Patrijarh srpski Porfirije teško je uvrijedio žene! Kritika dijela javnosti nije ga navela da opozove uvredu ni uputi izvinjenje. Naprotiv, u svađalačkom naknadnom objašnjenju pokušao je nevješto prokrijumčariti vlastitu „zamjenu teze.“ Tobože, nije vrijeđao žene u množini, nego u jednini! Nije mu doprlo do svijesti da – vrijeđajući jednu ženu kao ženu – vrijeđa sve žene!

Patrijarhu se nije dopala borba za rodno senzitivni jezik. Neuvjerljivo je natuknuo da njegov animozitet dijeli pet lingvističkih katedri u Srbiji. Rječnikom koji ne priliči ni kočijašima, on se uistinu obrušio na savremeni svjetski proces emancipacije žena.

Neosnovano je povjerovao da protiv njega može javno govoriti s čemernom neduhovitošću u krajnje ośetljivom pitanju teškog nasljeđa semantičke asimetrije u imenovanju muškog i ženskog. Ta asimetrija je jedan od elemenata obezvrjeđivanja antropologije žene. Tako je na sebe u potpunosti primio prokletstvo većine religijskih zajednica ovoga svijeta koje nepogrješivo drže stranu svemu što je nakaradno, reakcionarno i antihumano! One su najčešće na strani zla, nepravde, nasilja i gluposti, jer od toga imaju koristi!

Đe je patrijarhu uporište u obračunu s ženama na pitanju rodno senzitivnog jezika?

Ono ga nalazi u banalnosti rasprostranjenog otpora procesu emancipacije žena. Istorijska lingvistika ukazala je da taj otpor ima oblik pejorizacije. Ona je negativna promjena značenja od davaoca do primaoca jezičke informacije. Jednostavnije, protivnici emancipacije žena i ženomrsci gledaju na svaki način da pogoršaju i obezvrijede značenja svega što imenuje manifestacije ženskog principa. Oni svjesno ruže smisao oslobođenja žena u jeziku, devalviraju ženske jezičke oznake i šire netrpeljivost prema njima. S ovim podruku ide društvena degradacija žena, njihova dekvalifikacija, biologizacija i seksualizacija.

Patrijarh Porfirije se uvredom žena pokazao kao „ogledalo kulturno-istorijske zbiljnosti“ srpskoga društva. U njemu se ono oglednulo u svojoj mizoginoj zbiljnosti i dominaciji mizoginih vrijednosti. Štaviše, rajetnik je sa svojim vjernicima podijelio ośećanje ugroženosti zbog emancipacije žena u svemu pa i u jeziku („Plakao bih, vrištao bih od muke…)!“

Kako se ovaj afirmisani „moderni duhovnik“ zapleo u mizoginiju?

Tokom svog zagrebačkog službovanja stvarao je o sebi sliku kultivisanog i urbanog popa. Bila je ona sasvim drugačija od uobičajene slike ruralnih srpskih popova koji kao da iskaču iz mantije (?) Njegoševog popa Mića iz Gorskog vijenca. Neki zagrebački intelektualci i „ljevičari“ olako su mu povjerovali. Nijesu se dali pokolebati ni pred snimcima s derneka na kome Porfirije vrlo emotivno poje četničke pjesme.

U novosadskom filozofskom krugu mnogo prije toga znalo se ono glavno o njegovom „humanizmu“ i „modernosti.“ Dok se još uspinjao na vertikali moći u Eparhiji bačkoj – najvjerovatnije po zadatku – udario je po Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu kao leglu hegelijanstva i „marksističkog ateizma.“ Vaistinu, ne bi mnogo pogriješio da je to bila ocjena, a ne optužba! Optužba zbog onoga što se na jednoj filozofskoj katedri razumije kao povijesni sukus i smisao filozofije stigla je, dakle, od kaluđera Crkve Srbije. Njegovi mentori i on tako su se otkrili u snovima o povratku u 12. vijek, đe bi oni bili duhovna inkvizicija!

Kleru Crkve Srbije već tada – ima tome trideset godina – uveliko se bila razuzdala volja za moć pa je pohitao da za sebe monopoliše svu duhovnu moć društva i da mu nametne jednu jedinu dogmu antihumanističkog i antimarksističkog teizma! Iz toga antihumanizma izvire Porfirijeva mizoginija! Do potpune ogoljenosti on je pokazuje tvrđenjem da se iza emancipacije žena u cjelinu, a onda i u jeziku skriva „borba protiv braka i porodice kao bogoustanovljenih svetinja prirodnog oblika čovjekovog ličnog i sabornog života.“ No, viđi vraga su sedam binjišah, patrijarh je nešto grdno pobrkao u razumijevanju temelja religije kojoj hoće da bude svještenik!

Kako patrijarh Porfirije stoji s osnovama hrišćanske religije?

Vlastitu mizoginiju on pokušava prepokriti brigom za odbranu temelja hrišćanske vjere od nasrtaja žena koje traže prava koja im – misli on – po zakonima prirode i tradicije ne pripadaju. Iako je glava jedne hrišćanske vjerske zajednice, krajnje je problematično kako on razumije hrišćanstvo! Nije teško dokazati da je patrijarh slabo upućen u judeo-hrišćansku antropologiju! Štaviše, on zastupa stavove koji su joj potpuno suprotni! Ovđe ih valja jasno predočiti.

Prvo. Patrijarh ne poznaje povijest ni smisao borbe za emancipaciju žena. Ne zna on kako su se judeohrišćanstvo i filozofija borili protiv napasti mizoginije. Naime, koliko god da je ukorijenjena u mitološkim sistemima, religijama, filozofskim učenjima, kulturi i povijesnom životu uopšte, mizoginija je dijametralno suprotna duhu judeohrišćanstva. Jednako je u suprotnosti s vodećim tokom zapadne filozofije od Aristotela do Hegela i dalje!

Vodeće misaone glave u obje linije evropskog duhovnog razvoja mizoginiju smatraju oblikom mizantropije! Davno je shvaćeno da je mržnja prema ženama – mržnja prema ljudima! Aristotel je prekorijevao Atinjane što im polovina polisa (dakle, sve žene) živi izvan građanskog (političkog) života.

Kao ideologija snižavanja vrijednosti žena te osnova njihovog tlačenja, mizoginija je najslabije mjesto u sistemu patrijarhalne hegemonije muškaraca i hijerarhijskog odnosu polova, ali i u svakoj svojoj savremenoj prikrivenoj formi. Odbojnost, prezir i predrasude prema ženama uvijek su izrazi ljudskog samoponižavanja! No, helenski su filozofi shvatili da je mizoginija izraz straha od žena (ginofobija). Ciceron je to posebno akceptirao: Mizoginija (odium mulierum) i mizantropija su „bolesti duše koje proizlaze iz izvjesnog straha od onoga od koga se bježi i koga mrze“. Šta sve može stajati iza straha od žena i mržnje prema njima – koju često pokazuju duhovnici raznih konfesija – posebno je pitanje!

Drugo. Svakakvih se oblika seksizma, mizoginije, omalovažavanja žena, nasilja nad ženama i seksualnih objektivacija može naći u starozavjetnim i novozavjetnim knjigama te „svetoj predaji,“ ali i u filozofskim i književnim djelima. Svi oni pripadaju kulturama u kojima su muškarci odgajani da sebe vide superiornima, a žene inferiornima.

Sva ta shvatanja i „kulturni modeli“ beskrajno su ispod judeohrišćanskog stava o ženi kao čovjeku. On počiva na kapitalnom antropološkom određenju čovjeka kao „slike Božje“ (imago Dei). U Starom zavjetu pojam čovjeka obuhvata muškarca i ženu: „I stvori Bog čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ (Gen. 1:27). Ideju „slike Božje“ sadrži tri važna momenta: (1) Bogu i čovjeku (muškarcu i ženi) zajednički su um i moral; (2) Njihov je odnos uzajamni zavjetni odnos. Koliko i muškarac, žena je u zavjetnom odnosu s Bogom; Koliko je Bog potreban muškarcu i ženi, toliko su i oni potrebni njemu; (3) Ljudi (muškarci i žene) su predstavnici Boga u stvorenom poretku svijeta! U cjelini, u izvornom ili sekulariziranom obliku ova tradicija kazuje: Bogolikost muškarca i žene osnov je ljudskog dostojanstva i ljudskih prava (bez obzira na pol, rasu i druge tjelesne i duhovne razlike).

Treće. Porfirijevo pozivanje na „prirodno mjesto“ koga žena treba strogo da se drži počiva na njegovom potpuno izvitoperenom shvatanju pojma prirode u judeohrišćanstvu. Prirodu ono razumije kao kreaturu božju. Ona je vrijedna u prvom redu kao izraz božje moći stvaranja. Priroda je samo materijalni, ali ne i duhovni osnov ljudskog života u cjelini.

Status prave zbiljnosti u judeohrišćanstvu nema priroda, nego zavjetni povijesni odnos Boga i čovjeka (muškarca i žene). Bajka o izgnanju prvog ljudskog para iz raja (iz prirode!) to jasno kazuje. Rajsko stanje je prirodno, dakle, životinjsko stanje! Životinje ne znaju za razliku dobra i zla. Ne znaju ni za smrt (pa su nesvjesno „besmrtne“). Prvi ljudski par tek „grijehom“ postaje ljudski par, jer nadilazi prirodno stanje. Izlazi iz prirode u ljudski svijet tako što je „poznao razliku dobra i zla“. Sticanjem božanskog prerogativa poznanja dobra i zla muškarac i žena podjednako su postali ljudi! Sticanje svijesti o smrtnosti je kazna za postignuće čovječnosti!

Četvrto. Porfirije ne uspijeva shvatiti ono što su starozavjetni pisci postavili kao temelj svoje vjere. Oni su shvatili da čovjek ne može ostati na onome prirodnom („rajskom“). Naprotiv, čovjek je transnaturalno (supranaturalno) biće, jer je  ontološki otvoren za budućnost kao biće koje se iz temelja može modifikovati! Čovjek je utopijsko biće! Za razliku od životinja, čovjek – kao žena i muškarac – može razbijati lanac prirodne kauzalne determinacije i sebi stvarati životni smisao koji je iznad svega prirodnoga!

Ovu veliku antropološku ideju stari hrišćanski pisci nijesu umjeli postaviti i razviti na primjeren način, nego su moć čovjeka da iskorači iz kauzalne determinacije nazvali čudom. No, odmah su tu ideju vulgarizovali, jer su moć tvorenja čuda pripisali samo svojim „zaslužnim ljudima“ (svecima).

Uistinu, sve što je zaista autentično ljudsko je čudo, jer nastaje u naporu otrzanja od stega prirode. Na ljudskoj moći toga otrzanja počiva cijeli ljudski svijet kao supranaturalni svijet. Cijeli ljudski udes na ovom svijetu je neprestana borba za uzdizanje iz onoga prirodnoga u ono transcendentno.

Valjalo bi stoga da se patrijarh priśeti da životinje, kao ni druga prirodna bića, nemaju religijski ośećaj, da nijesu sposobne za religiju. Kada ljude (dakle, i žene) nagovara da slijede  prirodu kao mjeru stvari u životu, on najdirektnije radi protiv sebe kao duhovnika; najdirektnije poništava svoju i svaku drugu religiju!

Izvor ljudskog čuda je duhovna moć, moć ljudske samosvijesti! Za patrijarhov nauk, valja kazati ono najbitnije. Hegel  čini vrhunac zapadne antropologije. Po njegovom određenju, žena je duhovno biće! Kad to shvate i prihvate crkvena lica, čovjek kao muškarac i žena malo će lakše živjeti na ovom svijetu!

(Aktuelno.me)