Nakon odavanja počasti za 68 ubijenih na pijaci Markale kobnog 5. februara 1994. godine, čitanjem njihovih imena i polaganjem cvijeća na spomen obilježju, u Narodnom pozorištu Sarajevo počela je zajednička komemorativna sjednica Skupštine KS, Gradskog vijeća Grada Sarajevo i općinskih vijeća s područja KS.

Komemorativna sjednica počela je intonacijom himne države Bosne i Hercegovine. Prisustvovali su i članovi porodica ubijenih, a suze su bile vidljive na njihovim licima.

Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić poručio je da su u dvorani NPS-a prisutni i učenici srednjih škola.

„Njihovo prisustvo ima posebnu težinu jer mladi trebaju da uče i čuvaju sjećanja. Skupština KS je 2007. proglasila 5. februar Danom sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva u periodu 1992-1995.

Danas smo se okupili upravo s tom namjerom, vjerujemo u kulturu sjećanja. Sarajevo ne zaboravlja svoje građane i građanke koji su položili živote za slobodu.

Na današnji dan prije 32 godine počinjen je jedan od najtežih zločina tokom opsade grada Sarajeva. Masakr na Markalama je ostao trajni simbol stradanja građana Sarajeva tokom 1.425 dana opsade.

Ove velike brojke ne treba pamtiti kao puku statistiku. Iza svakog ubijenog sugrađanina je prekinuta jedna ljudska priča. To je nenadoknadiva bol za porodice. Potraga za potpunom pravdom još traje. Ukoliko ideologije zla ostanu nekažnjene, one ne nestaju, one se ponavljaju, ohrabruju…

Naša je dužnost da istinu čuvamo, prenosimo i branimo. U ime žrtava, budućih generacija i u ime mira.

Znanje je svjetlo koje nas jedino može izvesti iz mraka. Pozivam vas da čuvamo sjećanja na historiju Bosne i Hercegovine, posebno u periodu od 1992. do 1996. godine. Imajte namjeru da državu BiH gradite i čuvate znanje“, poručio je Okerić.

Jedan od najdokumentovanijih zločina

Kao uvodničar obratio se direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Muamer Džananović koji je istakao da se danas, 5. februara, prisjećamo žrtava zločina na Markalama, jednog od najdokumentovanijih zločina nad civilima tokom opsade Sarajeva.

„Za mene je lično ovaj dan posebno emotivan kao i za svakog ko je preživio opsadu ovog grada. Imao sam nepunih 7 godina kada je počela, agresiju sam proveo u Sarajevu. Iza statistike stoje djetinjstva, porodice, ulice, mahale, sjećanja, traume i bol„, rekao je Džananović.

Prisjetio se zločina na Otoci 10. novembra 1993. godine u ulici Žrtava fašizma. Tada je ubijeno 9 osoba.

„Među njima petero djece. Više građana je ranjeno. Za taj zločin kao i za druge brojne zločine pred bh. pravosuđem niko nije odgovarao“, istakao je.

Na primjerima granatiranja Sarajeva kazao je kako je to bila njegova i svakodnevnica Sarajlija svih uzrasta i onih koji nisu preživjeli.

„Mi koji smo bili djeca nismo u potpunosti razumjeli šta se dešava. Postojala je prividna normalnost. Ono čega nismo bili svjesni jeste da nam je djetinjstvo nasilno prekinuto i da su strah i nesigurnost postali temelji naših odrastanja. Ratno nasilje ne prestaje završetkom rata. Trauma djeluje kao trajni psihološki zapis“, poručio je Džananović dodavši da kolektivna trauma postaje dio identiteta zajednice i prenosi se transgeneracijski.

„Trauma Sarajeva nije završila 1995. godine. Živi u nama i prenosi se na nove generacije. Zato danas ne govorimo samo o prošlosti već o posljedicama koje traju, o obavezi da se istina čuva kao temelj pravde„, istakao je.

Podsjetio je da je Sarajevo postalo jedan od glavnih strateških ciljeva velikosrpske politike u procesu disolucije SFRJ.

Plasirane laži proglašene morbidnima

„Grad je bio putpuno okružen, svakodnevno granatiran, izložen artiljerijskim napadima. Cilj agresora bio je terorisanje građana. Civili su ubijani na ulicama, igralištima, redovima za vodu. U prvim danima opsade na Markalama i drugim pijaca ponešto se moglo naći od hrane. Zato su ljudi išli tamo. Ovo su činjenice koje pokazuju kontekst – na pijacu se nije išlo onako već iz nužde. Markale nisu samo pijaca. Gađali su to i takva mjesta jet su to mjesta susreta civila“, naglasio je.

Podsjetio je da se pokušalo lagati o tome ko je izvršio napad, da su govorili da su mrtvi ljudi ustvari tekstilne i plastične lutke, da nije došla iz pravca Mrkovića… Sve ono što je dokazano.

„Krivi su bili svi osim onih koji su imali oružje i kontrolu vatre. U predmetu protiv Radovana Karadžića, Sudsko vijeće je javno okarakerisalo Karadžićeve tvrdnje kao potpuno neuvjerljive, bizarne i borbidne“, naglasio je i dodao:

„Zbog svega, prije svega zbog žrtava, jasno treba naglasiti da negiranje nije drugo mišljenje. Markale nisu izolovan slučaj već su bile dio sistemskog obrasca i terora. Između prvog i drugog masakra, Markale su više puta granatirane. Stanovnici Sarajeva u stvarnosti nisu imali nikakvu zaštitu.“

Na kraju je poručio da nacionalistička markica ostaje i zbog institucionalnog nerada.

„Tužilaštvo nije podiglo ni jednu optužnicu za masakre ni za ubijanje snajperima. Gdje nema sankcija za zločine, raste prostor za neistine, a gdje neistina postane normalizirana ideologija zla dobija novu šansu. Ta ideologija otvoreno se veliča nekoliko kilometara od nas i nažalost ima sljedbenika.

Markale su mjesto istine, a istina je uvijek meta. Naša je obaveza da čuvamo istinu i da je prenosimo.“

Podsjetimo, prije 32 godine, 5. februara 1994. godine, desio se prvi od dva masakra na pijaci Markale, u samom centru Sarajeva, koji se dogodio 5. februara 1994. godine između 12:10 i 12:20 sati, kada je minobacački projektil kalibra 120 milimetara ispaljen s položaja takozvane vojske RS, na području sela Mrkovići, pao na prepunu gradsku pijacu.

Uz 68 ubijenih, tog subotnjeg podneva, na pijaci Markale 144 ljudi je teže ili lakše ranjeno.

Imena ubijenih
U sjećanje na:

Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

(RadioSarajevo.ba, foto: Wikimedia)