Poricanje, zaborav, šutnja, umanjivanje i manipulacija temeljni su odnos hrvatskih vlasti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prema ratnim zločinima u hrvatsko-bošnjačkom ratu u BiH, koji je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) okarakterizirao kao zločinački plan etničkog čišćenja muslimana s područja BiH koja su, pod imenom Herceg-Bosne, imala biti pripojena Hrvatskoj. Premda su kratkotrajne socijaldemokratske hrvatske vlade i predsjednici učinili početne stidljive geste priznanja i žaljenja, to se pokazalo neplodnim: u proteklih trideset godina, otkako je taj rat završio, poricanje je uznapredovalo toliko da je mostarski pisac Elvedin Nezirović, i sam žrtva rata u Mostaru, u ožujku ove godine ustvrdio kako je stvoren “sistem vrijednosti u kojemu više nikome ne možete objasniti šta ste proživjeli, jer na kraju i sami prestajete u to vjerovati”. U tom košmaru koji se nastoji zaboraviti, logori za Bošnjake jedna su od najbolnijih slika.

Zato odmah treba reći: da nije bilo Haškog suda, zločini iz hrvatsko-bošnjačkog rata do danas bi bili zaboravljeni. Potvrde za takvu pretpostavku nižu se već godinama, jedna za drugom. Posljednje su još itekako aktualne: u utorak, 19. ožujka ove godine, stotinjak bivših zatočenika logora Heliodrom kod Mostara pokušalo je obilježiti 30. obljetnicu zatvaranja tog mučilišta, ali nije im, po već tko zna koji put, dopušteno da uđu u kompleks, polože vijence i dostojanstveno se prisjete vlastitog stradanja. Štoviše, javnost je u veljači prošle godine doznala kako se u jednoj od zgrada bivšeg logora upravo gradi Muzej HVO-a koji bi trebao, kako je u medijima najavljeno, “pomoći da se evociraju uspomene na dane ponosa i slave”, te “kroz kulturni turizam ponuditi vrijedne povijesne izloške usmjerene na obogaćivanje indetiteta”. Muzej HVO-a bit će, dakle, negacionistička institucija par excellence – spomenik zaboravu, tvrđava neistine.

I zato je sreća da je djelovao Haški sud: ma koliko ih vlasti nastojale prikriti, činjenice se više ne mogu zaboraviti. Od prve optužnice za zločine u Herceg-Bosni, koja je podignuta već u kolovozu 1995., do izricanja konačne presude posljednjim optuženicima u studenom 2017., Haški sud optužio je ukupno dvadeset sedam političara, vojnih zapovjednika i neposrednih izvršitelja zločina iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatske vojske. Osuđeno ih je sedamnaest; mnogi na dugogodišnje kazne zatvora. Jedan od njih, ratni pomoćnik hrvatskog ministra obrane i zapovjednik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak, na izricanju pravomoćne presude 19. studenog 2017., počinio je teatralno samoubojstvo, ispivši pred kamerama otrov u trenutku kada ga je predsjedatelj sudskog vijeća Carmel Agius, čitajući presudu, proglasio krivim.

Presude sedamnaestorici osuđenih sadrže minucioznu činjeničnu rekonostrukciju i pravnu analizu strašnih ratnih zločina počinjenih u ime Herceg-Bosne. Najvažnija od tih presuda svakako je prvostupanjska presuda šestorici vojnih i političkih čelnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB), izrečena 29. svibnja 2013. Tom su presudom na dugogodišnje zatvorske kazne, ukupno više od sto godina zatvora, osuđeni ratni premijer Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) i predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Jadranko Prlić, zapovjednici Glavnog stožera HVO-a Milivoj Petković i Slobodan Praljak, koji je istodobno bio i pomoćnik hrvatskog ministra obrane; ministar obrane HRHB Bruno Stojić, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić i predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice Herceg-Bosne Berislav Pušić.

Prvostupanjska presuda sadrži više od dvije tisuće stranica i podijeljena je u šest svezaka. Ona je temeljita politička i povijesna analiza nastanka Herceg-Bosne te činjenična rekonstrukcija i pravna kontekstualizacija ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u toj tvorevini. Riječ je o nezaobilaznom dokumentu za svaku analizu rata u Bosni i Hercegovini, koji čuva činjenice o zločinima. Pravomoćna, drugostupanjska, žalbena presuda izrečena je četiri i pol godine kasnije, 29. studenog 2017. Njome su haški suci korigirali neke manje važne zaključke i tumačenja prvostupanjskog sudskog vijeća, ali nisu osporili činjenice utvrđene “van razumne sumnje”. Dapače, žalbeno vijeće nije osporilo nijedan generalni zaključak prvostupanjske presude, nego je čak konstatiralo propuste prvostupanjskog vijeća u procjeni krivice optuženih, pa su pravomoćne kazne osuđenicima više od dosuđenih u suđenju prvog stupnja. Dakle, sve činjenice o ratu i zločinima navedene u ovome tekstu potječu iz prvostupanjske presude Haškog suda, jer su utvrđene na suđenju nedosegnute temeljitosti, na kojemu je saslušano 320 svjedoka te usvojeno i razmotreno 9.820 dokaznih predmeta; bez ikakve sumnje, od spomenute presude ne postoji činjenično istraženiji i vjerodostojniji dokument o hrvatsko-bošnjačkom ratu.

Taj sukob, rat većinski hrvatskog HVO-a i većinski bošnjačke Armije BiH, počeo je usred najteže srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu, 23. listopada 1992., napadom HVO-a na gradić Prozor u sjevernoj Hercegovini. BiH se tako našla napadnuta s tri strane: s istoka, iz Srbije; iznutra, od JNA pretvorene u Vojsku Republike Srpske, i sada sa Zapada, od Hrvatskog vijeća obrane potpomognutog Hrvatskom vojskom i Tuđmanovom vlašću iz Hrvatske. HVO, uz pomoć Hrvatske vojske, napao je Prozor tenkovima, artiljerijom, snajperskom vatrom i oklopnim transporterima. Na grad je palo više od 1.500 projektila, a u sljedećih nekoliko dana vojnici HVO-a planski su zapalili oko 75 kuća u vlasništvu Bošnjaka. Dan nakon napada, 24. listopada 1992. navečer, brigada HVO-a Rama izdala je izvještaj po kojem je područje Prozora “etnički čisto – muslimansko stanovništvo je pritvoreno ili pobjeglo.’”

U sljedećih godinu i pol, do proljeća 1994., kada su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali poznati Washingtonski sporazum kojim je okončan rat HVO-a i Armije BiH, obje strane uzajamno su počinile teške ratne zločine, ali presuda Haškog suda ne ostavlja mjesta sumnji da su zločini HVO-a počinjeni sistematski i s unaprijed razrađenom namjerom etničkog čišćenja Bošnjaka. Zato ne treba sumnjati: poslije genocida nad Srbima, Židovima i Romima u kvislinškoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, ratni zločini HVO-a nad Bošnjacima od 1992. do 1994. godine najsramnija su stranica hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. U toj slici nasilja, stradanja i smrti, naročito mučan dio čine logori HVO-a za Bošnjake. U prvostupanjskoj presudi Haškog suda obrađeni su samo najveći i najstrašniji logori; mnoga manja “mjesta zatočenja” Haški je sud prepustio Sudu Bosne i Hercegovine i lokalnim sudovima u BiH. Haška presuda obradila je, tako, logore Heliodrom i Vojno kod Mostara, Dretelj u Čapljini, Gabelu nadomak granice s Hrvatskom, Koštanu bolnicu u Stocu, zatvore u Ljubuškom… Za sliku strave Herceg-Bosne, i više nego dovoljno.

Heliodrom

Logor Heliodrom, prozvan po helikopterskoj pisti u bivšoj kasarni JNA kod Mostara u kojem je otvoren, osnovan je 3. rujna 1992. rješenjem ministra obrane Herceg-Bosne Brune Stojića kao “centralni vojni zatvor za područje Herceg-Bosne”. Nakon masovnog napada HVO-a na Mostar 9. svibnja 1993, “HVO je uhapsio između 1.500 i 2.500 muškaraca, žena, djece i starijih osoba, stanovnika zapadnog Mostara, i odveo ih na Heliodrom”, stoji u presudi. U studenom i prosincu 1993, na Heliodromu je bilo više od 2.000 zatočenika. Bili su to bošnjački civili: žene, “muškarci koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga”, “mlađi od 15 i stariji od 60 godina”.

Izgladnjivali su ih: prema liječničkom izvještaju od 27. studenog 1993, zatočenici su “u prosjeku izgubili po 15 kilograma.” Ibrahim Šarić u osam mjeseci logora izgubio je trideset, a Mustafa Hadrović u devet – 47 kilograma. Samice su bile naročito jezive. “Svjedok CU3924 je ispričao da se za vrijeme zatočenja u samici nije mogao prati i da je dobivao samo litru i po vode sedmično. Budući da nije dobivao dovoljno hrane i vode, bio je prisiljen da jede vlastiti izmet i pije svoj urin. Objasnio je da je prilikom dolaska na Heliodrom imao 104 kilograma, a da mu je težina bila tek 44 kilograma kada je izašao iz samice.” Mustafa Hadrović je u samici proveo stotinu i šezdeset dana. Izgubio je 47 kilograma. Pokrivao se tankom dekom, a nuždu vršio u kutiju za kekse. Uz jutarnji čaj, umjesto šećera davali su mu – sol.

Nasilje je bilo brutalno i svakodnevno. Suci Haškog suda zaključili su da su pripadnici Vojne policije, zaduženi za čuvanje zatočenika, “redovno i teško premlaćivali zatočenike na Heliodromu raznim predmetima, nekad i po nekoliko sati, sve dok žrtva ne bi izgubila svijest, vrijeđali ih, prijetili im i ponižavali ih”. Redovito su ih odvodili na liniju fronta HVO-a i Armije BiH u Mostar, da rade pod unakrsnom vatrom. Na suđenju je dokazano da su tako poginuli Semir Berić, Adis Brković, Semir Ćehajić, Emir Čolić, Ašim Drljević, Ibrahim Filandra, Saša Grabovac, Zahid Hadžić, Azim Karađuz, Zuka Hajrović, Huso Ljević, Sakib Malahasić, Ramiz Mehmedović, Veledin Mezetović… Popis tu ne završava.

Heliodrom je služio i za deportacije i protjerivanje Bošnjaka iz BiH – preko Hrvatske. “Iz sveukupnih dokaza proizlazi da su od približno 17. jula do novembra 1993. ‘organi vlasti HVO-a’ zatočenicima na Heliodromu ponudili da će ih pustiti na slobodu pod uslovom da pristanu da napuste BiH i da preko Hrvatske odu u neku treću zemlju.” “Tranzitne vize” izdavao je Ured za izbjeglice i prognanike Republike Hrvatske, “a svaka porodica morala je na vlastiti trošak nabaviti putne karte za zemlju u koju je željela otići.” Prema službenim izvorima, u siječnju i veljači 1994, na Heliodromu je “još samo 908 zarobljenika.” Mjesec kasnije potpisan je Washingtonski sporazum, a većina zatočenika razmijenjena. “Nakon tih puštanja na slobodu na Heliodromu je ostalo još 200 zatočenika, od kojih su posljednji konačno pušteni 18. ili 19. aprila 1994.”, stoji u presudi Haškog suda.

Dretelj

Logor u Dretelju, predgrađu hercegovačkog gradića Čapljina, otvoren je u travnju 1993. u nekadašnjoj kasarni JNA za skladištenje goriva. Djelovao je “samo” do početka listopada, ali u tih pola godine zatočeništva u Dretelju život je pretvoren u pakao za oko dvije i pol tisuće hercegovačkih Bošnjaka, od kojih je najmlađi imao trinaest godina. Najmanje pet zatočenika umrlo je tog ljeta u Dretelju, a više zatočenika ranjeno je kada su stražari izvana nasumce pucali u hangare sa zatočenim ljudima.

Metalni hangari bili su pretrpani zatočenicima, a vrućina tog ljeta 1993. premašivala je četrdeset stupnjeva Celzija. Zatočenik Zijad Vujinović, zatočen sa šesnaest godina, svjedočio je da su “’manje okrutni stražari’ otprilike jednom nedjeljno otvarali vrata da uđe malo vazduha i da se osvježi prostor u hangaru.” Jer, hangare su držali zatvorene, i bez ikakvih higijenskih uvjeta. “Zatočenici nisu imali klozete i morali su mokriti u flaše, a veliku nuždu su vršili u plastične kese, konzerve ili kante – koje su praznili kroz prozore, ako ih je bilo – i to su radili pred drugim zatočenicima.” Vujinović je svjedočio da je u logor “jednom nedjeljno dolazila cisterna s vodom da bi se zatočenici kupali; objasnio je da su tom prilikom svi zatočenici iz hangara izlazili na parking ispred hangara. Vozač cisterne polivao ih je jakim mlazom vode, ponekad namjerno po glavi kako bi ih oborio na zemlju.”

Dobivali su jedan obrok dnevno, “uglavnom jedan komad hljeba i vrelu supu koju su morali progutati za nekoliko sekundi”. “Neki zatočenici izjavili su da je osamnaest ili devetnaest osoba moralo dijeliti ‘jedan komad hljeba’”. A sredinom srpnja, kada je HVO doživljavao poraze od Armije BiH oko Čapljine, nisu dobivali ni vodu ni hranu, i nisu smjeli u WC. “Pošto nije bilo vode, zatočenici su bili prinuđeni da piju svoj urin.” Zbog svega toga, jedan je zatočenik umro. “Vijeću su zaokupile pažnju riječi Denisa Šarića, koji je izjavio da je 16. jula 1993. jedan zatočenik iz Prozora, po imenu Plavuškić, preminuo uslijed dehidracije.” Nakon razmatranja tog iskaza, koji su potkrijepili još neki dokazi, vijeće je zaključilo “da su pripadnici HVO-a, za vrijeme velikih vrućina sredinom jula 1993., zatočenike držali zaključane bez hrane i vode, sve dok jedan od njih nije preminuo uslijed dehidracije.” Mlatili su ih: nogama, željeznim šipkama, lopatama, komadima betona, gurali im glave u cisterne s vodom…” Šesnaestogodišnjem Vujinoviću slomili su dva rebra, a opisao je kako je jedan čovjek toliko isprebijan da više nije mogao hodati. Drugoga su pretukli pred sinom i natjerali ga da “položi ustašku zakletvu”, a “u vrijeme puštanja na slobodu na grudima još je imao tragove lanaca kojima je pretučen.”

Gabela

U listopadu 1993. Dretelj je zatvoren, ali preostali zatočenici nisu oslobođeni, nego prevezeni u obližnji zatvor u Gabeli, na samoj granici s Hrvatskom, četiri kilometra od hrvatskog gradića Metkovića i pet kilometara južno od Čapljine. Logor je službeno utemeljen 8. lipnja 1993. na temelju odluka tadašnjeg predsjednika HVO-a Jadranka Prlića. Prlić, koji upravo služi kaznu od 25 godina zatvora izrečenu pred Haškim sudom, za upravitelja i njegova zamjenika logora Gabela imenovao je Boška Previšića i Nikolu Andruna, teške nasilnike i zločince, koji će mnogo godina kasnije pred Sudom BiH i pred Županijskim sudom u Osijeku, u Hrvatskoj, ipak biti osuđeni za ratne zločine u Gabeli.

O tom logoru, kroz koji je prošlo oko tisuću zatočenika, Haška presuda navodi: “Prema izvještaju Tadeusza Mazowieckog, posebnog izvjestitelja Komisije UN-a za ljudska prava, kada su zatočenici zatražili da im daju vazduha, stražari su zaprijetili da će na njih otvoriti vatru iz teških mitraljeza.” Zaštićeni je svjedok ispričao da su “zatočenici neredovno izvođeni napolje radi vršenja nužde i da su bili prisiljeni vršiti nuždu u kante unutar hangara u prisustvu drugih zatočenika.” “Svjedok CM je objasnio da se nije uspio okupati tokom cijelog svog zatočenja od 27. septembra do 15. decembra 1993.” U tom razdoblju, “prostor nije bio ni čišćen niti dezinfikovan”, a “zatočenici su bili puni buha”.

Hrvatska televizija, međutim, objavila je izvještaj iz Gabele u kojemu su zatočenici tvrdili da ih nitko ne tuče, te da nisu ni gladni ni žedni. Bila je to teška laž. Na suđenju u Haagu podnesen je dokaz, izvještaj liječnika Ive Curića, koji je svjedočio “da je prilikom jednog obilaska zatvora u Gabeli uočeno više slučajeva teške neuhranjenosti.” U Gabeli, naime, “dnevna količina hrane sastojala se od 650 grama hljeba koji je trebalo da podijeli 16 zatočenika i jedne zdjelice tanke supe.” Ljudi su dramatično mršavili: jedan je čovjek izgubio trideset kilograma, druga dvojica po pedeset. Hranu bi im uskraćivali i po dva, tri dana: osobno je to činio ravnatelj zatvora Boško Previšić. Ni vodu im nisu davali: neki zatočenici bili su toliko žedni da su pili vlastiti urin.

Koštana bolnica

Do rata, Stolac je bio mirni gradić divne osmanske arhitekture na zelenoj i hladnoj rijeci Bregavi koji je spajao istočnu i zapadnu Hercegovinu; etnički miješana sredina s bošnjačkom većinom, trećinom Hrvata i otprilike četvrtinom Srba. Do travnja 1993. , Hrvati i Bošnjaci zajedno su branili i oslobodili svoj grad od Vojske Republike Srpske; ali, kao iznebuha, u travnju 1993. HVO je razoružao Bošnjake i preuzeo vlast. Počeo je pakao: Bošnjaci su deportirani, džamije porušene, osmanska arhitektura spaljena, a Koštana bolnica, prijeratna ugledna bolnica za liječenje kostiju, pretvorena je u logor. Nepune pola godine kasnije, 21. rujna 1993., predsjednik HVO-a Stolac Anđelko Marković na sastanku s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom izjavit će ovu rečenicu: “U općini Stolac nije ostao više nijedan jedini musliman.”

Koštana bolnica zapamćena je kao mjesto sadističkog nasilja. U presudi se navodi:

“Jedan pripadnik HVO-a je 3. avgusta 1993. naredio Svjedoku CM da udara glavom o ormar i svjedok CM je to radio sve dok ormar nije napukao. Svjedok CM je zatim bio prisiljen da raširi ruke i noge, i sve prisutne osobe, osim jedne, su ga redom udarale gumenom palicom, pesnicama i nogama po cijelom tijelu, uključujući i genitalije, sve dok se nije srušio.”

I ovo su navodi iz presude: “Prema riječima Svjedoka CM, Milenko Perić i Boro Perić, obojica pripadnici Vojne policije, su 3. avgusta 1993. oko sat i po ispitivali i tukli Vejsila Đulića, zatočenika starog 57 godina i ‘civila’. Zatim su Vejsila Đulića, koji nije mogao da hoda i čije je lice bilo prekriveno krvnim podljevima, ostavili ispred ćelije svjedoka CM. Nekoliko trenutaka nakon što ga je svjedok CM odnio na krevet, Vejsil Đulić je umro uslijed zadobijenih povreda. Odmah nakon toga, Salem Đulić, koji je već bio surovo premlaćen, doživio je istu sudbinu kao Vejsil Đulić. I on je preminuo nedugo nakon zadobivenih povreda. Zatim su vojnici kamionom došli po svjedoka CM i druge svjedoke da pod nadzorom dva ili tri vojna policajca HVO-a sahrane tijela Vejsila Đulića i Salema Đulića na groblju u zaseoku Kaplan, u grobove dubine tek 50 cm, umotane samo u pokrivače.”

Ubijen je i Salko Kaplan. “Svjedok CD je pred vijećem izjavio da je Salko Kaplan bio surovo premlaćen u Koštanoj bolnici, a zatim premješten u zatvor u Dretelju, u koji je stigao u gotovo komatoznom stanju. Umro je ubrzo nakon što je premješten u zatvor u Dretelju.” Ibru Razića strašno su mučili. Vojnici HVO-a natjerali su dva zatočenika “da zavežu telefonske žice oko nožnih prstiju i ušiju Ibre Razića i da zatim pritiskom na dugme izazivaju električne šokove u tim dijelovima tijela Ibre Razića. Prijetili su im smrću ako to ne urade.” Ibro je umro u zatvoru u Gabeli, kamo su ga odvezli iz Koštane bolnice, i gdje su ga također pretukli. Suada Obradovića ubili su batinama, toliko da mu je lice “prekriveno krvnim podlivima i da obilno krvari iz usta, ušiju i nosa.” Umro je “sutradan, prije svitanja”.

Vojno

“Garaža dimenzija šest sa četiri metra” i “kotlovnica jedne privatne kuće” – tako je u presudi Haškog suda opisan “zatočenički centar Vojno, oko dvanaest kilometara sjeverno od grada Mostara, nedaleko od jedne aktivne linije fronta između HVO-a i Armije BiH”. Okrutnost tog mjesta obrnuto je proporcionalna njegovim dimenzijama: “Jedne noći, zatočenik je bio primoran da pije mokraću drugih zatočenika; neki zatočenici bili su primorani da jedu životinjski ili ljudski izmet.” Također: “Veliku i malu nuždu morali su vršiti u prostoriji u kojoj su spavali, nisu se mogli prati i oduzete su im osobne stvari. Za zatočenike koji su u zatočenju bili od novembra 1993. ‘prvo kupanje’ organizovano je u januaru 1994.” Kroz to mjesto prošlo je, prema kasnijim presudama Suda BiH, oko osamsto zatočenika.

Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) načinio je izvještaj u kojemu je ustvrdio kako su u Vojnom “vojnici zatočenike natjerali da se ljube, da jašu jedni druge, da plešu, da jedni nad drugima vrše felaciju i da laju.” Taj izvještaj MKCK je načinio na temelju informacija zatočenika koji su od 8. studenog 1993. do 28. siječnja 1994. bili zatočeni u Vojnom, te ga je, u formi pisma, 16. ožujka 1994. poslao predsjedniku Herceg-Bosne Jadranku Prliću, zapovjedniku Glavnog stožera HVO-a generalu Anti Rosi, pomoćniku ministra obrane Herceg-Bosne Marijanu Biškiću i srednjerangiranom zapovjedniku HVO-a Željku Šiljegu. Povrh toga, zatočenici su u Vojno upućivani “prvenstveno na osnovu zapovijedi Zlatana Mije Jelića, zapovjednika Sektora obrane Mostara”.

Tekovine

I tako dolazimo do današnjice. Zlatan Mijo Jelić general je HVO-a, a pred optužnicom za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine 2015. pobjegao je u Hrvatsku. Pet godina kasnije, u kolovozu 2020., predsjednik Republike Zoran Milanović uručio mu je odlikovanje kao zapovjedniku Specijalne policije MUP-a Herceg-Bosne. Mjesec kasnije, tužiteljstvo je potvrdilo da je protiv Zlatana Mije Jelića pokrenulo istragu zbog ratnih zločina. Danas, četiri godine kasnije, o rezultatima te istrage ne zna se ništa, premda je pred Sudom BiH podignuta optužnica, a Haški sud temeljito istražio i dokumentirao Jelićevo djelovanje u hrvatsko-bošnjačkom ratu. Istodobno, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Bosne i Hercegovine, stranka koja je pokrenula rat protiv Bošnjaka, i dalje politički vodi Hrvate u BiH. Jedan od temeljnih principa njezine današnje politike jest veličanje i rehabilitacija propale Tuđmanove verzije Republike Srpske: tekovine Herceg-Bosne, tvrdi danas HDZ BiH, ugrađene su u poslijeratnu Federaciju BiH i daytonsku Bosnu i Hercegovinu. I svi na to šute. Jer nije Balkan Njemačka, u kojoj bi u zatvoru završio svak kome bi palo na pamet izjaviti da su tekovine Trećeg Reicha ugrađene u poslijeratnu demokratsku njemačku republiku.

Boris Pavelić (Autonomija/naslovna fotografija: logor Dretelj/onms.nenasilje.org)

Tekst je napisan uz podršku forumaZFD Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”