Svijet se zgrozio zbog dva masovna ubistva koja su se desila u Srbiji. Njena „demokratska javnost“ ni sad nije bila u stanju prekoračiti mjeru psihologiziranja uzroka koji su doveli do ovih užasnih zločina. Ponajviše, nije pokazala spremnost da se zagleda u dubinu društva iz koje zakonomjerno izbija teško htoničko zlo. Ni opštim stavom da se dešavaju ozbiljni poremećaji kad se društveni i lični konflikti počnu rješavati radikalnim zlikovačkim nasiljem, ona nije išla preko zadate mjere.

Od vremena sutona socijalizma do danas, u Srbiji najvećim dijelom društveni, grupni i lični konflikti rješavaju se banalnim i destruktivnim nasiljem. Ono održava potenciju prerastanja u maligno nasilje kao vodeći način „rješavanja“ problema na ličnom, društvenom i međunacionalnom i međunarodnom planu. Svi mogući oblici agresije u ovoj zemlji oslobođeni su s lanca. Liniju društvenog ponašanja u dobroj mjeri određuje napadačko ponašanje s namjerom da se drugome nanese šteta, da se drugi povrijedi i ukloni kao „smetnja.“ Agresija je postala obavezujući način mišljenja i vodeći tip ispoljavanja života ljudi!

Šta uslovljava u srpskom društvu da urođeni nagon agresije (Frojd, Lorenc, Bandura etc.) dobije destruktivne i maligne oblike?

U stabilnim društvima agresivno  ponašanje se kažnjava, jer je u „kontradikciji“ s normama pravnog sistema i društvenog morala. Posebno su intolerantna prema „kriminalnoj agresiji“ koja – protivno normama krivičnog prava – nanosi moralnu i fizičku štetu.

Srbija, naprotiv, već nekoliko decenija živi u svjesno izazivanoj destabilizaciji koja je od „gornjih deset hiljada“ nametnuta kao jedino moguće društveno stanje. Emocionalna i instrumentalna agresija stoga su poprimile emfatične razmjere. Emocionalnu agresiju uslovljava opšti društveni štimung koji je sačinjen od teških negativnih ośećanja i patnji ljudi kao reakcija na strahove i frustracije. Instrumentalnu agresiju generira koliko racionalna, toliko i podla svrha da se u sukobu s interesima drugih svoj interes ostvari i zaštiti agresijom ili da se na agresiju drugih odgovori vlastitom agresijom. Obje agresije su praćene stresom, ljutnjom, srždbom, ogorčenošću, mržnjom i zavišću.

Cijeli kompendij oblika agresije potpuno se raspremio na srpskom javnom i privatnom prostoru: verbalni napadi (klevete, uvrede, ružni gestovi, mimika omalovažavanja ili prijetnje, jezička vulgarnost, uznemiravanje, maltretiranje, optuživanje), fizički napadi na ljude (udaranje, fizičke prijetnje, ubijanje i autoagresija), oštećivanje i uništavanje tuđe imovine, vandalizam, prijeteće ponašanje, pasivna agresija s namjerom da se nečinjenjem drugome čini šteta te „pomjerena agresija.“

Kad društveni odnosi i odnosi između ljudi dobiju radikalni konfliktni karakter, agresija poprima destruktivne oblike kao odmazda za tuđu agresiju, želja da se drugi ukloni s puta ili zadovolji vlastiti „nagon smrti.“ Destruktivna agresija prerasta u malignu agresiju koju izaziva želja „čovjeka za apsolutnom dominacijom nad drugim živim bićem“ (E.From). Savremena povijest Srbije određena je prevashodno takvim željema za dominacijom.

Đe je porijeklo destruktivne i maligne agresije koje porobljavaju Srbiju?

Njihovo „rodno mjesto i tajna“ je u retrogradnim nacionalističkih i klerikalističkim oblicima svijesti, u sveopštoj nacionalističkoj tribalizaciji društva i društvene svijesti, u obrtanju politike u antipolitiku, najposlije, u „duhovnoj nadgradnji“ koja je izgubila autentični ośećaj za razlikovanje dobra i zla, pravednog i nepravednog, racionalnog i iracionalnog! Kad jednom državom zagospodari „politička“ i „intelektualna“ ohlokratija, zakonomjerno će ga pritisnuti teški kamen nasilja i straha! Tri potonje generacije političke i duhovne „elite“ svjesno i sistematski Srbiju neurotiziraju, psihotiziraju i paranoiziraju!

Do pred kraj devedesetih godina prošlog vijeka u Srbiji je postojalo bolesno udvostručenje duhovne moći. Na osnovnu liniju oblikovanja vladajućeg pogleda na svijet u njoj uticala su dva centralna komiteta. Jedan je bio oficijelni Centralni komitet Saveza komunista Srbije kao kičma društvenog sistema i socijalističke svijesti. Drugi je bio neformalni, ali moćni nacionalistički „centralni komitet.“ Na čelu s Dobricom Ćosićem, okupljao je brojne nacionalistički orijentisane akademike, književnike i intelektualce. On je najdirektnije određivao nacionalističku svijest većeg dijela inteligencije i srednje klase.

Kada su se ovi komiteti ujedinili na platformi srpskog nacionalizma, proklamovali su ukidanje socijalizma i stvaranje građanskog (kapitalističkog) društva. Mislili su da oba cilja mogu uspješno ostvariti nacionalističkom kontrarevolucijom. Ona traje i danas te određuje cjelinu društvenih procesa u Srbiji. Njena receptura stvorila je od Srbije bolesno društvo u kome su se razobručili svi bio-psiho-socijalni mehanizmi agresije.

Nosioci kontrarevolucije nastupili su živčano, psihotično i paranoično, s teškom srdžbom, neprijateljstvom i destruktivnim agresivnim odnosom prema svim vrijednostima i konstelacijama socijalističkog društva. Otrovom svoje rušilačke patologije zatrovali su svijest miliona ljudi!

Agresija kojom su rušili socijalistički sistem nije poprimila brahijalne oblike, jer nije bio odgovarajućeg „otpora materijala.“ Kad je pala Moskva, pala je i Jalta. Morao je pasti i jugoslovenski socijalistički sistem! Stvoren je privid da je sistem sam od sebe implodirao, jer je unaprijed kapitulirao pred nasiljem kojim su mijenjane vladajuće duhovne, moralne i kulturne paradigme društva. Medijskim i akademskim nasiljem mijenjani su vladajući oblici društvene svijesti.

Nasilje je postalo obavezujući regulator političkog i ekonomskog života. Država je postala nasilnom u svim oblicima komunikacije s građanstvom. Cinični, bahati i krvoločni „političari,“ „intelektualci,“ „novinari“ i vračare postali su glavni oblikovaoci „svijesti miliona.“ Ideja da se nasiljem i jedino nasiljem mogu rješavati osnovni društveni konflikti, postala je vodećom idejom ovoga društva.

Kako je provođena „normalizacija“ normi nasilja?

U ljudima in genere postoje genetska, fiziološka i organska potencija nasilja. Nosioci nacionalističke kontrarevolucije u ovoj potenciji našli su svoj glavni instrument „društvenih promjena“. Proklamovali su „oslobođenje“ od despotskog socijalizma i stvaranje „otvorenog društva.“ Njegovu oslobođenost i otvorenost shvatili su isključivo kao socijalnu i vrijednosnu „normalizaciju“ svih ličnih i socijalnih nagona. Ona se neminovno sabrala u žižu potpunog razmahivanja nagonske agresije kao sredstva ozbiljenja svih preferencija i želja ljudi i društvenih grupa.

Na taj način, u Srbiji je nasilnik postao poželjni i dominantni tip čovjeka u svakoj sferi života! Društvom su zagospodariti nasilnici u ulozi političara, tajkuna, „intelektualca,“ „kulturnog radnika,“ „novinara,“ činovnika, komšija, učesnika u saobraćaju, prolaznika, kupaca u samousluzi etc. Oni su materijalizirani oblik sloma jedne društvene i vrijednosne hjerarhije i uspostavljanja hjerarhije džungle.

Zašto je maligna agresija pustila tako duboke korijene?

Nacionalistički kontrarevolucionarni lomioci socijalizma i „projektanti“ novoga društvenog sistema u Srbiji mogli su ponuditi samo ekonomsku ideju tzv. tranzicije i političku ideju tribalnog nacionalizma. U korijenu obje ideje nalazi se maligna agresija.

Tzv. tranzicija je po sebi nasilje! Nasiljem se od naroda otimaju sredstva za proizvodnju, akumulirano društveno bogatstvo i svi resursi društva. Silom uzurpirane političke moći ukida se i privatizuje društvena svojina. Novi eksproprijatori eksproprišu narod „u ime srpske nacije“ i uništavaju cijeli ekonomski sistem. Narodu ukidaju uslove njegove egzistencije „u njegovom interesu.“ Krivotvore mu pogled na prošlost, zamagljuju sadašnjost i falsifikuju nadu u budućnost!

Nacionalizam po sebi je ideologija nasilja. Imanentna mu je agresija. Sve što je on dublji, nacionalisti su agresivniji. Agresivan je prema svim Drugima. Agresivan je i prema „Svojima,“ ako ne pristaju na nacionalističku mjeru stvari.

Velikosrpski nacionalizam na glavnu pozornicu društvene moći i sile izveo je samoproglašene tumače i zaštitnike interesa srpske nacije. Njihovo održanje na toj pozornici ne bi bilo moguće bez kriminalne strategije stalne i prijeteće agresije prema vlastitom društvu, kao i prema suśednim državama i narodima.

Agresija autoritarne vlasti razara životnu supstanciju Srbije, dok osvajačkoj usmjerenosti protiv komšijskih država i naroda daje najbrahijalnije zlikovačke oblike, održavajući permanentni političku i bezbjednosnu nestabilnost zapadnog Balkana.

Otrov ove dvije strane maligne agresije ušao je u sve pore srpskog društva. Ono živi u stalnom „opsadnom stanju,“ ispunjeno strahom, ośećanjem ugroženosti i paranoičnom strepnjom od napada sa svake strane. Srdžba i neprijateljstvo prema svemu i svakome potpuno uništavaju opuštenost kao ugodni oblik životnog štimunga te ruži smisao i  ljepotu života većine ljudi.

Kad se komunikacija vlasti i naroda te komunikaciju u narodu pretvori u stalno stanje sveopšteg uzajamnog režanja, teški zločini su neizbježni. Iz toga stanja društvo ne mogu izbaviti oni koji su ga u njega uveli! Samo Bog veliki i njegova sila ovđe bi možda mogli pomoći, ako nesreća ovoga društva već ne premašuje mjeru njegove svemoći!

(Aktuelno.me)