Dok se Zoran Milanović dosledno transformiše u eklektičku varijantu populističkog trilinga: Orban-Janša-Vučić, hrvatska politika dobija umiveniju verziju nedavno propale konzervativne kontrarevolucije Tomislava Karamarka. Ali ako je i bilo za očekivati da će desno-populistički pokret da iznikne u okrilju HDZ-a, region je iznenađen činjenicom da se to sada dešava sa SDP-ovim predsednikom koji je izabran glasovima levo-liberalnog dela biračkog spektra. Ali sve češće pominjani ruski faktor u politici Republike Hrvatske uzima svoj neumitni danak.
Ruski repovi
Pođe li se od elementarnih stvari – dolazi se do ogoljene suštine savremene hrvatske politike, a to je nacionalizam kao ključna legitimacija. Ideologija hrvatskog nacionalizma u poslednjih 30 godina manifestuje se u dva svoja glavna pojavna oblika: unutra prema Srbima, odnosno ne-hrvatskom delu stanovništa i spolja prema Bosni i Hercegovini. Ne postoji treći važan manifestacioni oblik vladajuće ideologije “u Hrvata“.
Ako je prema manjinama, a pre svega Srbima, Milanović pokazao dovoljnu širinu, čelnicima stranke Milorada Pupovca, bile su namenjene salve uvreda i nipodaštavanja. Ipak, to se može tumačiti i starom težnjom SDSS-a da kontroliše što veći broj glasova etničkih Srba i željom SDP-a i levo-liberalnih stranaka da pridobiju što više srpskih glasova. Sličnih sukoba je imao i Josipović. Iako često nastupa iz autoviktimizatorske pozicije, mnoge od tih sukoba sa levo-liberalnom opcijom pokretao je i sam Pupovac, napadima njegovog nedeljnika Novosti na političare koje doživljava kao konkurente za naklonost Srba u Hrvatskoj.
Kako izgleda kada Pupovac nekoga želi da poštedi: dovoljno je setiti se kakav su odnos zagrebačke Novosti imale prema Vučiću na početku mandata, a kakav danas i da je radi zaštite Andreja Plenkovića ovaj nedeljnik cenzurisao čak i Viktora Ivančića. Ali već posle Sanaderovog “Hristos voskrese“, a posebno nakon prošlogodišnjeg prisustva Borisa Miloševića na obeležavanju godišnjice akcije Oluja, pitanje hrvatsko-srpskih odnosa u RH je faktički skinuto sa dnevnog reda. Na Vučićevu žalost, jer mu time izmiče mogućnost da srpsku manjinu funkcionalizuje u svojoj politici destabilizacije regiona, pa time i Hrvatske.
Zbog toga je glavno bojište za ispoljavanje i pretenzije destruktivnog hrvatskog nacionalizma ostao odnos prema Bosni i Hercegovini. A tu se dolazi na teren ruskog uticaja, jer pogledaju li se stavovi i veze najnovijih hrvatskih desničara od Karamarka, preko Škore do najsvežije ikone – Milanovića, neumitno se vuku ruski repovi i različiti putevi netransparentnog finansiranja. Ali i bez ruskog (plinskog) faktora, hrvatski nacionalizam je prema BiH pokazivao snažne pretenzije još od 19. veka, smatrajući je “hrvatskom zemljom“.
Istorijski pregled pretenzija na BiH
Prilikom prvog omeđavanja hrvatske teritorije unutar jugoslovenske države – Banovina Hrvatska, formirana 1939. prema Sporazumu Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, obuhvatala je “za početak“ bezmalo trećinu teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno okruge: Mostar, Brčko, Bugojno, Derventa, Fojnica, Gradačac, Konjic, Livno, Ljubuški, Prozor, Stolac i Travnik. U nerealizovanim podelama između hrvatske i pretpostavljene srpske banovine, Zagreb je imao i daljih teritorijalnih zahteva u odnosu na BiH.
Tek je ustaška, fašistička marioneta, NDH – ostvarila sve nacionalističke intencije i progutala čitavu Bosnu i Hercegovinu, ali samo za kratko. Antifašistička, Titova Jugoslavija, očuvala je teritorijalnu celovitost Bosne i Hercegovine, davši joj stepen državnosti koje su imale i druge federalne države članice. Tako je, uprkos povremenim i marginalnim ispadima, BiH sačuvana od srpskih i hrvatskih pretenzija.
Međutim, čim je socijalistička Jugoslavija počela da ide putem disolucije, srpski i hrvatski vođa, Milošević i Tuđman su u Karađorđevu, marta 1991. počeli da se dogovaraju o podeli Bosne i Hercegovine. Besmislena je rasprava o prirodi tog dogovora, jer će već sledeće godine Srbija i Hrvatska, u koordinaciji, započeti komadanje BiH na terenu. Agresivna akcija je na Međunarodnom tribunalu dobila oznaku – Udruženi zločinački poduhvat.
Iz Karađorđeva je ostala i čuvena po brutalnosti, Tuđmanova rečenica da većinski bošnjački narod u BiH neće biti pitan “kad se spoje srpske i hrvatske škare“. To što je Tuđman svojom opsesijom prema Bosni u stvari olakšao i otvorio vrata Miloševiću u agresiji na BiH, a sama Hrvatska je vrlo malo iz toga izvukla, ne brine današnje nastavljače tuđmanovske ideologije nacionalizma.
Hrvati u BiH – istorijski narod ili dijaspora?
Snažan diskontinuitet u odnosu prema BiH donela je demokratizacija i detuđmanizacija Hrvatske posle 2000. i dolazak Stipe Mesića za predsednika. Takva politička klima, koju je osim Mesića simbolizovala i šefica diplomatije Vesna Pusić, danas već izgleda kao incident u velikohrvatskim pretenzijama prema prvom susedu. Retuđmanizacija HDZ-a i zaokret ka desnici, a posebno izbor Zorana Milanovića od dominantne hrvatske politike su napravili tek ispostavu ultradesničarkog i proruskog HDZ BiH i Dragana Čovića.
Bezmalo čitava hrvatska spoljna politika je okrenuta razvaljivanju Bosne i Hercegovine i agresivnom negiranju svakog pokušaja stvaranja građanske i funkcionalne države. Glavni cilj je učvršćenje korumpirane i ekstremističke etnokratije sa perspektivom promene Izbornog zakona u pravcu stvaranja trećeg entiteta kao neoustaške paradržavice u zapadnoj Hercegovini.
Takva politika osim što je izolovala i teško kompromitovala Republiku Hrvatsku, od Hrvata u BiH pravi, u brojčanom smislu, statističku grešku. I ključno: krivac za neveselu demografsku sliku Hrvata u BiH nije njihova diskriminacija ili nešto slično, već pogubni trend koji je počeo nacionalističkom laži koja je ovaj autohtoni narod istorijske Bosne i Hercegovine proglasila za “dijasporu“ Republike Hrvatske. Isto je uradila i nacionalistička vlast u Beogradu sa Srbima u regionu.
Lažni garanti Dejtonskog sporazuma
Najdalje u svom dodvoravanju radikalnoj desnici je otišao Zoran Milanović. Teško je nabrojati sve šovinističke izlive mržnje usmerene prema BiH. Od prostakluka o “big shit“ državi, do bedastoća o sapunu i parfemu, demonstrirao je Milanović svoje uličarsko poznavanje “diplomatije“. I da je ostalo na prostačko-rasističkoj retorici još bi se i dalo podneti. Ali nju je pratilo približavanje Dodiku kao ključnom ruskom igraču u regionu i središnjem faktoru nestabilnosti u regiji.
Milanović je, podsetimo se, jedini evropski političar, uz Vučića, koji je lično Dodika, a ne Predsedništvo BiH, tretirao kao instituciju. Pozvao ga je u Zagreb, mimo Ustava BiH i svih pravila i tretirao ga ne kao člana kolektivnog šefa susedne države, već kao plemenskog poglavicu koji dolazi sa poljane bez institucionalnih okvira. A čak i kada se doseti Milanović da Bosna i Hercegovina ima institucije, to je po pravilu samo mantra o Dejtonskom sporazumu, za koji manipulativno tvrdi da je Hrvatska dobila pravo garanta. Nije! Srbija i Hrvatska su učesnice u ratu u BiH i kao takve potpisnice Sporazuma. Garanti su u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira. Identičnu neistinitu mantru kao i Milanović, neprekidno ponavlja i Vučić. I zaista, stepen sinhronizacije ove dvojice “političara s karakterom“ (divnog li eufemizma za autoritarnu i osebujnu destruktivnost) je već zabrinjavajući.
Nije mantra o lažnim garantima mira u BiH jedina Milanovićeva manipulacija. Možda i najveća je ona o tobožnjoj nereprezentativnosti Hrvata u BiH. Papagajski ponavlja da po Dejtonu Hrvati imaju pravo na “svog“ predstavnika u Predsedništvu. Što li mu neko ne pročita Sporazum?! Tamo jasno piše da se članovi Predsedništva BiH biraju “iz reda“ bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Polazi se od toga da će svi članovi kolektivnog šefa države reprezentovati i zastupati sve narode i građane Bosne i Hercegovine. Ova vrsta “reprezentativnosti“ koju zagovara Milanović je, čini se, poražena između 8. i 15. maja 1945. godine.
Obeležavanje teritorije
I najzad, najnovija provokacija hrvatskog predsednika. Bez najave centralnim vlastima, gazeći sve dobre običaje o susedskim odnosima, dolazi Milanović u provokatorsku posetu nepostojećoj Čovićevoj avliji, “Herceg-Bosni“, kao svojevrsno obeležavanje teritorije, baš na najtraumatičniji dan za većinu bosansko-hercegovačkih građana – dan obeležavanja genocida u Srebrenici, 11. juli.
Ceo civilizovani svet tada zastane na nekoliko sati, priseti se čovečanstvo svoga najdubljeg poraza u Evropi posle sloma Trećeg Rajha, svetski i regionalni državnici pognute glave dođu u Potočare… Bahatost sa kojom Zoran Milanović gazi suverenitet države Bosne i Hercegovine morala bi naići na osudu evropskih partnera, tim pre što, kako je odlično primetio istoričar Dragan Markovina, suverenitet obe susedne države crpe iz istih, avnojevskih temelja jugoslovenskog federalizma.
Andrej Plenković na sve zadovoljno izjavljuje da je odnos prema BiH jedina tačka spajanja sa Milanovićem. Kako i ne bi, kad je ovaj “nezakoniti politički sin Franje Tuđmana“, kako reče Žarko Puhovski, preuzeo politiku HDZ-a iz 1990-ih godina. A šta iz takve politike Hrvatska može dobiti?
Na nedavno završenom sastanku NATO-a, Milanović je došao u direktnu koliziju sa intencijama zapadnih partnera, u prvom redu SAD i Nemačke. Hrvatska je uz Bugarsku najsiromašnija država EU. Dakle, ekonomska margina. Zahvaljujući politici prema BiH i dolazeći u kontradikciju sa najrazvijenijim zapadnim državama, ostaje izolovana, na periferiji, u društvu Orbana, Janše, Zemana, pa i Vučića. A upravo će srpski autoritarac imati realne benefite od zakucavanja čitave hrvatske politike na bh stranputicu.
Svojim pretenzijama prema BiH, Hrvatska neće dobiti puno ili neće dobiti ništa za sebe, a otvoriće iznova prostor za velikosrpske pretenzije. A verovati da će se uskomešani srpski nacionalizam i teritorijalne velikosrpske pretenzije zaustaviti, ovoga puta, na granicama Bosne i Hercegovine i da će ostaviti Hrvatsku na miru, kratkovido je i politički naivno. U konačnici, Vučić će izaći kao pobednik, a Milanović kao poraženi, uz to i kao snažna frustracija levo-liberalne Hrvatske.
Naposletku, sam Zoran Milanović sebe je u hrvatskom društvu dovoljno već gurnuo na marginu. Izolovan i spolja i iznutra, u ratu sa svim progresivnijim slojevima društva, u nesaglasju sa zapadnim partnerima, sve češće na tragu autoritarnog i destruktivnog putinizma, Milanović prerasta u žalosnu hrvatsku verziju (češkog predsednika) Zemana – hodajuće blamaže za društvo koje je bolje od onoga ko bi ga morao reprezentovati u najboljem svetlu. Politička elementarna nepogoda za koju pristojni deo Hrvatske, kao i međunarodni partneri, uz visok stepen ignorancije, čekaju da nestane. Ali ono sto će teže nestati je destruktivna pretenzija hrvatskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini.
STUPS: Gnezdo orlovo