Ako je Mihailo Lalić jedan od svojih velikih romana posvetio ratnim hajkačima i njihovim žrtvama, valja tranzicionim hajkačima ili proizvođačima društvenih sablazni posvetiti bar stubac teksta.

Crna Gora postala bi razvijena industrijska zemlja kad bi stope materijalne proizvodnje bar upola rasle kao u proizvodnji političko-medijskih skandala. Biva tako kad skandalizatori uhvate maha. Daleko od toga da vladajući establišment pođekad ne daje zgodne povode. No, i bez toga u javni prostor društva naguralo se i previše tipova spremnih na sve, posebno da ljude javno bruče i stvaraju moralnu paniku. U tzv. socijalizmu bilo je majstora ideološkog sablažnjivanja, lovaca na vještice, organizatora političkih i moralnih linčeva, uopšte, talenata za lomljenje vratova. No, tranzicijsko vrijeme legitimiralo je pravo da se – tobože, u ime političkih i medijskih sloboda –  izmišljaju, stvaraju i naduvavaju najrazličitije vrste skandala. Legitimiralo je skandalizatorske hajke na ljude. Skandalizacija je moguća u različitim društvenim sferama, ali je najatraktivnija na spojevima politike i medija. Medijska skandalizacija, tj. ruženje i bručenje  je namjerno izazivanje skandala medijskim izmišljanjem, razglašivanjem ili naduvavanjem političkih ili društvenih nepodopština javnih djelatnika ili političkih skupina. Više je svrha može pokretati. Najbenigniji oblik toga zla služi povećavanju tiraža novina ili gledanosti neke televizije. Maligni joj je oblik u htijenju da se ozbiljno naškodi političkom protivniku. Još je malignije kada medijski sablažnjivači modeliraju stanje društvene svijesti i izborne volje stanovništa da bi se oni ili njihovi politički favoriti manipulativno dokopali vlasti u društvu. No, sve te svrhe su naivne u odnosu na ono što ponajviše rukovodi medijske skandalizatore u Crnoj Gori. Glavna im je svrha da je unište nezavisnu državu.

Skandalizatorske svrhe rađaju – po izrazu grofa Lambsdorfa, njemačkog političara koji ih je spoznao na svojoj koži  – „likvidatorsko novinarstvo“ (Hinrichtungsjournalismus).  Ono nastaje kada novinari, mediji i medijske kuće skandalizatorskim člancima, izvještajima, izmišljotinama i „senzacijama“ vode medijske kampanje protiv nekih ljudi i njihovih interesa. Kampanjama izazivaju pažnju javnosti tako da se o ljudima koji su im meta stvori i ukorijeni predstava koja će im nanijeti ozbiljnu društvenu, profesionalnu i ličnu štetu. Kada ga insceniraju vješti, a nemoralni profesionalni novinari i „medijski magnati“, medijski skandal postiže efekat „jastuka prosutog perja“: Lako ga je rasuti, a ništa teže nego pokupiti nazad! Ništa lakše nego rasuti mnoštvo glasina i ništa teže nego ih demantovati i dokazivati javnosti da su bile samo glasine!  Što je veća moć masovnih medija, veća je mogućnost perfidnih manipulacija. Što vještije mediji sablažnjavajuću laž ili poluistinu nameću kao jedini istinu, lakše se stvara i podstiče ogorčenje javnosti prema sablažnjivom kao stigmatizovanoj žrtvi. Mediji kao skandalizatori za svoje mete biraju ljude na višim društvenim pozicijama. U njihovom političkom, društvenom, poslovnom ili privatnom životu traže materijal za proizvođenje „skandaloznog slučaja“. „Slučaj“ se onda medijski obrađuje, ukrupnjuje i eksploatiše na senzacionalički način. Skandalizator, naravno, ne otkriva javno koji ga interesi vode u „otkrivanju slučaja“. On obavezno deklamuje fraze o opštem dobru, o slobodi medija, o „pravu javnosti da zna“. Sebe imenuje moralnim preduzetnikom, „glasom društvene savjesti“ i potonjom odbranom društva od „nepoštenih“. Lični, grupni ili društveno destruktivni interes predstavlja kao javni interes. Organizuje da se o žrtvi skandalizacije „izvještava“ na usklađen način, ali tako što se koristi jedan jedini izvor informisanja, tj. dezinformisanja o „slučaju“ i stalno ponavlja ista kvalifikaciju skandala. Ponavlja se i isto „moralno zgražanje“ nad „počiniocem slučaja“. Što je žrtva skandalizacije društveno prominentnija, lakše je održavati jači i trajniji interes javnosti za „slučaj“. U zavisnosti od umijeća skandalizatora i društvene atmosfere, mediji mogu stvoriti moralnu indignaciju, mržnju prema žrtvama, pa i kolektivnu histeriju koja se završava „medijskim procesom“ po zakonima „pravde linča“. Medijska skandalizacija uključuje svjesno prećerivanje, laganje, lažno prikazivanje stvari i namjerno rušenje dostojanstva žrtve i njenog ugleda. Njen uspjeh je potpun kada u javnosti prestane biti važnim da li su optužbe istinite ili ne. Moralna ozlojeđenost javnosti veća je ako je žrtva uglednija. Posljedice skandalizacije za žrtvu mogu biti vrlo različite. Čak i kada se utvrdi njezina nevinost, izmišljenost ili preuveličanost „slučaja“ ili njegova nesrazmjernost skandalizarskoj hajci, moguće je da žrtva izgubi društvenu i profesionalnu vrijednost i ugled. Stavljanje na medijski „stub srama“ za žrtvu uvijek znači neki oblik psihološkog terora. Ako duže traje, moguće su psihičke štete koje ne mogu izdržati. Koga javni mediji dovoljno dugo progone, po pravilu mu raste želja da samoga sebe isključi iz društva i profesije. Poznato je da su ponekad žrtve medija sebi uzimale život.

Crnogorsko likvidatorsko novinarstvo – koje se „njeguje“ u nekoliko „medija“ – likom i duhom je poput Terzita Argijevog iz Homerove „Ilijade“. Bio je vojnik u Trojanskom ratu, ne baš lijepog spoljašnjeg, a još ružnijeg unutrašnjeg lika. Pročuo se samo po skandaloznom vrijeđanju Ahileja i Agamemnona. I ovi „mediji“ ostaće upamćeni samo po ruženju i bručenju ljudi.

(Pobjeda)