Konzumeristički stampedo nedjeljom jednostavno je nastavljen kao da se ništa nije dogodilo, i moram priznati da, za razliku od oštrih kritičara Kaptola kada je ovo po srijedi, nad time ne likujem. Ne računajući dio sindikata, Crkva je jedina koja zahtijeva neradni dan za trgovce, a valjda ne treba dokazivati da je to elementarno radničko pravo.

Uostalom, ako se to pravo iz različitih razloga ne može realizirati, jer mu sučelice stoji pravo građana na redovitu opskrbu dnevnim potrepštinama, njega se uvijek može zamijeniti pravom trgovaca da im se to dodatno plati. Ili, još bolje, time da se zaposle nove trgovkinje i trgovci, jer kada moćne trgovačke kuće već bijedno plaćaju radnike, neka ih barem više zaposle. Pa zašto je onda jedna objektivno korisna inicijativa Crkve ovako jadno završila, uz standardne komentare da se ona zapravo bori da vrati vjernike na nedjeljne mise.

Zaštita radnika – jednom tjedno

Jednostavno zato što nije uvjerljiva. Kada bi crkvenim ljudima stvarno bilo do zaštite radnika, ne bi se za to zauzimali samo u nedjelju, nego bi se za njihova prava ‘tukli’ i ponedjeljkom, utorkom, srijedom… Ovako ispada da su oni na Kaptolu protiv nezajažljive eksploatacije radnika samo jednom u tjednu, što je otprilike, nadam se da neću pretjerati, kao da si antirasist ili antinacist samo svakog sedmog dana. Zato se logično postavlja pitanje je li Crkva i protiv kapitalističkog izrabljivanja samo jednom u sedam dana, a sve drugo oprošteno je osuvremenjenim oblicima ‘indulgencija’.

Od toga je 300-400 milijuna koje njoj svake godine kapne iz državnog budžeta svakako na prvome mjestu. Crkveni ljudi uvijek skaču na stražnje noge kada im se kaže da se time kupuje njihova lojalnost i poslušnost i na prvi pogled čak su i u pravu. Država financira i kazališta, pa to ne znači da od njih očekuje fanfare režimu (ili to nije toliko prisutno kao devedesetih), financira i civilne udruge, pa se ni od njih ne očekuje da budu prorežimske (iako u finim nijansama i toga ima). Ali i u samoj Crkvi ima onih koji misle da je ovolik novac veliko opterećenje za nju, i da joj vezuje ruke u samostalnom djelovanju.

Kapitalizam – ljubavna priča

Tako nas to s razlogom više vraća pitanju može li se njezinu zauzimanju za radnike vjerovati ili je njezino suprotstavljanje zastranjivanjima kapitalizma samo paradno udvaranje vjerničkom i ostalom puku. Istinabog, Crkva se sve otvorenije suprotstavlja kapitalizmu i mahnitom konzumerističkom materijalizmu, a kome je to promaklo, mogao se uvjeriti neku večer na HRT-u. U filmu Michaela Moorea nekolicina američkih klerika, uključujući i jednog biskupa, izjašnjavaju se o kapitalizmu kao izravnoj negaciji Isusovoga nauka, što nije nikakva podvala ponekad ekscentričnog Moorea.

Stvari zbilja tako stoje. Uostalom, tako stoje ne od jučer nego debelo preko jednog stoljeća, kada su se pojavile prve papinske enciklike protiv izvitoperenja kapitalizma. Čak bi se moglo reći da je to bilo ne puno poslije Marxa i pojave komunističke ideologije, iako tu treba biti oprezan. Bilo je to ipak dovoljno poslije da je očito, a tako to mnogi i tumače, da je Crkva reagirala ne toliko na kapitalizam koliko na komunizam, bojeći se da ovaj može zavladati masama pa i vjernicima. Nešto slično vrijedi i danas. Ona se boji da će zastranjivanje kapitalizma srušiti sve vrijednosti na kojima se zasniva vjera, a to onda može iskoristiti neka buduća ljevica čiji se zameci pojavljuju na svim stranama svijeta.

Eto, dotle ide njezina kritika kapitalizma i ni korak više, niti ona i može više, jer je amenovala sve ključne faze kapitalističke tranzicije, od privatizacije nadalje. A usto je i sama uključena u previše divljekapitalističkih poslova (izgradnja stambeno-poslovnih prostora, reciklaža otpada, prodaja zemljišta…) da bi to moglo biti slučajno. Kroz takve naočale Crkva jednostavno ne može dobro vidjeti svijet oko sebe. Pogotovo ne može ako je opsjednuta komunizmom, a ovdašnja Crkva jest, čak i više od mnogih postkomunističkih zemalja koje za sobom imaju iskustvo sovjetskog lagera.

Komunizam – mučenička priča

O kako tek svijet izgleda šašavo kroz te naočale. U pretprošlom broju Glas koncila je podržao prosvjed hrvatskih mljekara u suvislom tekstu u kojem sve štima osim jednog. Napao je državnu vlast da provodi komunističku politiku u agraru, što nema baš nikakve veze, prije bi se moralo reći suprotno. Nekada su PIK-ovi bili glavni zamašnjak razvoja u poljoprivredi, a država nije isplaćivala proizvođačima nikakve poticaje, niti je to bilo potrebno. Danas PIK-ova više nema, osim u krpastim ostacima koji nisu vrijedni spomena i sve se svodi na državne poticaje oko kojih svaki čas nešto zaškripi.

Gdje tu Glas koncila onda vidi komunizam, sam bog zna, pa moraš zaključiti da se on priviđa crkvenim ljudima gdje ga nema, ali ga zato ne vidi gdje ga stvarno ima. Uporno inzistiranje Crkve na neradnoj nedjelji vraća nas, naime, u vrijeme socijalizma, kada trgovine nedjeljom nisu radile, a takvih podudaranja ima i drugdje, recimo u zabrani i sankcioniranju pobačaja, što je bio slučaj sve do polovice sedamdesetih godina. I sada dolazimo do pomalo paradoksalnog zaključka. Katolička crkva bila je najveći i najžilaviji protivnik jugoslavenskog i hrvatskog komunizma.

Ali ona je istodobno u dobroj mjeri i mentalno ostala u njemu. Jest da ona tada nije primala novce iz budžeta, a prostor javnog djelovanja bio joj je puno uži nego danas. Ali u dijelu klera nostalgiju izaziva to vrijeme kada njima štošta nije bilo dozvoljeno, a danas je sve dozvoljeno, od toga da se smiju baviti tobože neprofitnim zarađivanjem velikog novca ili toga da su ih puni mediji, ali je dozvoljen i – rad trgovina nedjeljom. Istinabog, o socijalizmu crkvenjaci barataju s puno poluistina.

On je na kraju ukinuo zabranu pobačaja, kao što je ukinuo i niz dogmi i mitova, što je nikada kao tada produbilo prosvjetiteljsku ulogu školstva, zajamčilo ravnopravnost žena i odnosa u obitelji… Pa ipak, između redaka se želi reći da je to bilo društvo sveopćih zabrana, koje su posebno pogađale Crkvu, što je njoj osiguravalo ‘mučeničku’ poziciju od čega je samo profitirala kod vjernika. Za razliku od danas kada ona formalno može sve, ali su crkve sve praznije.

(Tportal)