U opsežnoj analizi atlanskog puta BiH doktor Silajdžić piše o neprovođenju Dejtonskog sporazuma koje direktno utiče na evropske integracije BiH; idejama o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, koje su u opticaju u diplomatskim krugovima, koje uvode presedan promjene međunarodnih granica na vrlo osjetljivom prostoru što ugrožava mir, ne samo u BiH, nego i u Evropi; uzrocima i posljedicama onoga što se desilo u BiH i razlozima zašto se to povlači u drugi plan; porukama iz Evropske unije da put prema članstvu BiH može potrajati desetinama godina; te ističe da “demokratske vrijednosti ne mogu biti prostorno ograničene niti ekskluzivne, jer time gube karakter univerzalnosti, posebno kada se radi o jednom relativno malom području”.

Obznanjivanjem politike proširenja Evropske unije (EU) postalo je jasno da je Bosna i Hercegovina (BiH) veoma udaljena od članstva u ovom projektu od historijskog značaja, ne voljom većine svojih građana. To je iznijelo u prvi plan neke okolnosti nepovoljne za BiH.
Ovaj tekst ukazuje na neke aspekte aktuelne situacije, na posljedice neprovođenja Dejtonskog sporazuma (Dejton), odnos međunarodnog faktora prema tome, zatim na značaj historijskog konteksta, te na korake koje je moguće poduzeti s ciljem iniciranja izlaska iz zastoja. Na kraju je ponuđeno jedno viđenje uloge i značaja napredovanja BiH prema članstvu u NATO-u koje autor vidi kao ključno za mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu. Ovaj dijapazon po sebi podrazumijeva nešto duži tekst.

Neprovođenje Aneksa 7

Radi se prije svega o činjenici da BiH ne može provoditi reforme koje su nužne za nastavak puta prema članstvu u EU, između ostalog i zbog toga što Dejton nije proveden. Ta činjenica uzrok je raznim zastojima ili blokadama koje stoje na putu napredovanja BiH u svim sferama. Ilustrativan je primjer ključnog Aneksa 7 koji nije proveden u entitetu Republika Srpska (RS) zbog sistemskih i sistematskih opstrukcija vlasti tog entiteta.

Ovaj aneks se bavi povratkom izbjeglica, to jeste posljedicama etničkog čišćenja koje je provedeno radi stvaranja etnički čiste teritorije u okviru velikosrpskog ekspanzionističkog projekta. Insistiranjem na posebnom aneksu, Dejton apostrofira neprihvatljivost prakse etničkog čišćenja i propisuje povratak na prethodno stanje. Aneks 7, međutim, nije proveden što je dovelo do toga da samo jedan narod ima monopol nad entitetskim glasanjem u Parlamentarnoj skupšini BiH (PSBiH) iz entiteta RS, u ovom slučaju Srbi.

Aneks 4 (Ustav BiH) uspostavio je dva zasebna mehanizma zaštite u PSBiH, jedan etnički, a drugi teritorijalni. Prvi se realizira kroz institut vitalnog nacionalnog interesa, a drugi kroz entitetsko glasanje koje je legitiman mehanizam entiteta kao teritorijalne jedinice uz učešće svih građana u cilju zaštite od dominacije. Neprovođenje Aneksa 7 dovelo je do spoja etničke i teritorijalne zaštite.

Evropski sud za ljudska prava u slučaju Pilav ukazao je na nedopustivost kombinacije etničkih i teritorijalnih kriterija, te je prihvatio argumentaciju da privilegija zastupanja interesa entiteta ne može pripadati isključivo jednom narodu, niti se može isključiti druge iz takvog zastupanja. Zbog onemogućenog povratka Bošnjaci i Hrvati nisu u dovoljnom broju mogli biti birani u PSBiH, pa je na taj način entitetsko glasanje pretvoreno u monopol jednog naroda, što je suprotno Dejtonu. Ovakvo entitetsko glasanje je, prema tome, nelegitimno.

U praksi to znači da oko 23 posto Parlamenta odlučuje bez obzira što predstavlja manjinu.
Ova anomalija bez presedana u historiji odlučivanja u parlamentarnoj demokratiji poznata je, kako domaćim, tako i stranim akterima. Pored pomenute presude Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju izglasana je Rezolucija u američkom Kongresu, a Venecijanska komisija je objavila svoje mišljenje; sve upućuje na potrebu reforme ovakvog entiteskog glasanja, jer krši osnovne principe parlamentarne demokratije, pogotovo zbog toga što se tiče onih čija su sva prava teško narušena. Ovo stanje, međutim, ostaje nepromijenjeno.

Nelegitimni etnički veto

Drugim riječima, vlasti u RS-u, ne samo da nisu kažnjene za kršenje Dejtona u najvažnijem Aneksu nego su i “nagrađene” mogućnošću da posljedice tog kršenja pretvore u dominaciju u procesu odlučivanja. Potrebno je podsjetiti da međunarodna zajednica predstavljena velikim silama garantira provođenje Dejtona.

Osnovi razlog zbog kojeg famozni Aprilski paket nije prihvaćen u Parlamentu Bosne i Hercegovine je upravo taj; novi, reformisani Ustav ostavljao je mogućnost da nekih 23 posto odlučuje putem nelegitimnog etničkog veta (nakon tri kruga glasanja) da li će biti izabrane institucije države, prvenstveno Predsjedništvo i Vijeće ministara, to jeste, da li će BiH biti država, ili privremeni savez dva entiteta. Štaviše, taj veto je ovim nacrtom procentualno pojačan zbog promjene broja članova Parlamenta.

Potrebno je naglasiti da su skoro sve intervencije visokog predstavnika u BiH bile uzrokovane posljedicama entitetskog glasanja. Aktuelna situacija i dalje stvara potrebu za intervencijama, ali one u potpunosti izostaju. Insistiranje na daljem radu na reformama, bez sankcioniranja ozbiljnih kršenja Dejtona, pogoduje velikosrpskom projektu, a ne evropskoj perspektivi BiH. Ovakav pristup ozbiljno dovodi u pitanje mir u BiH. Otvoreni i sve češći pozivi na odcjepljene bosanskohercegovačkog entiteta RS su dokaz ovoj tvrdnji.

BiH je, dakle, onemogućena u daljnjem razvoju, što znači da može, uz pomoć međunarodne zajednice, održavati postojeće stanje ili nazadovati, što je izglednija varijantna. Status quo odgovara interesima politike bazirane na velikosrpskoj ekspanzionističkoj ideologiji koja na teritoriju BiH, očišćenu od nesrpskog stanovništva, gleda kao na ratni plijen. Protok vremena tom stanju daje pravo građanstva.

Uz to, u vrijeme izuzetno ubrzanih promijena u cijelom svijetu, ovakav scenario znači potpuni gubitak svake perspektive za što, treba ponoviti, većina građana BiH ne snosi odgovornost, kao što ne snosi odgovornost za genocidnu agresiju koja ih je zadesila. Ta činjenica, da ne mogu izraziti svoju volju i da ne mogu uticati na razvoj događaja u svojoj zemlji nakon 25 godina od uspostavljanja mira potpisivanjem Dejtona, izvor je frustracija i udaljavanja od cjelokupnog procesa na koji se gleda kao na nesreću koju treba preživjeti.

Bosansko-hercegovački model suživota

Vijesti iz Evropske unije, da put prema članstvu BiH može potrajati desetinama godina, primljene su s rezignacijom, jer građani BiH vide u EU društveni i privredni sistem koji osigurava mir i prosperitet stotinama miliona Evropljanja, te očuvanje demokratskih vrijednosti, dakle, sve ono što žele i za sebe. Tim prije što su uvjereni da ukupni ljudski i ostali resursi, kojima raspolaže BiH, nimalo ne zaostaju za onima u okruženju.

Nadalje, neki kulturološko-historijski aspekti, pogotovo duga tradicija suživota (što je svojevrsna, autentična bosansko-hercegovačka paradigma integracijske koegzistencije) trebali su biti dobrodošla preporuka za članstvo u zajednici utemeljenoj na identičnim vrijednostima.

Vezano s tim, druga nepovoljna okolnost za BiH jeste uspon politika u EU koje se temelje na primordijalnim identitetima u Evropi. Multikulturalnost je sve manje vrijednost koju treba njegovati; neki lideri političkih stranaka desnog spektra u suživotu vide opasnost za opstanak “čistih” autohtonih zajednica, te traže reduciranje broja i društvene vidljivosti “alohtonih” (Geert Wilders) elemenata. Kako se radi o strankama s ozbiljnim uticajem u evropskom parlamentarnom životu teško je očekivati razumijevanje za bosansko-hercegovački model suživota, dok njegova ideološka suprotnost biva artikulirana u visokim forumima evropske demokratije. Logično je da apologeti i negatori genocida nad nesrpskim civilima u BiH, vide saveznika u ovim trendovima.

Vrijeme će pokazati koliko su u pravu.

Geopolitički čvor

Pitanje Kosova i momenat pokušaja njegovog razrješenja predstavlja još jednu nepovoljnu okolnost. Namjera velikosrpske politike je da iskoristi tenziju nastalu u ovom geopolitičkom čvoru između SAD, EU i Ruske Federacije, te da uz podršku Moskve pokuša iznuditi neku kompenzaciju na štetu Bosne i Hercegovine za “gubitak” Kosova.

Tokom agresije predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, opravdavao je etničko čišćenje civilnog stanovništva potrebom da se spriječi stvaranje “muslimanske države” u BiH, a trenutni nosioci velikosrpskog projekta očekuju od međunarodne zajednice razumijevanje, pa i nagradu za učinjene napore.

Franjo Tuđman, bivši predsjednik Hrvatske, koji se oportunistički priključio Miloševiću u dogovoru o podjeli BiH, često je predstavljao Hrvatsku kao “predziđe kršćanstva” u istom kontekstu.

Ove insinuacije, koje su i danas aktuelne, uglavnom su upućene zapadnom auditoriju radi slabljena pozicije BiH i prikazivanja vlastite politike kao “predziđa” pred “islamskom opasnošću”. Slični pokušaji nailaze na odbijanje, pa čak i na osudu u zvaničnim krugovima, posebno kada impliciraju pravdanje za zločine nad Bošnjacima islamske vjeroispovijesti.
Uostalom, presude Haškog tribunala nedvosmisleno označavaju politike koje predstavljaju opasnost za susjede i politike od kojih treba braniti, ne samo evropske nego i univerzalne vrijednosti.

Nasuprot ovome stoji činjenica da Bošnjaci muslimani nikada nisu tražili ništa drugo osim da im se omogući da žive u modernoj, demokratskoj, građanskoj, sekularnoj državi slobodnih i ravnopravnih građana. To su činili prije početka agresije, za vijeme agresije, prije i poslije Dejtona, putem medija, NGO-a, političkih i vjerskih predstavnika, javno, urbi et orbi na svakom forumu. Proklamirane evropske vrijednosti su vrijednosti koje su Bošnjaci muslimani nasljeđivali stotinama godina; one su u temelju njihovog civilizacijskog etosa i to je za svakog objektivnog posmatrača bilo očigledno iz njihovog ponašanja u ratu i miru.

Krivce za današnje stanje treba tražiti među onima koji su te vrijednosti doslovno ubijali, naočigled cijeloga svijeta.

Ideje o razmjeni teritorija između Kosova i Srbije, koje su u opticaju u diplomatskim krugovima, uvode presedan promjene međunarodnih granica na vrlo osjetljivom prostoru što ugrožava mir, ne samo u BiH, nego i u Evropi. Uz to, jedan takav potez bi implicirao amnestiju svih zločina nad stotinama hiljada stanovnika bivše Jugoslavije, jer bi pogodovao dovršavanju najvećeg zločinačkog projekta u Evropi nakon Drugog svjetskog rata u ime neprincipijelnih realpolitičkih nagodbi.

Historijski i kulturološki kontekst

Uzroke ovakvim parcijalnim pristupima treba tražiti ne samo u odsustvu historijskog i kulturološkog konteksta iz fokusa razmatranja i djelovanja, nego i konteksta aktuelnog stanja i samoga Dejtona, te posebno onog njegovog dijela kojim se nalaže zaštita osnovnih ljudskih prava. Uzroci i posljedice onoga što se dogodilo u BiH neumitno se pod teretom vremena
i drugih događaja povlače u drugi plan. Zbog toga se podsjećanje na svaki od ovih aspekata nameće kao nužno za potpunije razumijevanje ovog dugotrajnog i složenog pitanja, a samim tim i na svrsishodnije djelovanje.

Ako pođemo od mišljenja da je agresija na Bosnu i Hercegovinu bila izuzetak, otklon od normalnog, dugo čekanje povratka u normalnost čini da ta anomalija dobije pravo građanstva i da se prelije preko granica ove zemlje kao ne sasvim poželjna, ali, ipak, prihvatljiva norma. To čini kodeks vrijednosti na kojem su NATO i EU zasnovani neprirodno prostorno ograničenim.

Demokratske vrijednosti ne mogu biti prostorno ograničene niti ekskluzivne, jer time gube karakter univerzalnosti, posebno kada se radi o jednom relativno malom području. Poruka koja se šalje iz BiH toksična je i pogubna za društveno i političko uređenje Evrope; gotovo da najavljuje radikalno pomijeranje paradigme jer najavljuje mogućnost usvajanja rezultata genocida kao da se radi o neminovnosti, djelovanju više sile, a ne o zločinačkom projektu.

(Doktor Silajdžić bio je ratni predsjednik Vlade Republike BiH, kopredsjedavajući Vijeća ministara BiH i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine)

U sljedećem nastavku: Tendencije horizontalnog osvajačkog širenja

(Haris Silajdžić, Avangarda)