Na uvodne taktove tolikih sam pjesama spremno skakao na noge. Na „Hej Slaveni“, našu zajedničku državnu himnu, pa na „Svečanu pjesmu“ („O Jugoslavijo, narod te slavio, ljubav te zemljo naša napojila, budi ponosna, Jugoslavijo…“), koju je skladao Nikola Hercigonja, a tekst sastavila Mira Alečković, i koja je bila predviđena da naslijedi ideološki sumnjivu, sveslavensku i po neke naše narode i narodnosti diskriminatorsku himnu, koja je imala i tu manu što se samo tempom razlikovala od poljske himne. Na kraju, Hercigonjina, ipak, nije službeno usvojena, jer se, vjerojatno ispravno, zaključilo da bi prosječnome Jugoslavenu, tvrda uha i revućeg glasa, bilo nemoguće pjevati jednu takvu pjesmu. Ali da se na nju ustajalo, ustajalo se, čini mi se sve do pred raspad Jugoslavije.

Oni koji sjede

Zatim, podrazumijeva se da smo skakali i na Internacionalu, meni u djetinjstvu najdražu i najpjevniju od svih naših himni, pjesmu svjetskoga proletarijata, komunističku himnu nad himnama. A dizao sam se i na izviđačku himnu, jer sam nekoliko godina, privučen zovom kolektiva, odlazio na skautska logorovanja. I danas pamtim njezin pomalo imbecilan tekst: „Zakunimo se imenom majke da ćemo bratstvu krčiti put, bratstvo jedinstvo nisu tek bajke već čelik skovan u borbi ljut, nek iskra vrca, a naše vatre nek pale srca, nek’ bukti plam, kriknimo kletvu nek narod satre svakoga koji nam nanosi sram.“

Često mi i danas na um padne ta rima plam i sram, i taj poziv narodu da nekoga satre.

Ali koliko god se disciplinirano dizao, onda kao i danas, i koliko god mi 1990. bivala odvratna gesta maksimirskih navijača, kada su na utakmici jugoslavenske reprezentacije protiv Nizozemske sjedenjem bojkotirali pjesmu Hej Slaveni, i koliko god ne bih odsjedio ni svečanu pjesmu nekoga tko mi nije jako simpatičan, i koliko god mi bili mrski oni koji sjede, dok svi drugi stoje, i uvijek su mi bili draži oni koji stoje, dok svi drugi sjede, već mi je pred kraj osnovne škole bilo malo neugodno pjevati Hej Slaveni, Internacionalnu i sve te pjesme koje su išle pod moranje.

Nije mi bilo neugodno zbog riječi, o riječima takvih pjesama, zapravo, nisam previše razmišljao (da jesam, ne bi me ni puškom mogli natjerati negdje gdje se pjevala izviđačka himna…), nego me je bunio taj osjećaj moranja, ta prisila koju su svi doživljavali kao čin slobodnog izbora (jer kome bi uopće i moglo na um pasti da pjevanje himne nije stvar slobodnog izbora?), to što smo jedni druge gledali, provjeravajući koliko tko otvara usta dok pjeva, koliko tko odlučno interpretira tu pjesmu najvažniju od svih. A provjeravali smo, da se ne lažemo, i to tko je toliko glup i praznoglav da ne zna tekst himne, ili barem njegovu trideset sedmu strofu.

Moranje

Tako sam, dakle, počeo nepjevati. S vremenom me je počela iritirati i prejaka dernjava i pretjerana patriotska odlučnost pojedinih pjevača. „Proklet bio izdajica svoje domovine“ odurlali bi kao da tim riječima nekome jebu mater. Nemam nekih dokaza, ali vjerujem da su takvi pjevači prvi i odustali od jedne himne i zamijenili je drugom himnom.

Ali sve bi se to dalo iznijeti i izdržati da nije bilo tog moranja. Ili da nije bilo moje fiksideje kako nad svima nama stoji netko tko provjerava i špijunira pjevače. I gleda koji od nas pjeva, koji samo otvara usta, a koji ni toliko.

Nakon što se raspala Jugoslavija, a Hej Slaveni je proglašena na općenito najomrznutiju pjesmu od Triglava do Gevgelije, pjesmu koju jednako ne podnose u današnjem Zagrebu i u Beogradu, ja himnu više zapjevao nisam. Iako se spremno dižem kad god se treba dizati. Dižem se i kada se drugi ne dižu, pogotovo na svečane pjesme onih šest republika koje su nekada tvorile Jugoslaviju. Neke od tih pjesama više mi se sviđaju (recimo, crnogorska himna), druge manje, neke od tih pjesama mi je draže čuti (one od čijih me nacionalista dijeli najveća kilometarska razdaljina), druge mi više i nije drago slušati, ali mi ne pada na pamet da se prestanem dizati. Nisam siguran da uvijek mogu razumjeti razloge zbog kojih bismo morali poštovati državne i nacionalne simbole, ali kao što se u džamiju ne ulazi u cipelama, tako se ni himna ne sluša sjedeći. Čija god bila, svaka je himna vrijedna poštovanja.

Ali pjevao ne bih nijednu. Osim one za koju bih mogao biti sto posto siguran da se ne mora pjevati. Kada bi takva himna postojala, nju bih rado otpjevao bez obzira na to što ne pripadam onima koje ta himna predstavlja.

Rasprave nakon Ljajića

Mislio sam o tome prateći aferu s Ademom Lajićem, srpskim reprezentativcem, kojeg je selektor potjerao kući jer nije pjevao himnu. Nekoliko dana kasnije Ademov se otac ispričavao, objašnjavao da mali ne zna tekst „Bože pravde“, i da zato nije pjevao. Ispričavao se svima koje je njegovo nepjevanje uvrijedilo. A sam je Adem dao neku čudnu, višeznačnu izjavu kako on lično ne može imati poštovanja prema drugima, ukoliko ga nema prema sebi. U tom njegovom sofizmu, kao, leži razlog nepjevanju.

Nakon ovog incidenta, u Srbiji se, na televiziji i u novinama, otvorila rasprava o Ademu Lajiću. Većina učesnika, uključujući i nacionaliste, složili su se da selektor nije ispravno postupio kada je igrača kaznio zbog nepjevanja himne. I onda se prešlo na raspravu o tome mogu li svi građani Srbije, bez obzira na vjeru i naciju, pjesmu „Bože pravde“, u kojoj se spominju samo Srbi i srpski rod, doživjeti kao svoju himnu. Liberalniji dio javnosti, ljudi koji i inače vode računa o drugima i drukčijima, zaključili su da „Bože pravde“ nije takva pjesma da bi ju Bošnjak, Madžar, Albanac, Hrvat mogao doživjeti kao svoju, i da bi po tom pitanju trebalo nešto učiniti.

Ali što bi se dogodilo kada bi „Bože pravde“ bila zamijenjena nekom pogodnijom i podobnijom pjesmom? Tada bi Adem Ljajić pjevao? Možda bi, a možda i ne bi, ali ne radi se o tome: da li bi takvu himnu Adem Ljajić morao pjevati? Ili bi tek tada, kada pjesma ne bi tretirala samo većinsku naciju, njegovo nepjevanje bilo razlog da ga se zalije katranom i pospe perjem? Adema, kao i svakog drugog manjinca ili većinca, kojem se, eto, na himnu uredno diže, ali mu se principjelno ili neprincipjelno, zato što ne zna tekst ili tek tako, jednostavno ne pjeva? Jer jedno je stajanjem pokazivati poštovanje prema nekoj pjesmi, a drugo je biti primoran da pjevaš. Prvo ne ugrožava građanske slobode, dok za drugo baš i nismo sigurni. Pjevati, kao ni govoriti, ne smije se morati.

Nije pravo pitanje je li tekst neke himne najpogodniji, nego je pitanje može li čovjek već jednom živjeti u zemlji u kojoj se simboličnim gestama, kakva je i pjevanje himne, neće mjeriti njegova ljudska prava.

Himna slobodne zemlje pjesma je koju nitko ne mora pjevati. Zemlja čija se himna mora pjevati ne može biti slobodna.

Tekst „Bože pravde“ je diskriminirajući prema onima koji nisu Srbi. Ali on je diskriminirajući samo ako ga se mora pjevati. Diskriminirajući je i puno pitomiji tekst hrvatske himne, čiji je pravi naziv „Hrvatska domovina“, premda ju većinom zovu „Lijepa naša“. U toj se pjesmi, recimo, kaže „da svoj narod Hrvat ljubi“, kao da taj narod nema pravo ljubiti onaj tko nije Hrvat i kao da ga svojim ne smije doživjeti onaj koji nije Hrvat, a ima, naprimjer, privilegij da bude hrvatski državljanin.

Himne su uvijek diskriminirajuće

Ali nisu u toj stvari Srbi i Hrvati drukčiji, posebniji, netolerantiji od većine drugih naroda i društava. Vjerojatno i nema državne himne koja u tekstu nije po nekoga diskriminirajuća. I tu se ništa ne može promijeniti, a nema ni previše smisla mijenjati. Umjesto mijenjanja simbola, bolje je i korisnije mijenjati stvarnost. Ako stvarnost demantira simbole, tada simbole više ne primjećujemo, ne ugrožavaju nas, ne doživljavamo ih kao oblik represije. S druge strane, simboli ne mogu popraviti ono što je u stvarnosti pokvareno. Mogu samo stvar učiniti još gorom. Pa kad bi napisali himnu za Adema, i kad bi onda svi u Adema gledali pjeva li, Ademu i svim Ademima bilo bi još gore. Jer kako objasniti ljudima koji to već ne znaju sami od sebe da pjeva samo slobodan čovjek? I da čovjekova sloboda podrazumijeva i slobodu od pjevanja, himne ili bilo koje druge pjesme.

Selektor reprezentacije Srbije Siniša Mihailović bio je igrač s jakim i preciznim udarcem. U međuvremenu je, valjda, izgubio na preciznosti. Ili se radi o tome da on nikako nije u stanju zamisliti samoga sebe u Ademovoj koži. Još dok je bio igrač, takvo što nije bio u stanju: možda je Siniša i mogao zamisliti sebe kao Afrikanca, Talijana i Japanca, ali mu nije išlo biti u koži onih koji su mu najbliži i najsličniji.

Nije to samo njegov problem. Malo je u nas ljudi koji mogu sebe zamisliti u koži drugoga. U tome smo nemaštovit svijet. Ili nas je sramota da se presvlačimo u druge. Pa kao što bi mu, pretpostavljam, bilo neugodno obući se u žensku odjeću, tako je Siniši neugodno biti Adem. Ali prije nego što ga za to osudimo, provjerimo jesmo li sami u stanju na čas biti – Siniša. Ako nismo, propala stvar. Tada se opet vraćamo na moranje pjevanja i na to koliko koga neka himna predstavlja, koliko je tko može doživjeti svojom. A to je krivo, baš sasvim krivo. Ne smije biti utjerivanja u pjesmu, svejedno čiju i kakvu.

Nije važno kakav mu je bio razlog za nepjevanje, ali Adem Ljajić predstavlja sve ljudi koji ne pjevaju pjesme moranja. On je, vjerojatno i nehotice, branio jednu malu i važnu slobodu. Šteta jedino što nigdje na svijetu ne postoji reprezentacija slobodnih ljudi. Slobodni, kao ni Cigani, nemaju svoj grb, zastavu i svoj pasoš. Bit će da ih to i čini slobodnima.

(Radio Sarajevo)