Pitanje u naslovu ponajprije se pokazuje kao radikalno, štaviše, besmisleno pitanje pred realnošću evidencije istorijskih i savremenih rasprostranjenih pretpostavki da Vojvodina postoji i da se, manje ili više precizno, zna šta je Vojvodina danas. Niko razuman ne bi mogao sporiti geografsku, političko-pravnu i ustavno-pravnu naviku da se Vojvodina shvata kao dio države Srbije ili još određenije, u vokabularu koji sadrži cijeli koncept ideološkog i vrijednosnog odnosa prema Vojvodini – „sjeverna srpska pokrajina“. No, s navikama je stvar ambivalentna. Postoje i kad se opozivaju razlozi njihovog postojanja.

Upravo je prvi „demokratski“ ustav države Srbije iz 2006. godine po starim navikama „uredio“ pitanje postojanja Vojvodine, ali i u bitnom smislu relativizirao njezino postojanje kao autonomne pokrajine u političko-pravnom i ustavno-pravnom smislu. Na indirektni način građanstvo Vojvodine, rezistentnim izazivanjem potpunog referendumskog kraha ustavnog koncepta, kazalo je šta misli o takvom obesmišljavanju navike. Iz duha svijesti o privremeno zaposjednutoj teritoriji, prema kojoj se dugo postupalo kao prema privremeno zaposjednutoj teritoriji, mogla se roditi samo ideja o ustavnoj reglementaciji Vojvodine kao trajno zaposjednute teritorije. Zamjena uvjerenja o privremenosti uvjerenjem o trajnosti zaposjedanja u bitnom smislu nije izmijenila, nego u potpunosti potvrdila generalno uvjerenje da u državi Srbiji Vojvodina ima smisla i da može postojati samo kao ono što je zaposjednuto i što se drži kao zaposjednuto.

Taj je ustav, u potpunoj ilegitimnosti i ilegalnosti procedura donošenja, rođen iz centralističkog duha i programa većine metropolskih partija, kojima se politički vidokrug prema sjeveru i zapadu završava na novobeogradskim i zemunskim krovovima, ali im se zato kontinuirana kleptonacionalistička ambicija proteže do Vršca, Kikinde, Subotice, Sombora i Bačke Palanke. Vladajuća ideologija i praksa tih partija, koje određuju pravce i načine ispoljavanja vodeće političke volje u državi Srbiji, prije i poslije donošenja ustava, jednako je slijedila centralističku i organicističku koncepciju države kao jedinu moguću. Prema toj koncepciji, u jedinstvenom organskom tijelu države, kao u kakvom političkom i pravnom kvazaru, treba da iščeznu sve specifičnosti i razlike. Ponajprije, treba da iščezne Vojvodina kao velika istorijska razlika, postojanje koje je neshvatljivo za „političku filozofiju“ srbijanskih političkih elita od 1918. godine, jednako kao što joj je neshvatljivo bilo kakvo decentriranje javne vlasti, budžetske potrošnje, politike održivog razvoja, planiranja obrazovnih, zdravstvenih i kulturnih potreba etc.

Relativizacija postojanja Vojvodine predstavlja najnoviji misaoni rezultat te „političke filozofije“. U njemu je sadržan ključ odgovora političke elite države Srbije na istorijsku otvorenost pitanja o postojanju Vojvodine kao autonomne pokrajine. Suština toga odgovora sadržana je u uvjerenju te političke elite da se gordijevski čvor velikog vojvođanskog istorijskog kondicionala može presjeći jednim odlučnim i brzim rezom „definitivnog rješenja“. Vojvođanski kondicional postojanja mogao bi se sažeti u jednom stavu: Ako nema nekog određenog oblika autonomije (dakle, samozakonodavstva jedne istorijske cjeline, samouprave kao načina uspostavljanja čvrstine države iz elasticiteta odnosa njezinih dijelova i odnosa tih dijelova prema cjelini, pokoravanja svojim vlastitim zakonima koji se donose iz uvida u neposrednost potreba građanstva, relativne nezavisnosti od centralnih državnih vlasti), onda nema ni Vojvodine kao pokrajine iz koje permanentno stiže zahtjev za političkom autonomijom.

Ako se politički i ustavno-pravno delegitimira zahtjev za političkom autonomijom, onda tzv. vojvođansko pitanje ne postoji. Ako tzv. vojvođansko pitanje više ne postoji, onda je ukinuto prije nego što je riješeno! Ako je ukinuto, onda se u bitnom smislu ukida i Vojvodina kao politički i ustavno-pravni pojam. Dakako, na tako radikalnu i ciničnu otvorenost ukidanja Vojvodine beogradska politička elita još uvijek nije spremna, dijelom zbog mogućnosti da time podstakne autonomističku političku energiju, dijelom zbog straha od internacionalizacije vojvođanskog pitanja. Zbog toga, Vojvodina kao politički i ustavno-pravni pojam ostaje da postoji u himeričnom obliku. Kao što je himera subjektivni oblik percepcije koji ima svoju objektivnost i racionalnost, tako je i autonomija Vojvodine subjektivno-objektivna himera, dakle, ono što objektivno nekako postoji, ali ispražnjeno od svakog bitnog političkog i pravnog sadržaja. Objektivnost postojanja Vojvodine kao političko-pravne himere sastoji se u činjenici da postoji nekakva pokrajinska nomenklatura „vlasti“, koja je u bitnom smislu politički i pravno razvlašćena i neovlašćena, ali zato i povlašćena da može živjeti od para-političke „montaže atrakcija“. Takva politička nomenklatura, prema kvantumu vlasti koju posjeduje i realnim mogućnostima autonomne organizacije državne vlasti u vojvođanskom društvu, makar i na način „najmanje državnosti“, nema osnovni smisao vlastitog postojanja. Ni jednim elementom vlastitih ustavnih i statutarnih ovlašćenja ta nomenklatura ne može zadovoljavati bilo koji vojvođanski regionalni, socijalni, ekonomski, politički, pravni, nacionalni, kulturni, naučni, demografski etc. interes vojvođanskog društva. Štaviše, ona nije ni transmisija centralne državne političke volje. Da bi nešto bilo transmisija, na njega se mora prenositi nešto od motorike i energije vlasti. Zbog toga je u svim svojim interesima ona svedena na vlastiti nomenklaturni interes, na održavanje sebe kao grupacije sinekurnih nomenklatora. Beogradska politička elita spremna je da plaća tu sinekuru, jer je to najniža cijena koju mora platiti u realizaciji koncepta iščezavanja Vojvodine. Metropolska instalacija takve „pokrajinske“ nomenklature svodi se na jednostavnu lukrativnu formulu: Dati „Pokrajini“ ništa, da bi se od pokrajine uzelo sve, da bi se pokrajini uzela Pokrajina! Ili drugačije rečeno: Dati pokrajinskoj nomenklaturi ombudsman-zakon, da Pokrajine ne bi bilo!

Vojvodina je danas „čardak ni na nebu, ni na zemlji“. Lebdi između faktuma referendumskog kraha ustava, beogradskog permanentnog fingiranja rješenja tzv. vojvođanskog pitanja i vlastitog svođenja na geografski pojam. Faktum kraha ustava nije pokrenuo nikakvu artikulisanu političku energiju novog autonomizma. Fingirano rješenje kao „definitivno rješenje“ može trajati samo onoliko koliko ta rješenja i inače traju, dakle, privremeno. Jedino je izvjesno da će Vojvodina trajati kao geografski pojam. Po navici!

Ovaj tekst danas preminulog profesora Milenka A. Perovića (1950-2023), velikog prijatelja Nezavisnog društva novinara Vojvodine, pisan je za Autonomiju sada već davnog 15. aprila 2008. godine.

(Autonomija)