Zašto bi vidljiva administracija Herceg Bosne živjela isključivo od novca Hrvata i Hrvatica kad nevidljiva administracija Herceg Bosne već živi od novca svih u BiH?

Učiniti Herceg Bosnu vidljivom nije moguće ukoliko nije transparentan rad svih javnih ustanova, preduzeća i institucija. Njena vidljivost podrazumijeva prevashodo vidljivost načina eksploatacije resursa. Uvezati sve što se zove po njoj – kako kaže Dragan Čović – ne znači ništa drugo do centralizacija vlasti. Učiniti vidljivijom tu upravljačku strukturu moguće je i bez pristanka hrvatskog naroda na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine, no tek u značenju birokratizovati njeno postojanje.

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini uspio je lidere drugih stranaka koje sebe percipiraju kao političke predstavnike Hrvata u Bosni i Hercegovini mobilizirati u blok kome će dodijeliti ulogu parlamenta Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Okupivši ih pod okriljem vitalnog nacionalnog interesa najmajoriziranijeg naroda u Bosni i Hercegovini, postao je premijer Herceg Bosne u sjeni, dok je bio predsjednik Bosne i Hercegovine. Danas je pitanje vidljivosti Herceg Bosne opet aktuelno jer se Dragan Čović, izgubivši mjesto predsjednika Bosne i Hercegovine, oslobodio balasta predsjednikovanja državom. I iz još jednog razloga: da bi objasnio ko je i šta je Herceg Bosna, dakle Hrvatski narodni sabor.

Kad smo već kod fetiša opšteg prava glasa, evo još jednog primjera. Otkad je Hrvatska u Evropskoj uniji, građani i građanke grada Mostara koji imaju i njeno državljanstvo više su puta imali priliku birati predstavnice i predstavnike u evropskom parlamentu nego lokalnu vlast. Koliko su oni uticajni na nivou Evropskog parlamenta irelevantno je s obzirom da bar imaju mogućnost da koriste pravo glasa. Takvu tiraniju izbora ne nameće Dragan Čović. No, činjenica da još uvijek ima dobar dio vlasti u Bosni i Hercegovini govori u prilog tome da BiH može bez Herceg Bosne dospjeti u Evropsku uniju taman koliko ga Evropska unija može privoliti da provede izbore u Mostaru.

Praveći od Herceg Bosne birokratskog diva koga neće moći hraniti ni evropski fondovi, ni majorizirani i neuvaženi hrvatski narod, pa ni RH i BiH, Dragan Čović uporno ispituje dimenzije manevarskog prostora koji Herceg Bosni ostavlja Daytonski mirovni sporazum. Teza je jasna: ako hrvatski narod misli da je majoriziran, tek će saznat koliko to zapravo može biti. Drugim riječima, ako Hrvatice i Hrvati u Bosni i Hercegovini preuzeti odgovornost da finansiraju tu i takvu administraciju ove i ovakve postojeće Herceg Bosne, treći entitet plaćaće sami. Ako ne mogu, onda ništa – plaćat će je skupa sa Srbima i Bošnjacima, plaćajući uz to i ono što Herceg Bosna nije. To nije druga alternativa Herceg Bosni već Bosna i Hercegovina danas.

Šta će onda bit – Mirna Bosna ili nemirna Herceg Bosna? O tom najviše odlučuje Dragan Čović. Ne zato što zna da biračko tijelo Herceg Bosne nije krhko i nejako, nedajbože neagilno da ga vine u Predsjedništvo, nego zato što Dragan Čović smatra da Herceg Bosna opredmećuje njega dok svi drugi opredmećuju Herceg Bosnu. To zadovoljstvo neće mu uskratiti ni Evropska unija, ako ni zbog čeg drugog onda zato jer jedino što može da izgubi jest onih nekoliko hiljada Hrvata i Hrvatica koji nisu htjeli od Herceg Bosne pobjeći njoj. Otud je alternativa prestati ovisiti o njoj, o preduzećima koja nju čine.

Herceg Bosna može prestati da postoji tek kad nestane iz javnog prostora, što će se desiti tek kad narod ustane za ono što mu pripada. Poželjno je da to bude prije nego Herceg Bosna bude imala policiju kakvu ima Republika Srpska. Učiniti Herceg Bosnu vidljivom, naposljetku, nije ništa drugo do uvod u novi oblik represije – i kantonalni i entitetski. To je najbolji način da se preusmjeri pogled onih koji u jednoj ruci imaju bosanski, a u drugoj pasoš Evropske unije. Barem za onaj dio Hrvata i Hrvatica čiji dom ostane van te i takve Herceg Bosne o kojoj sanja Dragan Čović.

(Patria)