Emiru Kusturici nije bilo dovoljno što je od Hidroelektrana na Trebišnjici dobio 400 000 maraka za gradnju Andrićgrada, već je odlučio da sruši više starih objekata na području Trebinja i Hercegovine, kako bi iskoristio klesani kamen za gradnju objekta koji će mu poslužiti za snimanje filma. Nakon napuštenih starih kuća i štala koje su srušene u selima Grebci, Dračevo i u Popovom polju, Kusturica je uz podršku svojih mentora srušio i austro-ugarsko utvrđenje Petrinja iznad grada.

Bager je uništio podzidu i prednju stranu tvrđave, a dvadesetak građana blokiralo je automobilima kamion i put, kako bi spriječili da se kamen preveze do Višegrada. „Mi smo iz grada slučajno vidjeli da je bager na tvrđavi, i da je ona od jutros srušena. Nismo mogli da vjerujemo šta se događa, i da neko ima hrabrosti i drskosti da ruši naše kulturno-istorijske spomenike. Samoinicijativno se okupila veća grupa građana koja je došla na tvrđavu i blokirala kamion sa natovarenim kamenjem na putu, a nakon našeg dolaska rušenje i radovi su obustavljeni. Mi nećemo da dozvolimo da neko ruši naše kulturno-istorijsko blago i tražićemo da se porušena tvrđava obnovi“, kaže za Buku profesor Dragan Anđelić.

Desetak radnika iz Višegrada reklo nam je da su sa građevinskim mašinama i kamionima juče došli u manastir Tvrdoš i da su dobili zadatak da poskidaju klesani kamen i prevezu ga za Višegrad. Iz toga se jasno može zaključiti da Kusturica izvodi radove uz blagoslov i podršku svojih bliskih prijatelja vladike Grigorija i igumana manastira Tvrdoš oca Save Mirića.

Po saznanju da je veća grupa nezadovoljnih građana blokirala put i mašine, na lice mjesta je došao i načelnik opštine Trebinje Dobroslav Ćuk. „Ja sam ranije u više navrata odbio prijedloge Emira Kusturice, koji je tražio da mu se dozvoli rušenje mosta u Goričkom jezeru, nekih željezničkih stanica i drugih objekata. Nedavno dok sam bio u Beogradu, ponovo me je zvao Kusturica i pitao da li može da uzme kamenje sa neke porušene tvrđave, za koju je tvrdio da je u veoma lošem stanju i da je od ranije srušena. Ja sam mu rekao da može ako mu to dozvole i druge nadležne institucije. Saznao sam od mojih saradnika da su se nezadovoljni građani okupili, ja ih u potpunosti razumijem i naredio sam da se obustavi rušenje do daljnjeg. Ja sam pomislio da je tvrđava u lošem stanju, ali sada vidim da nije bilo tako“.

Pored Ćuka, na tvrđavu su došli i svi lokalni političari, ali niko nije želio da govori o pozadini ovog slučaja i o vezama Kusturice sa lokalnim moćnicima. Postavlja se pitanje otkud Kusturici pravo da po Trebinju ruši kulturno-istorijske spomenike od neprocjenjivog značaja i zbog čega u prljavim i nezakonitim poslovima ima podršku lokalnih i republičkih vlasti. Zar nije bilo korisnije da je Kusturica bar dio novca, od 400 000 maraka koje je dobio od Hidroelektrana na Trebišnjici, ponudio lokalnim kamenorescima i majstorima da klešu kamen i tako zaposle desetak radnika. Da li su interesi pojedinaca bliskih vlastima važniji od interesa cijelog grada i regije, i da li se polako pretvaramo u robove koji bespogovorno moraju da slušaju svoje gospodare.

Građani su najavili da će se i dalje okupljati na uzvišenjima oko Trebinja, kako bi spriječili Kusturicine „neimare“ da ruše sve pred sobom. O cijelom slučaju već je obaviještena i Ambasada Republike Austrije u Bosni i Hercegovini, i uskoro bi austrijske diplomate trebale doći u Trebinje, kako bi se na licu mjesta, i u razgovoru sa lokalnim vlastima, upoznali šta se događa sa kulturno-istorijskim spomenicima koji su sagrađeni prije 130 godina.

Građani Trebinja pokazali su visoku svijest i samoinicijativnim okupljanjem i brzom akcijom spriječili su potpuno uništenje reprezentativnog objekta. Postavlja se pitanje kakvo smo mi to društvo i država kada građani moraju da se okupljaju i protestuju, kako bi od vlasti i njenih tajkuna štitili ono što su nam sagradili okupatori.

(Buka)