Prošlog sam tjedna putovao u Beč. U polupraznim zrakoplovima Austrian Airlinesa vidio sam jednu, dvije, tri mlade ili vrlo mlade žene, lijepo odjevene, opremljene pripadajućim elektronskim gadžetima, i jednoga mladog muškarca, odjećom, držanjem i satom na lijevoj ruci, pretpostavljam menadžera, s medicinskim zaštitnim maskama preko lica. Prema okolnom svijetu u čekaonici, a zatim i u avionu, oni su se odnosili kao prema izvoru zaraze.
Pošto sam bio dio tog svijeta, a nisam insekt ni virus, nego sam čeljade kao i oni, osjetio sam se uvrijeđenim. Jednu od te tri dame, koja mi je bila pogledu dostupna, pokušavao sam gledati s prezirom, koji je moglo pomutiti samo to što je postojala neka vrlo daleka mogućnost da ona ima neki drugi zdravstveni problem, a ne strah od Covida-19. Jer ako je o covidu riječ, još uvijek je, početkom ožujka, veća vjerojatnost da će je usmrtiti zalutali meteorit, a da i ne govorimo o prsnuću sasvim male žilice u mozgu, nego da će umrijeti od koronavirusa. Ali ona se, ipak, plaši jedne, a ignorira sve ostale pogibelji. Zašto?
Povremeno se, već godinama, i najčešće na krivi način i u pogrešnom kontekstu, u hrvatskim glasilima pojavi izraz “moralna panika”. Riječ je o jednom od danas frekventnijih, pa samim tim i važnijih, socioloških i antropoloških termina. Prvi ga je 1971. upotrijebio britanski sociolog i kriminalist Jock Young, ekspert za mladalačku narkomaniju, u kontekstu pretjerane reakcije medija i policije, a samim tim i javnosti, na devijantnost omladinskih supkulturnih skupina.
Pojam je zatim proširen i precizno definiran, tako da danas označava svaku društvenu situaciju u kojoj se na osnovi pojedinačnih slučajeva, stvarnih ili izmišljenih, ili na osnovi senzacionalistički protumačenih statističkih podataka, stvara uvjerenje kako zajednici i njezinom vrijednosnom sustavu prijeti smrtna opasnost.
Prije petnaestak je godina beogradski Clio objavio veoma važnu, ali u međuvremenu nepročitanu knjigu britanskog sociologa Kennetha Thompsona “Moralna panika”, u kojoj se, između ostaloga, konstatira da je moralna panika pratitelj svake kulture i civilizacije, ali da je današnja brzina izmjene informacija dovela do multipliciranja slučajeva moralne panike i dojma da živimo u epohi moralne panike. Premda živimo u najsigurnijem i najkomfornijem vremenu u ljudskoj povijesti, uplašeni smo, tjeskobni i uznemiravani kao nikad prije.
Prema definiciji koju je 1972. u svojoj kanoniziranoj knjizi “Folk Devils and Moral Panics” dao Youngov kolega, sociolog i kriminalist Stanley Cohen moralna panika odvija se u pet faza. U prvoj se nešto ili netko, Covid-19 ili, recimo, sirijski migranti, definira kao prijetnja vrijednostima ili interesima zajednice. U drugoj fazi se, u naše vrijeme, putem senzacionalističkih glasila i društvenih mreža na đavolski pojednostavljen i jasan način raširi vijest o tome da nam svima prijete Covid-19, ili, recimo, sirijski migranti.
U trećoj fazi zabrinutost javnosti podiže se do razine zaštitnih medicinskih maski i samoorganiziranih građanskih straža, kojima se pokušava na put stati Covidu-19 ili, recimo, sirijskim migrantima. U četvrtoj fazi reagira vlast, zajedno s policijom i vojskom, i to na dva načina: prvi, i mnogo teži, je obuzdavanje straha i kolektivne panike pred najezdom “folk devila” ili crnog đavla uobličenog u virusu ili u čovjeku, dok je drugi način lakši, predvidljiviji i mnogo korisniji po samu vlast, a taj je da se pristane uz općenarodnu emociju i da se iz sve snage udari po nevidljivom ili vidljivom neprijatelju, da se dodatno umnoži moralna panika, ali tako da je se učini korisnom po režim.
To je ona tačka u kojoj u današnja doba prestaje demokracija, i u kojoj će sloboda na Zapadu ustuknuti pred sigurnošću. U petoj fazi se po Cohenu moralna panika povlači, ili rezultira društvenim promjenama. Tako, između ostaloga, nastaju antisemitizam, rasizam, šovinizam. Tako raste promet u samoposlugama i prodaja medicinskih maski.
Strahovi nas definiraju kao pripadnike zajednice. Strah je, napokon, u temelju Europe. Kada bismo doista željeli znati iz čega je nastala moderna Europa, vjerojatno bismo se sveli na kugu i kršćanstvo. Iz straha od kuge rađa se naš odnos prema štakorima i kojekakvoj kućnoj i okokućnoj gamadi. Nešto nam u nama govori da su oni izvor zaraze. Ali čim izgubimo kontrolu, a gubimo je svako malo, tako da to više i ne primjećujemo, štakorima i odvratnim insektima (jer postoje i dragi insekti: pčele, bubamare, krijesnice…) pridodajemo ljude ili čitave društvene skupine. Eto, na primjer, Kinezi i Talijani! Eto, na primjer, ja i svi ostali nezamaskirani putnici na letu iz Zagreba za Beč i iz Beča u Zagreb! Između nas i štakora koji prenose kugu razlika u jednom trenutku prestaje postojati.
U većini slučajeva moralna panika zasniva se na barem jednoj istinitoj premisi. Doista, nešto je vjerojatnije da ćete ovih dana Covid-19 fasovati od Talijana nego od bake iz Vinkovaca i tetke iz Sopota, ali sve drugo je laž. A nevolja je i u tome što čovjek, kada se nađe žrtvom moralne panike, nije u stanju razumno razložiti od čega mu prijeti veća opasnost, od bolesti ili od panike, od sirijskih migranata ili od hajke na sirijske migrante. Nije to svjetonazorsko pitanje, nego je pitanje autorefleksije i moći da se na sebe gleda u kontekstu zajednice, a na zajednicu u kontekstu drugih zajednica.
Čega se plaši svijet, ustvari čega se plaši naša civilizacija kada se plaši Covida-19? Na ovo pitanje još nitko nije dao odgovor, pa onda možemo pretpostavljati. Tako ja pretpostavljam da se naša civilizacija ne plaši nekih stvarnih i predvidljivih posljedica, broja mrtvih i medicinsko-gospodarske katastrofe, nego se plaši nečega nad čime, nakon tolikih desetljeća, a možda i stoljeća pretpostavljene sigurnosti, nema nikakvu kontrolu. Virus je, začudo, veći od sviju nas. Virus kao neko čudovišno i ne baš dobro božanstvo.
Samo što nas u ovakav položaj nije doveo on, nego naše saznanje o njemu, koje nije bilo praćeno saznanjem o sebi i svojim reakcijama. Katastrofa koja nam prijeti ne tiče se biokemijskih ni viralnih karakteristika Covida-19, nego se tiče naše nespremnosti i nemogućnosti da o njemu mislimo. Covid-19 vjerojatno nas neće ubiti, ali bismo mogli poludjeti od njega.
Što se događa kada se jave oni koji o Covidu-19 neusporedivo kompetentnije slute, koliko god ga ni oni dobro ne poznaju? U hrvatskom slučaju to su Alemka Markotić, Ivan Đikić, Igor Rudan. Njoj ne vjerojemo, kao što smrtno uplašeni hipohondar ne vjeruje liječniku koji mu iznosi umjereno povoljne procjene njegova stanja. A Đikić i Rudan, koji pokušavaju intervenirati na društvo u moralnoj panici, ili se najednom promatraju kao ravnopravni sugovornici u žamoru neznalica, ili ih se čak sumnjiči kao neke angažirane alternativce.
Umjesto da smiruju, njihove riječi kao da izazovu bijes i prezir. Zašto? Zato što čovjek usred moralne panike više vjeruje manje vjerojatnim, pa i idiotskim vijestima, lažima i dezinformacijama, koje bi, da su istinite i vjerojatne, svjedočile o njegovoj ugroženosti, nego vijestima koje bi kompetentno potvrđivale da on, možda, jest ugrožen, ali ne toliko.
I tako, dok sam pokušavao s prezirom gledati svoju suputnicu pri povratku za Zagreb, s njezinom ultramodernom maskom, iznad koje su se vidjela samo dva krupna, pažljivo našminkana crna oka, polako sam shvaćao koliko je strah neizbježan. Ona se plaši Covida-19, a ja se još mnogo više plašim njezinog straha.
STUPS: Bestijarijum