Sada je to jasno kao dan. Premijer Plenković pukao je na živce, koji su mu toliko otanjili da sliče na paukovu mrežu u koju se sam zakoprcao. Što je najgore, u svojoj nekontroliranosti nije u stanju usvojiti ni elementarna pravila pokušaja i pogreške, nego se stalno nada da će loši potezi jednom dovesti do dobrog rezultata. Što se, naravno, nikada ne događa. Posljednji primjer je ovaj napad na opoziciju u Saboru da je srušila kvorum koristeći smrtnu bolest Miroslava Tuđmana i time, kao, spriječila i donošenje tako važnih odluka kao što je zakon o obnovi razorene Banije. Krivo. Opozicija je napustila sabornicu jer je skinut s dnevnog reda njen prijedlog izmjene zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori, tj. o ukidanju obavezne članarine HGK-u. Plenković se pokušao izvaditi tvrdnjom da je ukidanje te članarine demagoška brljotina, iza koje valjda slijedi i zahtjev za ukidanje Crvenog križa i sličnih organizacija, s čime se čovjek i može složiti. Ali badava, opozicija je srušila kvorum iz razloga koji ovdje spomenusmo i nijednog drugog, kraj priče, nema više.

Drugi Plenkovićev pokušaj da se iz gabule za koju je sam kriv izvuče tako da krivicu prebaci na nekog drugog vidjeli smo nakon što je Zoran Milanović napustio obilježavanje obljetnice akcije Maslenica jer su u službeni protokol uključene i neke spodobe u HOS-ovim uniformama. I ovdje se premijer upetljao u svilenkastu mrežu svojih tankih živaca, uopće ne spominjući taj protokol, ali je zato Milanovićev odlazak sa svečanosti, koji nije nikakvo iznenađenje jer je isto učinio i prošle godine u Okučanima, proglasio tipičnim politikantstvom uoči svakih izbora, pa i narednih lokalnih. Nije jasno kakve veze ima Milanović s tim izborima, a kada bi i bilo tako, valjda puno više veze ima ostanak na masleničkoj proslavi službenih predstavnika Plenkovićeve vlade i stranke. No premijer se u to nije upuštao, i time je praktički amenovao prisustvo HOS-ovaca na masleničkoj proslavi, iako sam HOS u masleničkoj akciji uopće nije sudjelovao. Ali dobro, to je već uobičajeno majmuniranje vrha HDZ-a i samog Plenkovića oko ovih pitanja, koja su utrpana pod već legendarnu egidu „dvostruke konotacije“ koja se, kao ljuska na vodi, mora nositi s ovim i onim, a najviše s tim da je sam Tuđman ukinuo HOS, pa hajde ti onda objasni kako HOS ipak svako malo uskrsava i tamo gdje mu nimalo nije mjesto.

Ali onda je Plenkoviću pred noge došao puno ozbiljniji problem. Nedavno je Židovska općina Zagreb organizirala sijelo svih saborskih stranaka, osim Domovinskog pokreta, Mosta i suverenista, nakon kojeg je prvi čovjek te općine Ognjen Kraus obznanio da je postignuta suglasnost da se i zakonski zabrani poklič „Za dom spremni“ i to pod prijetnjom sasvim ozbiljnih zatvorskih kazni. I što ćeš sad? Plenković ne može optužiti i zagrebačku Židovsku općinu da je to inicirala zbog predstojećih lokalnih izbora, jer ona na njima ni ne sudjeluje, ali može odigrati igru s crno-bijelim figurama što, uostalom, cijelo vrijeme i čini. Dopustio je da sastanku u Židovskoj općini prisustvuje i predstavnik HDZ-a Damir Habijan, što je na prvu hrabar potez, ali zapravo dvosmislen kao što je dvosmisleno i sve što s ovim u vezi čini Plenković. Poslije je naime sam Habijan, uz asistenciju Branka Bačića, demantirao Krausa da je postignuta suglasnost o sveobuhvatnoj zabrani ZDS-a, i tome dodao već spomenuto dežurno obrazloženje da je sve ovo u funkciji proljetnih lokalnih izbora. Na kojima, rekoh, hrvatski Židovi ne sudjeluju, svakako ne pod imenom židovske krovne institucije koja ih predstavlja. Iz ovoga je jasno da je Habijan poslan u Židovsku općinu sa strogo ograničenim mandatom da se ogradi od ustašonostalgije koja ima direktnu poveznicu s NDH, ali ne i od raznih derivacija te nostalgije koje su se pojavile u devedesetima i traju do danas. S tim se, ako je dobro citiran u Novom listu, donekle suglasio čak i Milorad Pupovac, pa je odatle jasno što slijedi.

Da, inicijativa za zabranu ZDS-a najvjerojatnije će se pojaviti u Saboru, ali bez ozbiljnih izgleda da bude prihvaćena, iako ona polazi s platforme zabrane svih nacifašističkih i ustaško-četničkih insignija, oko čega se, kao, svi slažu, jer što bi drugo mogli. Nacifašizam je delegitimiran i u svojim nekadašnjim ratnim centralama, pa kako ne bi u satelitskim državama kakva je polovicom prošlog stoljeća bila marionetska Hrvatska. Ali to je samo odsječak priče, koja u cjelini izgleda ovako. Tuđman je prvi legitimizirao NDH onom čuvenom rečenicom da je ona bila „i izraz“ povijesnih težnji hrvatskog naroda, ali je nedugo zatim ukinuo HOS, jer ga je smatrao konkurentom u tome tko će zasjesti na čelo nacionalističke revolucije ranih devedesetih. Sada su stvari malo drukčije posložene. Današnja vladajuća državna elita više se ne poziva na NDH, jer je to donijelo dovoljno nevolja u svijetu i Tuđmanu, što je njemu donekle i odgovaralo, no ovima danas sigurno ne bi. Ali zato ta elita hoda kao po jajima kada je riječ o HOS-u i drugim za-dom-spremašima, najprije zato što od njih ne prijeti opasnost da im preuzmu žezlo vlasti, ali odmah zatim i zato da se ne ugasi žižak ustašonostalgije, koji grije srca još mnogih, premnogih HDZ-ovih birača. Na tome, uostalom, ova stranka i gradi, uz uvijek repetirani antikomunizam, strategiju svojih izbornih pobjeda.

Ali evo, sada je vidimo kako optužuje druge parlamentarne stranke, uključujući one koje su dio vladajuće većine, da politiziraju zabranu ZDS-a uoči lokalnih izbora, iako su one samo prepisale odredbu iz kaznenog zakona Njemačke koja je, jelte, uzor Hrvatskoj u svemu, ali u ovome ne. Naravno da bi uvođenje novih puno oštrijih zakonskih mjera protiv pristaša NDH dovelo do nekih sasvim praktičnih problema. Kada Marko Perković Thompson okupi desetke tisuća fanova koji zajedno s njim arlauču ustaške pokliče, nitko razuman neće očekivati da policija pohapsi svakoga od njih. To ne radi ni njemačka policija kada je riječ o uličnim okupljanjima desnih ekstremista, ali su Nijemci napravili svojevrsni sanitarni kordon oko pronacističkih stranaka i on funkcionira, iako teže nego prijašnjih godina.

I Plenković zaziva stvaranje takvog kordona, ali radi čuvanja parlamentarne većine samo prema Domovinskom pokretu, Mostu i suverenistima zbog njihovih antimanjinskih (antisrpskih) stavova, što oni, naravno, i zaslužuju. Ne međutim i prema HOS-u i njegovom „Za dom spremni“ čak i na obljetnicama pod najvišim državnim pokroviteljstvom, kao ni prema njegovim sljedbenicima razasutim diljem desnih stranaka, uključujući i HDZ. Tako dolazimo do zaključnog stava da današnja Hrvatska nije replika NDH, ali jeste ekstenzija neke vrste parlamentarne višestranačke Endehazije, jer je isprepletena tako gustom paukovom mrežom ustašluka da iz nje jednostavno nema izlaza.

(Novosti)