Polje Putinovog djelovanja sve je uže i klaustrofobičnije, a broj zemalja, koje žele sarađivati sa predsjednikom Ruske Federacije, kako vrijeme prolazi, sve je manji. Nakon godinu dana neuspješne invazije na Ukrajinu od prvobitnih imperijalnih planova se odustalo, a neprekidne promjene taktike ratovanja jasno govore da je ruska vojska u velikoj krizi.

Velika očekivanja od snažnih udara ruskih vojnih snaga i pripadnika paravojne grupe Wagner na Bahmut su se izjalovila, a situaciju u „Putinovom svijetu“ dodatno je zakomplikovalo podizanje optužnice protiv ruskog predsjednika i izdavanja naloga Međunarodnog suda za ratne zločine za Putinovo hapšenje.

Zapadni analitičari ističu da se u takvoj situaciji, htio to ili ne, ruski predsjednik mora okrenuti saveznicima koji još uvijek žele sarađivati sa režimom u Kremlju. Jedan od tih, koji po velikoj cijeni, kako pišu zapadni mediji, nastavlja njegovati „prijateljstvo“ sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom je i kineski predsjednik Xi Jinping.

Rusiju pozicionirati na mjesto SSSR-a

Doima se kao da je ruska agresija na Ukrajinu „otrijeznila“ mnoge nekadašnje Putinove saveznike ili barem one koji su blagonaklono gledali na širenje ruske sfere političkog utjecaja. Neki, jer su njegovali slične iluzije o veličini, a drugi, opet, jer nisu htjeli pristati na unipolarni svijet moći kojim bezuslovno dominiraju Sjedinjene Američke Države, sa svojom liberalnom ideologijom.

Mnogo je razloga zašto je došlo do konfrontacije između Zapada i Rusije, ali jedno je sigurno: u svim svojim geopolitičkim planovima Vladimir Putin je računao da će modernu Rusiju pozicionirati na mjesto koje je nekada zauzimao Sovjetski savez. Analitičari objašnjavaju da je doktrina „ruskog svijeta“ i nastala kao potreba da se geostrateški opravdaju Putinove imperijalne pretenzije na prostor kojim je nekada politički, vojno i ekonomski, dominirao SSSR.

Sagledavajući godinu dana ruske invazije na Ukrajinu, njene posljedice i trenutno stanje na ratištu, bivši hrvatski ambasador u Moskvi Božo Kovačević potencira nekoliko važnih stvari. Prije svega, jasno je, pojašnjava, da se Putin suočava sa teškim porazima na vojnom, političkom i diplomatskom planu čime se „ideologija ‘ruskog svijeta’, koja se zasniva na euroazijskoj filozofiji o ruskoj civilizaciji kao nekoj zasebnoj civilizaciji i o ruskom etnosu kao jezgru te civilizacije – sada dovodi u pitanje“.

Treba podsjetiti, nastavlja Kovačević, da je Putin, na početku svoje političke karijere bio percipiran kao prozapadni političar jer se zalagao za liberalizaciju ruske ekonomije i činio neke otvoreno prijateljske geste prema Zapadu.

„Prvo, bezuvjetno je dopustio prelet američkih aviona prema Afganistanu kada su Amerikanci krenuli u potragu za Bin Ladenom. Putin je, premda je to bila ničim uvjetovana gesta, očito očekivao da će Zapad Rusku Federaciju tretirati onako kako je bio tretiran Sovjetski savez u vrijeme hladnog rata, a to se nije ostvarilo“, kaže Kovačević.

Odluke donošene iz političke frustracije

Strateški pogrešne političke odluke Putin i rusko rukovodstvo donijeli su iz frustracije, koja je proiziazila iz činjenice da Ruska Federacija nije u istoj mjeri važan međunarodni faktor kao nekadašnji Sovjetski savez, pojašnjava Kovačević. Ta frustracija bila je „okidač“ za donošenje niza „iracionalnih“ odluka koje su, na koncu, dovele do otvorene ruske agresije na Ukrajinu.

„Na temelju te inicijalne frustracije Rusija se počela udaljavati od Zapada, a nakon prevrata u Ukrajini 2014. su krenule potpuno iracionalne odluke ruskog rukovodstva, što je kulminiralo prošlogodišnjom otvorenom invazijom na Ukrajinu“, kaže Kovačević.

Putinov politički salto mortale doveo je do toga da se ruska politika danas, u ideološkom smislu, identificira sa pravoslavnim fundamentalizmom, kaže Kovačević.

„Dok je na početku svog prvog mandata Putin zagovarao intenzivnu međunarodnu saradnju, radio je na ulasku Rusije u Svjetsku trgovinsku organizaciju, on se sada, zbog neostvarenih vanjskopolitičkih ambicija, u potpunosti mijenja političku filozofiju, priklanja ekstremnom pravoslavnom fundamentalizmu, konzervativizmu i euroazijskoj ideologiji kao opravdanju za agresiju na Ukrajinu. Ta odluka je bila iracionalna, naravno katastrofalna za Ukrajinu, a dugoročno strateški pogrešna, s obzirom na interese Ruske Federacije“.

Šta je ostalo od Putinovih ‘imperijalnih snova’

Šta je ostalo od Putinovih „imperijalnih snova“, jedno je od pitanja koje se sve intenzivnije postavlja u posljednje vrijeme. Sfera ruskog utjecaja danas je manja nego ikada, a snovi da se „ruski svijet“ uspostavi na način da prekrije nekadašnje sovjetsko polje utjecaja su potpuno neostvarivi.

U bivšim baltičkim, sovjetskim, republikama i zemljama istočne Evrope, koje su nekada bile dio interesne sfere Sovjetskog saveza i članice Varšavskog pakta naročito je to vidljivo, pojašnjava Kovačević, dodajući da čak ni zemlje centralne Azije neće pristati da budu pod ruskom dominacijom.

„Što se tiče ovih srednjeazijskih bivših sovjetskih republika, režimi u tim republikama su srodni po tipu vlasti režimu u Ruskoj Federaciji, ali svejedno mislim da te zemlje neće pristati da budu pod ruskom dominacijom. Možda najbolji primjer toga je Kazahstan koji intenzivira svoje odnose sa Zapadom, osobito sa SAD-om i istodobno razvija intenzivnije gospodarske odnosne sa Kinom”.

Još je eklatantniji primjer Azerbejdžana, koji je u „potpunosti izašao izvan ruske utjecajne sfere“.

„Rat između Azerbejdžana i Armenije oko Nagorno-Karabaha mnogi su tretirali kao rusko-turski rat, s obzirom na to da je Rusija podupirala Armeniju, a Turska Azerbejdžan, dakle kao proxy rat u kojem zapravo ratuju Rusija i Turska pri čemu je Azerbejdžan na strani Turske. Već i ti primjeri pokazuju koliko je nerealna ta vanjskopolitička ambicija obnove Sovjetskog saveza. Zapravo, prava intencija je obnova ruskog imperija, sa ruskim carem i sa ruskom pravoslavnom crkvom kao religijskom legitimacijom takvog carstva“, zaključuje Kovačević.

(Al Jazeera, foto: Beta)