Skip to main content

LASLO VEGEL: Vojvodina nije zapećak…

Izdvajamo 11. јул 2014.
5 min čitanja

Zapećak ili heterokosmos

Sa zadovoljstvom čitam da u vezi sa autonomijiom (i antifašizmom) Vojvodine istoričarka Latinka Perović u prvi plan ističe kulturu, i time je zadala lekciju vojvođanskim političarima koji na autonomiju većinom gledaju kroz usku političku prizmu. Često su mi namamili osmeh, doduše gorak, time što su ih najviše impresionirali sladunjavo sentimentalni, šlagerima slični tekstovi – kao da su s posebnim uživljavanjem čitali kako su divno ustalasana pšenična polja na vojvođanskoj ravnici i kako pored Novog Sada teče Dunav. Slažem se s mišljenjem gospođe Perović, jer i sam tvrdim, i do sada sam tvrdio, da je puki politički status bez merodavne i autentične kulture samo kostur autonomije. Neophodne su u druge komponente – kultura, srce, duša. Autentični provojvođanski građanin se ne zadovoljava srbijanskim zapećkom, ali ni sa vojvođanskim. Dozlogrdili su mi oni koji i Vojvodinu zamišljaju kao topli, udobni zapećak, gde je blagodozvoljeno pevati na više jezika, i gde manjine slobodno izvode svoje izvorne narodne igre i plesove. Bio sam igrom slučaja svedok jedne takve vojvođanske folklorne smotre za koju je moj gost, nemački intelektualac, pomislio da je nekakva prezentacija afričkih plemenskih plesova. Vojvodina nije zapećak, ali nije ni brižno negovani engleski travnjak, već evropski heterokosmos čija je kultura prepuna drama i tragedija, a dodao bih – i grehova. Ne tvrdim ni to da se stvar vojvođanske autonomije iscrpljuje u tome da se građani opredeljuju za program ove ili one političke stranke. Ne radi se o tome. Ideal autonomije počinje kod kuće, u porodici, u prijateljskim krugovima, time, uostalom, i kako pristupamo porodičnom ručku, kakve knjige čitamo, kako volimo jednu ženu, ukratko, s kulturom i sa bezuslovnom demokratijom. Što se ovog potonjeg tiče, treba priznati da bismo imali još mnogo toga da naučimo. Ne verujem da pristalica vojvođanske autonomije može da bude neko ko ne poštuje institucije, autonomiju civilnih asocijacija, i ko ne koristi mogućnosti neposredne demokratije. Lažna je ona autonomija u kojoj se, i u manjinskoj, i u većinskoj zajednici, rukovodioci imenuju na osnovu centralističkih partijskih odluka, suprotno volji zaposlenih u dotičnoj instituciji. To ja nazivam autonomijom plišanih fotelja. Ako prstom pokazujemo samo na beogradske političare, to govori samo o nedostatku kritičke samosvesti, a pri tom rđavo ekonomišemo i sa autonomijom, usled čega se neminovno sužava izborna baza. Naravno, reč je ovde o veoma fluidnom pojmu. Poznajem takve građane koji glasaju za stranke koje se protive autonomiji Vojvodine, ali kad progovore o vrednostima, o kulturi, ispostavlja se da su autonomaši. Kad im skrenem na to pažnju, i sami se iznenade kako na jedan način osećaju i razmišljaju, a da se na drugi način politički opredeljuju. Neki su se zahvalili na mojim primedbama, dok su drugi naprosto ućutali, kao da su zatečeni s tajnom ljubavnicom. Možda ove više poštujem od onih koji značku autonomije koriste za trgovinu s idejom autonomije. Ali najviše cenim one koji razmišljaju u sistemima univerzalnih vrednosti, ali o stvari osećaju i deluju u lokalnim okvirima, ako im se za ovo potonje uopšte i ukaže prilika. Po mom mišljenju pristalice autonomije kritički vole svoju sredinu, što bi otprilike značilo da oni koji u svojim dvadesetim ili tridesetim godinama nemaju kritičan odnos prema Vojvodini, ti u svojim pedesetim godinama neće biti uverene pristalice autonomije, međutim, ni kao pedesetogodišnjaci neće da zaborave svoje mladalačke, kosmopolitske snove. Jedno se uliva u drugo, jer kultura uvek ima janusovsko lice: jedno suptilno kosmopolitsko, i jedno vrlo određeno nacionalno lice. Ako ne budemo skrivali ni jedno od ova dva lica, onda će nas i razlike spajati. Samo što to ipak nije mlaka filozofija srednjeg puta, već jedna bezdano duboka drama. Ne podnosim oprezne mediokrate koji razvlače jedan šamar desno, pa onda jedan šamar levo. Nisu ni ovi, ni oni – to su oni koje Dante ne bi ni u pakao pripustio.

Ostaje sumnja

Peščanik je otkrio novi doktoratski plagijat. Pre mesec dana je jedan ministar iz vladajuće koalicije naprednjaka, socijalista i Saveza vojvođanskih Mađara bio optužen da je plagirao dobar deo svoje doktorske disertacije, sad je za isto to osumnjičen jedan visoki funkcioner Demokratske stranke. Karakteristično je da i u jednom, i drugom slučaju izostaje institucionalno raščišćavanje spornih doktorata. Ostaje sumnja.

Stare priče

Naišao sam ovih dana na jednu zanimljivu priču u knjizi Generacija dvadesetosmaša u izdanju novosadskog Foruma i senćanskog Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara. U listu Mađar so pojavila se vest da je dosadašnji glavni urednik otišao na novu dužnost, i da je za novog glavnog urednika imenovan Geza Vukovič. Šta se, uistinu, dogodilo? Zoltan Kalapiš ovako svedoči o tome: »Desilo se, naime – čitam – da je redakcija, tajnim glasanjem i s ogromnom većinom glasova, smenila glavnog urednika, čije je već i imenovanje naišlo na otpor kolektiva.« Sve se to dešava 1967. godine, u vreme »kontrolisane« demokratije. I, naravno, i tada smo imali jednopartijski sistem. Hm!

Palanačka filozofija centra

Osećao sam se nadasve počašćenim kad je pre nekoliko dana iz Subotice stigla ponuda da budem član saveta za negovanje duhovnosti Radomira Konstantinovića. Rado pristajem i prisećam se kako smo 1998. godine zajedno putovali u Suboticu, s Konstantinovićem i Živanom Berisavljevićem (Konstantinovićevim izdavačem) na promociju izuzetno vrednog Konstantinovićevog romana Dekartova smrt. I pre toga su se naši putevi ukrštavali ili bili isti, zajedno smo nastupali na tribinama Beogradskog kruga i opozicionog pokreta intelektualaca Druga Srbija. Od Mađara je tada s nama bio i Oto Tolnai, koji je takođe postao član maločas pomenutog saveta. I dok smo se tada, 1998. godine, približavali Subotici, Konstantinović je s oduševljenjem veličao svoj rodni grad, rekao je tada čak i to da ima osećaj kao da se vraća kući. Imali smo kasnije još jedan karakterističan razgovor. Godine 2003. Konstantinovića su izabrali za člana Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine. Bilo je u tom gestu i izvesnog izazova, jer u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti nisu hteli ni da čuju za njega. Naprosto nije tu bilo njegovo mesto. Povodom izbora za bosanskohercegovačkog akademika, u Sarajevu je organizovan naučni skup na kojem sam pored ostalog izneo i tezu da su centri, odnosno istočno-srednje-evropski i balkanski glavni gradovi – u krizi. Bilo je u toj tvrdnji neke prividne protivrečnosti, jer je upravo Konstantinović bio autor Filozofije palanke. Zar su centri zapali u krizu? Ili je, bolje rečeno, upravo u centrima došlo do ekspanzije filozofije i duha palanke? Da li se centar provincijalizuje? Tada baš i nisam bio siguran u odgovorima na ova pitanja, s obzirom na to da su srednje-istočno-evropski glavni gradovi bili, na početku tranzicije, motori promena, ali kao da su kasnije nešto posustali, pa i ustuknuli. Sebičnost centra je generisala krizu centra. Istočno-evropski centralizam je uvalio u krizu glavne gradove. Posle savetovanja Konstantinović me je zamolio da tekst svog izlaganja obavezo objavim u nekom beogradskom časopisu, jer je autor Filozofije palanke bio svestan da je provincijalizam natopio i centar. Često baš tamo i dolazi najviše do izražaja, samo što je taj u vlastiti pupak zagledani, »belosvetski provincijalizam« teže prepoznatljiv. I baš zbog toga je Konstantinoviću bila potrebna ta subotička utopija. Odluka grada Subotice da stane iza konstantinovićevske baštine ne samo da ispravlja jedan raniji težak gaf, već ukazuje i na to, da nije reč samo o utopiji. U Subotici se iz godine u godinu održava Kiš-obran, tamo deluje Kostolanjijevo pozorište, i voleo bih da poverujem da Konstantinović, evo, konačno, pronalazi svoj dom u Subotici.

jul 2014.
Preveo Arpad Vicko