Godinu dana od početka ruske invazije punih razmjera, Ukrajina je i dalje nepokolebljiva. Ukrajinci su pokazali nevjerovatnu otpornost i hrabrost u odbrani svoje države. Uspjeli su zaustaviti blitzkrieg za koji se ruski predsjednik Vladimir Putin nadao da će mu donijeti brzu pobjedu i izveli su uspješnu kontraofanzivu na istoku i jugu.

Kao rezultat, Rusija ne kontroliše značajan dio teritorije čije je pripajanje proglasila u septembru prošle godine prekršivši time međunarodni zakona, i trpi sve veće gubitke.

Uprkos ne tako sjajnom nastupu ruske vojske, Putin ne pokazuje znake da će napustiti ovaj sukob. U svom govoru o stanju nacije održanom 21. februara, otvoreno je ovaj sukob nazvao ratom, napustivši narativ o „specijalnoj vojnoj operaciji“ koji je ranije koristio, i obećao je da će nastaviti zalaziti „dublje“ u ukrajinsku teritoriju kako bi otjerali „prijetnju sa naših granica“.

Zapad je do sada pokazao da stoji uz Ukrajinu. Američki predsjednik Joe Biden je 20. februara došao u nenajavljenu posjetu Kijevu, gdje se susreo s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim i obećao da će Washington podržavati Ukrajinu „koliko god bude potrebno“.

Naredni dan je italijasnka premijerka Giorgia Meloni također doputovala u Kijev kako bi se srela s ukrajinskim predsjednikom. Potvrdila je italijansku podršku za Ukrajinu i kazala je da njena vlada namjerava poslati protivzračne sisteme Spada i Skyguard ukrajinskoj vojsci, pored sistema SAMP-T/Mamba, koji je već odlučila isporučiti zajedno sa Francuskom.

Podrška Ukrajini

Nekoliko dana ranije, na ovogodišnjoj Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, drugi evropski lideri obećali su podršku Ukrajini i čak su priznali da su bili isuviše spori u nastojanjima da Ukrajini osiguraju oružje potrebno da vrati Rusiju na linije kontrole od prije 24. februara.

Njemački kancelar Olaf Scholz pozvao je Zapad da isporuči što je moguće više tenkova Ukrajini „sada“ iako je on mjesecima odlagao odluku da to učini. Britanski premijer Rishi Sunak podržao je saveznike koji šalju borbene avione Ukrajini i pružaju obuku ukrajinskim pilotima na najnaprednijim avionima.

Zapad je također pokazao nepokolebljivu posvećenost ekonomskim sankcijama Rusiji koje imaju za cilj oslabiti Kremlj, umanjiti njegov ratni budžet i ograničiti njegovu sposobnost da ulaže u svoje ratne sposobnosti.

Najnovija velika sankcija – zabrana ruskih rafiniranih naftnih derivata – stupila je na snagu 5. februara. Zamjenica američkog državnog sekretara Victoria Nuland rekla je da G7, grupa vodećih svjetskih ekonomija, raspravlja o planovima za nove sankcije koje bi mogle biti objavljene tokom virtuelnog samita bloka 24. februara.

Ali podrška Zapada Ukrajini u određenim aspektima je manjkala. Zapad nije podržao otpis ukrajinskog duga, dok prijedlozi da se imovina zaplijenjena od ruske centralne banke i ruskih oligarha sa crne liste preda Kijevu kao kompenzacija tek treba da napreduju. Takođe se suočila sa problemima u pogledu proizvodnje i borila se da natjera treće zemlje da odobre transfere, što ugrožava njenu sposobnost da snabdijeva Kijev sa dovoljno municije.

Nedostatak formalnog saveza između Zapada i Ukrajine

Zapadna politika je zapravo previše reakcionarna i parcijalna. Iako je ključno da podrška ostane prilagodljiva kao odgovor na rastuće prijetnje i potencijalne nove napade, važno je osigurati da se ona održava na duži rok.

U tom pogledu, nedostatak formalnog saveza između Zapada i Ukrajine predstavlja rizik koji treba riješiti.

Kako se sukob pretvorio u rat iscrpljivanja, Putin se sada očito nada da će strpljivo sačekati da se Zapad umori od slanja pomoći Ukrajini i tako dugoročno osigurati pobjedu na bojnom polju.

Dok je zapadna kohezija nakon početne invazije bila među rijetkim pozitivnim iznenađenjima, Putin uviđa da što duže traje njegov rat, to će Zapadu biti skuplje finansirati ukrajinske napore za odbranu i obnovu. On vidi ekonomske troškove rata kao potencijalno od pomoći da se na vlast dovedu zapadni lideri na koje je lakše utjecati u godinama koje dolaze.

Najvažniji među njima je bivši američki predsjednik Donald Trump, koji je prilično veliki favorit da ponovo bude republikanski kandidat u predsjedničkoj utrci 2024. On sve više kritikuje podršku Zapada Kijevu i kazao je kako vjeruje da može osigurati mirovni sporazum s Putinom ako bude ponovo izabran. U međuvremenu je bivši saradnik njegovog savjetnika Rudyja Giulianija priznao da su njihovi napori u Ukrajini bili s ciljem da potkopaju njenu sposobnost da se odbrani od Rusije.

Evopski političari naklonjeni Putinovim argumentima

Osim tog, i Evropa još ima svoje istaknute političare koji su naklonjeni Putinovim argumentima. Mađarski premijer Viktor Orban zadržao je svoju prokremljovsku retoriku, iako je njegova budžetska zavisnost od Evropske unije obuzdala njegovu želju da stavi veto na sankcije Rusiji.

Drugi primjeri uključuju Melonijinog koalicionog partnera Silvija Berlusconija, koji je dugogodišnji Putinov prijatelj i koji ga je posjetio na Krimu nakon aneksije 2014.

Višegodišnja predsjednička kandidatkinja krajnje desnice u Francuskoj Marine Le Pen poznata je i po svom blagom pristupu Rusiji. Jordan Bardella, njen nasljednik na čelu stranke Nacionalni skup, posljednjih sedmica poziva na ukidanje energetskih sankcija Kremlju. S obzirom na to da sljedeći opći izbori u Francuskoj neće biti zakazani prije 2027, rizik od dolaska proruskog predsjednika na vlast možda nije toliko hitan, ali Putin vidi mogućnosti na drugim mjestima.

Na primjer, u Slovačkoj je parlament odobrio vanredne izbore za 30. septembar nakon što je vlada izgubila glasanje o nepovjerenju. Bivši premijer Robert Fico, koji kritikuje sankcije EU-a Rusiji i protivi se slanju oružja Ukrajini, ima šanse da pobijedi na izborima sa svojom strankom Smer-SD i bude na čelu koalicije koja bi mogla biti naklonjenija Moskvi od sadašnje.

Formirati savez između Zapada i Ukrajine

Kako bi spriječio rizik da podrška Ukrajini bude pokolebana zbog nejedinstva, Zapad mora početi razmatrati dugu igru u svojoj vlastitoj strategiji. Jedan od ključnih koraka je sklapanje formalnog saveza sa Ukrajinom. Ako bi se SAD, EU i Velika Britanija uspjele dogovoriti o takvom potezu, to bi Putinu pokazalo ne samo neuspjeh njegove trenutne ratne strategije, već bi i podržalo dugoročnu podršku.

Aspiracije Ukrajine za NATO i EU su, naravno, dijelom usmjerene na osiguranje upravo takvog saveza. Ali dok ruske snage još uvijek zauzimaju velike dijelove ukrajinske teritorije, ne postoje realni izgledi za članstvo u NATO-u. Uprkos prošlogodišnjem odobrenju njegove kandidature za EU, Kijev je takođe daleko od pridruživanja bloku. Kao što Turska i nekoliko balkanskih država mogu potvrditi, kandidatura za članstvo u EU može stajati u mjestu decenijama.

Zato je potreban poseban formalni savez između Zapada i Ukrajine – onaj koji ne bi kočio aspiracije ove zemlje za EU i NATO. Ne mora ponuditi ni formalne sigurnosne garancije koje nalažu intervenciju Zapada. Ali to bi trebalo pružiti pravnu i trajnu osnovu za učvršćivanje trenutne realnosti da su Ukrajina i Zapad jedan drugome najvažniji saveznici.

Takav savez mogao bi se nadovezati na presedan deklaracija o odbrambenoj i sigurnosnoj saradnji potpisanih između Velike Britanije i Švedske i Finske prošlog maja, a koje su prethodile njihovim prijavama za NATO. Ovi sporazumi obećavaju podršku kada je članica napadnuta, ali ne nalažu direktnu intervenciju.

Protekla godina je pokazala da Putin ne može dobiti ovaj rat, ali bi ga Ukrajina mogla izgubiti ako je Zapad napusti. Garantovanje trajne zapadne podrške jedina je nada da ruski predsjednik sjedne za pregovarački sto. U suprotnom, to bi osiguralo da izgubi na bojnom polju.

(Maximilian Hess je saradnik Vanjskopolitičkog istraživačkog instituta.)

(Al Jazeera, foto: Pixabay)