Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pravosudne su institucije ?ije se odluke moraju provoditi na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Kakva bi to Bosna i Hercegovina bila država kad ne bi mogla osigurati provo?enje pravosudne prakse na cijeloj svojoj teritoriji? No, kakav bi to Milorad Dodik bio politi?ar kad ne bi koristio sve pukotine sistema? Stoga je simptom našeg problema u dodirnim ta?kama ovih datosti: Bosna i Hercegovina je država koliko su oni poput Dodika u njoj bitni politi?ari. Šta to zna?i?
Od 2011. godine Dodik i politi?ari koji u bh. entitetu Republika Srpska predstavljaju organe izvršne i zakonodavne vlasti javnost drže u potpunoj neizvjesnosti u slu?aju „referendum“. Naprosto, nikom više nije stalo, niti iko ima vremena da prati na koju je nogu ustao Dodik. Ili, preciznije, više se nikome ne da pratiti ko je to iz one grupacije koju zovemo me?unarodna zajednica Dodiku otvorio vrata, a ko mu je pokazao izlaz.
U tom kolopletu Dodikovog pokušaja „diplomatskog“ komuniciranja i uspostavljanja odnosa sa SAD-om, Rusijom i Evropskom unijom, referendum je zaista mo?no sredstvo na unutrašnjem planu. Šestogodišnje najave i odjave referenduma ne služe samo da Dodik provjeri može li opozicija da mu se suprotstavi, ili je on još uvijek suveren vladar RS-a. One su paravan kojim Dodik u?vrš?uje svoju poziciju me?u ekstremno desnim nacionalisti?kim politi?kim blokom u doba njegove prepiske i razgovora sa „zlim Zapadom“.
‘S
Najviše od svega one su vru? krompir za javnost. Jer, svaki put kad se javnost bavi Dodikovim referendumom, ne bavi se njegovom eksploatatorskom socio-ekonomskom politikom. Što se referendum više osporava „sa one strane“ entitetske linije, to Dodik kod Srba dobija ve?i legitimitet. I u?vrš?uje poziciju u svojoj koalicionoj ve?ini, pokazuju?i Savezu nezavisnih socijaldemokrata, Demokratskom narodnom savezu i Socijalisti?koj partiji da boljeg lidera nemaju. Preciznije, da niko iz tih stranaka ne može dobiti prostor koliki dobija on. A kad referendum provede nelegalno i uz gomilu izbornih nepravilnosti, pa na to niko ne reaguje, onda zna i koliko je siguran. S druge strane, referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine nije samo pogodan na?in da se uruše institucije Bosne i Hercegovine, nego i prilika da se njene nadležnosti daju entitetima, kako bi partokratska entiteska vlast mogla staviti svoju politi?ku šapu na još jednu pravosudnu instituciju.
Osloba?aju?a presuda Naseru Ori?u došla je Dodiku kao kec na desetku. Naravno da predsjednik RS-a nije propustio da još jednom istakne kako za Srbe u Sarajevu nema pravde. ?ak je pozvao Srbe da napuste Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Istina, kad bi se praksa dosadašnjih imenovanja uporedila sa rezultatima rada ovih institucija, onda ne bi bilo nedosljedno interpretirati da Bosni i Hercegovini u Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine više trebaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, nego kompetentni istražitelji, tužioci i sudije. Sjetimo se kakvu je frku izazvala prošlogodišnja izjava Milana Tegeltije iz Visokog sudskog i tužila?kog savjeta Bosne i Hercegovine da predsjednik Suda Bosne i Hercegovine ne mora biti Bošnjak, nego može biti iz bilo kog konstitutivnog naroda. Po istom suludom nacionalnom klju?u, predsjedavaju?eg Savjeta ministara Bosne i Hercegovine valjalo bi mijenjati svake ?etiri godine, ili bi ta osoba svake ?etiri godine morala mijenjati nacionalnost.
U sistemu koji je naciju i konstitutivnost prepoznao kao svoju osnovnu i temeljnu vrijednost, teško je kora?ati ka istini ili biti u potrazi za njom. Tu potragu otežavaju i ovakvi Dodikovi spinovi. Jer, kad Dodik poziva Srbe da napuste Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, ostaje nejasno na koje Srbe misli: one koji su presudili u slu?aju protiv Ori?a, one koji su pomogli Ori?evoj odbrani, ili one koji su uticali na svjedoke tako da svjedo?e u Ori?evu korist. Pa ako neko bilježi baš sve Dodikove spinove, neka doda i ovaj.
Kako i kamo dalje?
Ipak, referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine ne treba posmatrati samo kao Dodikov udar na institucije Bosne i Hercegovine. Prvo, Dodik ne bi imao legitimitet da traži referendum tek kada bi Sud i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine funkcionisali baš kako treba. Drugo, sigurno je da ?e baš zbog toga pitanje Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine biti pitanje izborne kampanje SNSD-a i DNS-a. (Osim ukoliko poruke lidera ove dvije stranke da o?ekuju „apsolutnu pobjedu“ treba posmatrati odvojeno od istodobno upu?enih poruka tih lidera o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.)
Zna?i da bi trebalo da se pripremimo i za takav spektakl. Jedini na?in da se demaskira i suzbije politi?ko prepredanje na nivou na kome ga provodi Dodik jeste reforma Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. No, ni ta, ni bilo koja reforma u Bosni i Hercegovini ne?e imati uspjeha dok se ne provede potpuna lustracija i dok se tajni arhivi ne otvore za o?i javnosti. Princip je vrlo jednostavan: što je manje rupa u sistemu, to je manje mjesta za politi?ke razmirice, koje suštinski nisu ništa drugo do spinovi.
Sve ovo vrijedi tek ako ovakve Dodikove politi?ke inicijative i sli?ne ili identi?ne inicijative drugih politi?ara shvatimo kao o?iglednosti propusta Bosne i Hercegovine. Stoga možemo ostati u zabludi da je Bosna i Hercegovina država kakva treba da bude i da je Dodik ruši takvu krasnu i sistemsku. I možemo svaki put da se ?udimo kako Dodik koristi mehanizme rušenja države koje nam ve? unaprijed najavljuje. S obzirom da to Dodik radi ve? 12 godina, to nam ne bi bio i najpametniji potez. Zapravo, bio bi glup koliko i ostaviti prokuvalu vodu na uklju?enoj pe?i i ?uditi se što je pokipila.
Lijevo koketiranje sa nacijom
Šta je izlaz? Za po?etak, neka reformsko rješenje bude izazov za sve one stranke koje ne okuplja oportunizam, klijentelizam i partokratija, nego smjelost, humanizam, hrabrost, sistemati?nost, odgovornost i solidarnost. Šta bi drugo i mogla ponuditi „nova“ politi?ka struja? Ili, misli li ko da se u ovakvoj kulturi ki?a i nasilja i?im drugim može boriti protiv oligarha? Naime, valjalo bi kona?no uzeti u obzir da su se gra?ani Bosne i Hercegovine jednom zeznuli sa nebiranjem reformista i da takvo iskustvo sigurno ne bi ponovili.
Ako politi?ki subjekti koji imaju plan i program sistemske reforme ikada budu postojali u Bosni i Hercegovini i budu dovoljno uvjerljivi, sigurno ?e ih znati prepoznati oni bira?i koji još nikada ni glasali, oni koje su stranke prevarile i oni koji misle da su svi politi?ari isti. Ukoliko je nekome stalo da vidi koliko takvih ljudi u Bosni i Hercegovini ima pravo glasa, neka se kandiduje. Dvadeset i jednu godinu gra?ani Bosne i Hercegovine politi?kim opcijama naslijepo su davali glasove. Valjda je vrijeme da se neko s reformskim programom „naslijepo“ i kandiduje.
Zašto to ne bi mogla biti ljevica? Mogla bi, naravno, samo je i ove godine, kao i prošlih 25, zauzeta koketiranjem sa nacijom. Naime, te struje koje se žele nazvati lijevim sklonije su kritici desnice nego afirmaciji ljevice, pa nemaju baš vremena da kona?no predlože potrebne reforme.
STUPS: Bestijarijum