U Moskvi je 24. juna proglašeno vanredno stanje prvi put otkad je Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu. I dok je ukrajinska vojska pokazala sposobnost da udari na rusku teritoriju, nisu kijevske čete prijetile ruskoj prijestolnici nego unutrašnja ruska sila.

Jevgenij Prigožin, bivši saveznik ruskog predsjednika Vladimira Putina i vođa privatne vojne grupe Wagner povukao je svoje vojnike sa linije fronta u Ukrajini i poveo ih preko granice u Rusiju, pokrenuvši ono što je nazvao „marš pravde“ na Moskvu. Izjavio je da, uz pomoć svoje milicije koja broji 25. 000 vojnika, želi svrgnuti rukovodstvo ministarstva odbrane, koje je optužio za korupciju velikih razmjera, kao i da su odgovorni za razne neuspjehe u ratu.

Ovaj prkos uslijedio je nakon odluke ruskog ministarstva odbrane kojom prisiljava sve plaćenike da potpišu zvanične ugovore s vojskom, što bi stavilo tačku na Prigožinov uspješan plaćenički projekat. Ruska Federalna sigurnosna služba (FSB) otvorila je krivičnu istragu protiv njega i zatražila njegovo hapšenje.

Nekoliko sati nakon što je Prigožin objavio da je „zauzeo“ Rostov na Donu, grad na jugu Rusije preko granice sa Ukrajinom, i poslao konvoj prema Moskvi, Putin je u televizijskom govoru izjavio da su njegovi postupci bili „oružana pobuna“ i da su „velike ambicije i lični interesi doveli do izdaje“. Nakon što je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko intervenisao, posredujući između Moskve i komandanta plaćenika, ovaj je odlučio da povuče svoje snage kako bi izbjegao „prolivanje ruske krvi“.

Ovi događaji su označili značajnu eskalaciju u dugogodišnjoj svađi između Prigožina i ruskog vojnog vrha oko resursa i donošenja odluka u rusko-ukrajinskom ratu. Oni su također predstavljali najtežu domaću krizu koju je Putin vidio poslednjih godina.

Putin „hranio“ velike ambicije Prigožina

Za to je sam kriv: Prigožin je njegova kreacija. Osnovao je plaćeničku grupu Wagner da služi u raznim vanjskim avanturama Kremlja, kao dio njegove geopolitičke ekspanzionističke agende na Bliskom istoku i u Africi. Ova grupa je odigrala ključnu ulogu i u ruskoj invaziji punog obima na Ukrajinu prošle godine.

Putin ne samo da je ovlastio Prigožina i druge slične njemu koji su doveli u pitanje zvanične državne institucije, već je i hranio njihove „velike ambicije“ odbijanjem da jasno imenuje nasljednika na poziciji predsjednika Rusije.

Ova praznina je motivisala ličnosti poput Prigožina da istupe i iskažu svoja potraživanja. Nastala dinamika moći i ambicija izaziva nemire u zemlji koji mogu imati ozbiljne posljedice po Putinov režim, kao što su pokazali događaji u subotu.

Rat u Ukrajini je samo pogoršao situaciju jer je dao prostor ovim političkim akterima da izgrade svoj javni ugled i popularnost. U početku, Prigožin je bio posebno uspješan u privlačenju podrške „ratne stranke“ – onih u Rusiji koji su ne samo navijali za invaziju na Ukrajinu, već su se i zalagali za odlučniju vojnu akciju.

Njegova retorika je reflektirala njihovu ogorčenost ruskim ministarstvom odbrane i rukovodstvom vojske, odražavajući njihovu kritiku grešaka i neuspjeha ovih institucija. Kremlj je dozvolio da se ovi verbalni napadi nastave, možda videći njihovu korist u preusmjeravanju javne krivice za bilo kakve neuspjehe na bojnom polju sa Putina, glavnokomandujućeg, na vrh vojske.

Prigožin je iskoristio prostor koji mu je dat i tokom protekle godine proširio je svoju popularnost, privlačeći širi dio ruskog društva. To je podstaklo javna nagađanja o njegovim političkim ambicijama.

Kritika državnih vlasti

Posljednjih mjeseci se aktivirao, održavajući sastanke sa civilima, borcima i rodbinom poginulih u ratu; posjetio je velike ruske gradove, komentarisao politička dešavanja i kritikovao državne vlasti.

Njegovi postupci sugerišu da se on nije samo pokušavao kandidovati za nezvaničnu poziciju Putinovog nasljednika; prije je nastojao sačuvati svoj život tako što se pozicionirao visoko i proširio svoju popularnost u široj javnosti. Vjerovatno se nadao da će se oni koji mu zamjeraju i koji žele da ga se riješe plašiti bijesa javnosti koji će izazvati svaki pokušaj koji bi mu ugrozio život.

Šutnja Kremlja na njegovu javnu svađu s ministarstvom odbrane ohrabrila je Prigožina do te mjere da je preuzeo na sebe da kazni vojne oficire za koje je smatrao da pokušavaju da ga sabotiraju. Ranije ovog mjeseca, borci Wagnera uhvatili su komandanta 72. motorizovane brigade, potpukovnika Romana Venevitina, a kasnije su objavili snimak njegovog ispitivanja u kojem je, čini se, priznao da je naredio svojim vojnicima da pucaju na Wagnerov konvoj.

Na kraju se čini da je Prigožin prekoračio ovlasti, jer je Kremlj odlučio stati na stranu ministarstva odbrane. I sam Putin je javno izjavio da podržava naredbu da svi plaćenici potpišu ugovore sa ministarstvom. Ovo iskazivanje nenaklonosti predsjednika vjerovatno je motivisalo Prigožinovu odluku da eskalira direktnom prijetnjom Moskvi.

Događaji u protekla dva dana svakako su izazvali veliku uzbunu u Kremlju. Prvo, Putin se suočio sa važnom osobom koja kontroliše sopstvenu miliciju i otvoreno se pobunio protiv njega. Drugo, plaćeničke snage su s lakoćom umarširale u Rostov na Donu, a zatim stigle na nekoliko stotina kilometara od ruske prijestolnice, pokazujući koliko je predsjednik nesposoban da osigura rusku teritoriju.

Drzak čin

Ova slabost je također otkrivena krajem maja i početkom juna kada je borbena grupa koju su činili „Ruski dobrovoljački korpus“ i „Legija slobode Rusije“, dvije ruske dobrovoljačke frakcije, započela napade na rusku regiju Belgorod. Čak su uspjeli zauzeti i zadržati teritoriju u pokušaju stvaranja demilitarizirane zone.

Ovaj drski čin izazvao je bijes među mnogim ruskim političarima i medijskim stručnjacima, koji su tražili hitnu odmazdu. Ipak, Putin je ostao upadljivo nijem po tom pitanju. Ova neuobičajena povučenost zbunila je čak i njegove najodanije pristalice; neki su izrazili svoju zbunjenost na državnoj televiziji, dovodeći u pitanje nedostatak jasnog plana i ponavljajući poziv na osvetu.

Prije nedavne eskalacije, Prigožin je predložio slanje svojih plaćenika da osiguraju Belgorod, ali je odbijen. Umjesto toga, uskočio je drugi politički akter s vojnom silom koja mu je lojalna – čečenski lider Ramzan Kadirov.

Nakon sastanka 12. juna između Adama Delimkanova, člana Države dume koji je blizak Kadirovu, Vjačeslava Gladkova, guverenera regije Belgorod i predstavnika ministarstva odbrane i Federalne gardijske službe, odlučeno je da će Kadirovljeve snage biti zadužene za odbranu regije.

Činjenica da se Putin ne može osloniti na vojsku da osigura rusku teritoriju nije dobra za unutrašnju stabilnost države. Stavljanje teritorije izvan Čečenije pod kontrolu Kadirovljevih snaga može izazvati negodovanje lokalnog stanovništva i sigurno nije razumno rješenje s obzirom na ovo što se upravo desilo sa drugom privatnom milicijom.

Trajan utjecaj na Putinov režim

Prigožinova pobuna, iako kratka, vjerovatno će imati trajan utjecaj na Putinov režim. Ako ništa drugo, razbila je iluziju nepobjedivosti koja okružuje njegovu vladavinu i javno ga ponizila.

Ovo će vjerovatno izazvati snažan odgovor Putina, bivšeg agenta KGB-a i šefa FSB-a, čiji su se protivnici često suočavali sa pokušajima atentata, od kojih su mnogi bili uspješni. Nakon što je pretrpio tako veliko poniženje, izgleda slabo vjerovatno da će Putin odabrati da zatvori Prigožina. Prisutan je znatan rizik da bi on mogao biti oslobođen iz zatvora, s obzirom na njegovu noviju popularnost među Rusima i autoritet među zatvorenicima. Stoga, Putin će vjerovatno „igrati na sigurno“ i narediti da eliminišu Prigožina.

Ali, to neće promijeniti činjenicu da je pobuna pokazala Putinovu slabost svima – ruskom narodu, ruskim elitama i stranim saveznicima i neprijateljima. To bi moglo ohrabriti druge među elitama da dovedu u pitanje njegovo vodstvo ili politički status quo. Kadirov je do sada pokazao bezrezervnu odanost ruskom predsjedniku, ali nema garancije da i on neće upotrijebiti svoje snage da iznudi ustupke od njega u budućnosti.

Važno je i to da ovaj prevrat može promijeniti način na koji Kina, trenutno najvažniji saveznik Kremlja, doživljava Putina. Percepcija slabosti od strane Pekinga mogla bi učiniti kinesku politiku prema Rusiji asertivnijom i mnogo manje susretljivom u bližoj budućnosti.

Zaista, Prigožin, Putinov Frankenštajn, uspio je napraviti toliku štetu za samo dva dana, koju će njegov kreator možda popravljati godinama.

(Al Jazeera, foto: Jelena Diković)