U svakoj normalnoj državi promjena vlasti je nešto poželjno i očekivano, ali promjene u Crnoj Gori tokom posljednje dvije i po godine ne ulijevaju povjerenje da su nasljednicima primarni interesi države Crne Gore i to je ono što treba da nas brine. Vrijeme pred nama pokazaće njihovo pravo lice i jesmo li u krivu.

Upravo smo prisustvovali simultanci Mila Đukanovića protiv vaskolike anticrnogorske vojske koja se stuštila sa svih strana da se dofate dijela zajedničkog plijena.

SAM protiv velikosrpske udružene politike,

SAM protiv duplih birača,

SAM protiv Vučića i njegovih poslušnika,

SAM protiv popova crkve Srbije koji bi trljali varikinom Crnogorce dok ne postanu Srbi,

SAM protiv Porfirija, Kačavende, Joka i ostale bratije koji su napunili crkve svještenstvom iz ‘srpskog sveta’ spremnim da okrenu puščane cijevi na Crnogorce,

SAM protiv žute srpske štampe i njihove prljave propagande,

SAM protiv uljeza kojima je pomogao da bježeći sa ‘svetih srpskih zemalja’ nađu utočište u Crnoj Gori koju nastoje svim silama da rasture,

SAM protiv raznih domaćih NVO-a koje su se, čast izuzecima, naplastile i zasjele u udobne fotelje upravo zahvaljujući Đukanoviću – kao meti,

SAM protiv BIA i njihovih špijunčina,

SAM protiv domaćih izdajnika,

SAM protiv TV kuća, kako iz Srbije i Rusije, tako i iz same Crne Gore,

SAM protiv vreća eura i rubalja, a

SAM ostavljen i od svjetskih moćnika i tako

SAM SAMCIJAT osvoji 41,2% – SAMO 7.8% manje od potrebnog da ima koliko svi oni zajedno!

Kad se uzme u obzir da je među onima koji su tu razliku napravili značajan procenat i onih istinskih Crnogoraca kojima je mržnja bila jača od razuma, te onih vazdanih manjinskih kalkulatora i trgovaca, ovo jeste za veliki respekt.

U Milovo vrijeme svi se obogatiše, napljačkaše i djecu iškolovaše po svjetskim metropolama, a horski pjevaju ‘Milo lopove’.

I mlađani nasljednik, koji se prošetao evropskim sveučilišnim i bankarskim institucijama, pokaza nam u prvom obraćanju da ćemo dugo čekati dok dostigne Milovu gospodštinu i civilizovani odnos. I u porazu Milo održa lekciju nasljedniku čestitajući mu pobjedu i poželivši mu sve najbolje u budućem radu. A on, umjesto da pokaže kako mu je prijenulo nešto sa tih putovanja po svijetu, pa da se zahvali na lijepim riječima i svom konkurentu poželi zdravlje u budućem životu – on ga nazva diktatorom uz horsku pratnju njegovih istomišljenika ‘Milo lopove’! Baš razočaravajuće.

Sada im Đukanović neće biti prepreka i izgovor za njihove neuspjehe. Ili će ih, možda, i dalje proganjati njegov duh?

Da ukažem na još jedan naš paradoks.

Đukanović je u svakom momentu mogao da računa na bezrezervnu podršku nacionalnih Crnogoraca – Crnogoraca svih vjera. Tako je bilo i ovoga puta i tako bi se i ponovilo, jer obnoviti crnogorsku nezavisnost i uvesti je u članstvo NATO alijanse je istorijski uspjeh što je, u ovakvom okruženju, izgledalo prosto kao nemoguća misija.

Đukanović se pokazao kao mudar političar, koji je sazrijevajući sa svojim godinama i iskustvom osluškivao narod Crne Gore, međunarodnu klimu i vukao prave poteze u pravom trenutku. Preuzeo je program Liberalnog saveza i doveo ga do kraja, što mu mnogi liberali nikada nijesu oprostili. Umjesto da poslušaju zdravi razum i pokažu zadovoljstvo, proradila je u njima naša pizma i pretvorila se, gle čuda, u otvorenu mržnju prema čovjeku koji je ostvario njihove snove.

Nikada se niko od naših liberala nije zapitao šta bi se to desilo sa Crnom Gorom da je srpska strana u to vrijeme imala više pameti i da je odmah u početku isticanja zahtjeva za održavanje Referenduma o nezavisnosti Crne Gore PRISTALA na njegovo održavanje i to pod bilo kojim uslovima liberala? Za nezavisnost ne bi glasalo ni 20% crnogorskih građana i ideja nezavisne Crne Gore bila bi sahranjena za vjek vjekova! Trebalo je, dakle, buditi narod i postepeno ga edukovati o značaju naše nezavisnosti i otklonu od politike koja nas je čvrsto vezivala daleko od evropskih puteva. Đukanović je to uspio i mi smo mu, pored sveg taktiziranja i povlađivanja crkvi Srbije, na tome beskrajno zahvalni.

Ipak, njegovi najveći protivnici bili su i ostali vjerni (nevjernici) crkve Srbije – umjesto da baš ONI budu njegovi najveći podržavaoci, jer upravo za vrijeme Đukanovićeve vlasti crkva Srbije je doživjela svoj zlatni procvat u Crnoj Gori!

Upravo u vrijeme Đukanovića je crkva Srbije izgradila najljepše (po njihovom ukusu) i najveće hramove u Podgorici i Baru, upravo je u vrijeme Đukanovića devastirana skoro svaka tradicionalna crnogorska crkva, izmijenjen njen freskovni sadržaj, podignute bespravno mnoge crkvice, đe im je i đe im nije mjesto i nikada ništa nije zaustavljeno ili porušeno.

Sve ovo ostvareno u vrijeme vladavime Mila Đukanovića biće zapisano za buduća pokoljenja koja će se u nekim novim okolnostima žestoko boriti za odbranu ‘svetih srpskih svetinja’ – slično njihovoj sadašnjoj borbi na Kosovu. I Joanikije je zasjeo u Cetinjski manastir, doduše pod jakim policijskim i helikopterskim obezbjeđenjem i u sadjejstvu Vučićeve policije, ali način kako je to sramotno urađeno neće se znati i za istoriju neće biti ni važno.

Znaće se da je u to vrijeme predsjednik Crne Gore bio Milo Đukanović!

Milo je, očigledno, valjao svima – zato je morao i da ode!

No, možda je ovo i dobro za Crnu Goru – da se, konačno, jednom prebrojimo.

Da vidimo ima li nas – a VIDIMO DA NAS IMA.

Zato glavu gore – da je vječna Crna Gora.

(AntenaM, foto: kabinet predsednika )