes da opstane suverena, prozapadna Crna Gora, gube interesovanje. Čude se… Gledajući izvana, čini se da se u Crnoj Gori ništa značajno ne dešava: funkcioniše parlament, multietnička Vlada je stabilna, ima stabilnu većinu.

Međutim?

-Nažalost, pokazalo se ono na šta odavno upozoravam, o čemu sam napisao nekoliko knjiga: ukoliko su u jednoj malobrojnoj zajednici, ugroženoj i izvana i iznutra, glavni kriterij postane poslušnost i osrednjost, ta se zajednica nema čemu dobrom nadati.
Komunizam je presudno preoblikovao, gotovo preparirao crnogorski ruralni, agonalni, tribalni mentalitet, nalik škotskim klanovima, koji je nekada njegovao izraziti individulalizam i smjelost, i pretvorio ga u malograđanski, poslušnički socio-psihološki sklop, koji su oblikovali Partija, UDB-a, Savez socijalističkog radnog naroda i sl. Uz to, presudno je uticao i nedostatak kritičke inteligencije, koja je najviše duhovne i političke domete crnogorskog identiteta – Njegoša, Svetog Petra Cetinjskog, knjaza Danila, međunarodno priznanje države Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. – marginalizovala u odnosu na jugoslovenstvo, komunizam, Tita, Partiju, Blaža Jovanovića, Peka Dapčevića i sl. I danas istrajavaju na toj mrtvoj ideologiji, dok neke nama bliske nacije, koje nikada nisu imale državnost, izmišljaju tradiciju i svoje nacionalne junake. Ukoliko se Crnogorci ne oslobode ovih doktrinarnih zabluda, nastaviće se i ubrzati negativne tendencije, koje će dovesti do potpunog kolapsa crnogorske nacije i države. Crnogorci imaju stotinu bolesti, ali od jedne umiru.

Od čega umiru?

-Od velikosrpskog nacionalizma. Mislim da je krajnje vrijeme da se formira krovna nadnacionalna organizacija, koja bi, osim što bi omogućila objedinjavanje svih državotvornih, prozapadnih činilaca iz zemlje i inostranstva, stvorila uslove za širu mobilizaciju u odbrani temeljnih ustavnih vrijednosti. Jasnom diferencijacijom na demokratske i velikosrpske stranke, smanjio bi se prostor za manipulaciju partijama poput one Milojka Spajiića ili vicepremijera Alekse Bečića, koje imaju proevropsku retoriku, a dosljedno sprovode velikosrpsku agendu.

Govorite o Crnogorskom kongresu koji ste nedavno predložili?

-Tako je. Atomizacija i tipično crnogorsko sektaštvo dodatno slabe otpor velikosrpstvu.

Ali upravo Vama dio opozicije zamjera da radite na atomizaciji prozapadnog bloka.

-Opozicija me, pretpostavljam, za to ne bi optuživala kada bih pokazao spremnost da ćutim o njihovom kukavičluku, bezidejnosti, trgovini interesima Crne Gore; kada bih prestao da ih pitam na kojim bi to principima – vrednosnim, političkim, ideološkim, civilizacijskim – bila zanovana njihova koalicija sa Spajićem, koju tako žarko žele. Čim postavite to pitanje, dobijete etiketu sektaša i kritizera.

EU očito ne vidi probleme koje spominjete i Crnu Goru pokušava da uvuče u Uniju. Hoće li uspjeti?

-Možda vidi, ali zašto bi EU reagovala na ono što ignorišu Crnogorci? Zašto bi Brisel branio ljudska prava Milorada Popovića ako to ne rade Ivan Vuković ili Danijel Živković? Ta pasivnost je odlika nemoćnih ljudi, nesposobnih i nevoljnih da se sami oslobode jarma. Sjećate se pripovjetke iz ‘Priča sa Kolime’ Varlama Šalamova, u kojoj zarobljenici sijeku vlastite prste na ruci kako bi, sakrivši ih među drvenu građu koja se slala u Englesku, svijetu poslali poruku u kakvom su paklu? Pet godina Crna Gora čeka pomoć koja ne dolazi.

A i to pusto čekanje je dokaz da se ni jedan narod u Evropi nije izrodio i istražio kao Crnogorci. Uzmite Crnogorce 19. vijeka – tu šaku jada bez škola, bez gradova, bez novca i ekonomije, ali hrabri, inventivni, sposobni da iz ništa stvore državu – a onda ih uporedite sa Crnogorcima danas. Zaista, kako je taj bistri, hrabri, gorštački narod postao podatna masa, lišena želje za otporom okupatoru? Kad god su bili vitalno ugroženi, Crnogorci su znali da imaju na raspolaganju samo dvije opcije: predaju ili borbu za opstanak. Birali su borbu, ona ih je održala. Zadatak i ove generacije je da konačno pruži otpor okupatoru.

Tamara Nikčević (Slobodna Bosna/foto: Antena M)