Promjena spoljne politike Crne Gore, barem kratkoročno, neće biti, jer će prosrpskim i proruskim partijama bivšeg Demokratskog fronta prioritet biti opstanak na vlasti, kaže za Radio Slobodna Evropa Kenet Morison [Kennet Morrison], profesor savremene istorije Jugoistočne Evrope na britanskom Univerzitetu De Montfort.

Ove stranke su u podjeli vlasti nakon junskih izbora dobile mjesto predsjednika Skupštine Crne Gore, a do kraja sljedeće godine dobiće i četiri ministarstva.

Morison za Radio Slobodna Evropa (RSE) ocjenjuje opravdanom američku skepsu prema novoj vlasti, posebno nakon izbora za šefa parlamenta Andrije Mandića, koji podržava politiku ruskog predsjednika Vladimira Putina.

U Crnoj Gori su krajem oktobra, nakon četiri mjeseca postizborne kombinatorike, kao paket aranžman, na čelo Skupštine izabrani Andrija Mandić, lider Demokratskog fronta (DF) i Vlada premijera Milojka Spajića iz Pokreta ‘Evropa sad’.

Spajić je, nakon početnog otpora, pristao da u Vladi bude zapadnim partnerima nepoželjni proruski DF, koji je onda u parlamentu glasao za izbor Vlade.

U analizi geopolitičkih okolnosti, Morison kaže da predstojeći izbori za Evropski parlament i predsjednički u Americi, nastavak ruske invazije na Ukrajinu, te rat Izraela i Hamasa mogu dovesti do nestabilnosti i jačanja radikalnih snaga u Evropi, uključujući i one na Zapadnom Balkanu.

Radio Slobodna Evropa: Crna Gora je dobila novu Vladu glasovima proruskih snaga, koje su dobile i mjesto predsjednika Parlamenta. Očekujete li da Crna Gora, koja je bila potpuno usklađena sa politikom sankcija Evropske unije Rusiji, zadrži evroatlantski kurs, kako piše u programu nove Vlade?

Morison: U tome leži paradoks. Iako se crnogorski politički pejzaž značajno promijenio 2020. od kada su prosrpske stranke dio vlasti, evroatlantska orjentacija Crne Gore, ili barem retorička posvećenost njoj, nije se promijenila.

Ne očekujem da će se ovo radikalno promijeniti u skorije vrijeme, iako ovu vladu čine mnogi koji su tradicionalno neprijateljski raspoloženi prema evropskim sankcijama Rusiji, što je samo po sebi potencijalno problematično.

Međutim, bez previše ciničnosti, mislim da će ostanak na vlasti, pozicije koje su stekli i one koje bi mogli dobiti, za koaliciju stranaka bivšeg DF-a biti važnije od nastojanja da se promijeni vanjskopolitička orijentacija, barem u kratkoročnom ili srednjoročnom periodu.

Vjerovatnije je da će igrati ulogu „ometača“, što se može pokazati kao izazov za funkcionisanje Spajićeve vlade.

Radio Slobodna Evropa: Sjedinjene Države su uoči formiranja Vlade navele da su „veoma zabrinute“ da bi vladajuću koaliciju mogle činiti i stranke i lideri koji se protive evroatlantskim vrijednostima. Premijer Spajić i parlamantarna većina su ignorisali takva upozorenja. Kako ‘čitate’ takvu poruku i čega je ona posljedica?

Morison: To bi se moglo pročitati kao slabost. Bilo je pitanje da li se Vlada mogla formirati bez podrške ovih stranaka, u kom slučaju bi trebali novi izbori.

Bio bi to rizik za Spajića i njegov Pokret da izađu na nove izbore nakon što nisu uspjeli da formiraju vladu, posebno što na junskm izborima nisu ostvarili tako dobar rezultat kako se predviđalo.

Tako da je bio prinuđen da pruži ruku, čak i ako je to značilo da, barem javno, ignoriše zabrinutost američkih zvaničnika.

To ne sluti na dobro, jer on sada mora održavati dobre odnose unutar vlade. To je veoma delikatno balansiranje, pa bi mogao biti sklon da javno ne osporava nikoga unutar te raznolike i potencijalno slabe vlade.

To možda neće biti održiv pristup u budućnosti. Napetosti unutar vlade, posebno zbog rata u Ukrajini i usklađivanja Crne Gore sa sankcijama EU, u nekoj fazi su neizbježne.

Međutim, sasvim sam siguran da će on i predsjednik Jakov Milatović željeti da privatno uvjere SAD i EU da je posvećenost Crne Gore evroatlantizmu nepromijenjena, ali nisam uvjeren da će to biti dovoljno da ublaži zabrinutost u Vašingtonu i Briselu.

Radio Slobodna Evropa: Američka senatorka Džin Šahin (Jeanne Shaheen) je nakon konstituisanja nove vlasti iskazala zabrinutost zbog mogućnosti da „neko u Crnoj Gori podijeli sa ruskim predsjednikom što se dešava u NATO-u“. Kako se aktuelna situacija može odraziti na status Crne Gore u Alijansi?

Morison: Amerikanci su evidentno skeptični zbog političkih dešavanja u Crnoj Gori, sastava nove vlade i, posebno, imenovanja Andrije Mandića za predsjednika Skupštine. I to opravdano.

Poznato je da je Mandić srpski nacionalista, ni manje ni više nego četnički „vojvoda“, u bliskim odnosima sa Kremljom, da se žestoko protivio nezavisnosti Crne Gore, članstvu u NATO-u.

I bio je, prije nego što mu je ukinuta kazna nakon promjene vlasti 2020., proglašen krivim za umiješanost u navodni državni udar koji je podržavala Rusija u oktobru 2016.

To što bi sa sagovornicima u Moskvi mogao podijeliti osjetljive informacije o NATO-u očigledno brine SAD.

Oni njega i, šire posmatrano, stranke bivšeg DF ne smatraju pouzdanim partnerima. Postoji dovoljno dokaza da oni to i nisu, uprkos retoričkoj posvećenosti vlade NATO-u.

Ipak, Šahin je izjavila da je više zabrinuta zbog situacije na Kosovu i separatističke retorike Milorada Dodika nego zbog sastava crnogorske vlade, osim u dijelu bliskosti Moskvi nekih članova vlade zbog čega bi SAD trebale ostati oprezne.

Stoga ne mislim da je pozicija Crne Gore u NATO-u ugrožena, ali bez sumnje će Alijansa budno pratiti politička dešavanja u zemlji.

Radio Slobodna Evropa: Kako komentarišete reakcije Evropske unije na dešavanja u Crnoj Gori?

Morison: Ako slušate komentare ključnih osoba EU u regionu, oni su manje direktni od američkih zvaničnika.

Međutim, u Briselu postoji očita zabrinutost. Oni su snažno naglasili da vlada mora „brzo demonstrirati“ opredijeljenost za sprovođenje reformi. I što je možda važnije, da ostane u potpunosti usklađena sa vanjskom i bezbjednosnom politikom EU.

Iako su poruke Brisela bile prigušenije u poređenju sa onima iz SAD-a, oni nisu ništa manje zabrinuti kuda bi nova vlada mogla odvesti Crnu Goru.

Izuzetak su izjave izvjestioca Evropskog parlamenta Tonina Picule, koji je u komentarima o popisu stanovništva rekao da bi povećanje broja građana koji se deklarišu kao Srbi „dalo vjetar u jedra“ prosrpskim političkim snagama u Crnoj Gori i stvorilo novu i potencijalno destabilizujuću dinamiku.

Radio Slobodna Evropa: Predsjednik bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je reaktivirao tezu o stvaranju „srpske države“ koja bi uključivala Srbiju, entitet Republiku Srpsku i Crnu Goru. Iako su takve ideje poražene u poslednjem ratu na Balkanu, koliko politička bliskost novih vlasti sa Dodikom i Vučićem čine ovaj politički koncept realnim?

Morison: Koncept postoji, iako pod maskom srpskog sveta, to je jasno. Međutim, jedno je izraziti želju za stvaranjem „države za sve Srbe“, a sasvim drugo realizovati je.

Nema sumnje da postoji određena usklađenost između vlada u RS, Srbiji i Crnoj Gori uprkos nekim ličnim razlikama između ključnih aktera. Predsjednik Jakov Milatović je bio u pravu kada je odbacio ideju da RS i Crna Gora treba da održe referendume o tome da li građani žele da stvore jedinstvenu srpsku državu.

Važno je da on i drugi jasno stave do znanja da državnost Crne Gore i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine jednostavno nisu upitni. Ni sada, ni u budućnosti.

Radio Slobodna Evropa: Zvanična Srbija i Srpska pravoslavna crkva su se umiješale i u kampanju popisa stanovništva kako bi, kako su naveli, „zaštitili prava Srba u Crnoj Gori“. Kako to tumačite, s obzirom da su poslednje tri godine na vlasti u Crnoj Gori prosrpske partije koje su pod kontrolom SPC?

Morison: Iako je Spajić izjavio da će njegova vlada nastojati da se odmakne od etničkih i vjerskih pitanja, popis je jedno od pitanja koje je dodatno pojačalo postojeće tenzije.

Mislim da odlaganje popisa do kraja novembra nije dovoljno, jer je proces politizovan i politička klima nije pogodna za nesmetan proces bez pritisaka.

Uprkos činjenici da su prosrpske stranke na vlasti već tri godine, aktuelni narativ je da su Srbi u Crnoj Gori ugroženi, da njihova prava i kultura moraju biti zaštićeni i da Srbija igra ključnu ulogu kao čuvar tih prava.

Taj narativ, iako mu nedostaje bilo kakav kredibilitet, koristi se kao moćno oruđe za mobilizaciju javnog mnijenja i, još eksplicitnije, kao dio napora da se poveća broj onih koji se izjašnjavaju kao Srbi na popisu i ojača njihov cilj konsolidacije Crne Gore kao „druge srpske države“.

Iako tvrde suprotno, Srpska pravoslavna crkva je moćan politički akter koji često direktno ili indirektno interveniše u političkim sukobima i socijalnim pitanjima – popis stanovništva je pravi primjer za to.

Crkva ne bi trebalo da se angažuje u agitaciji oko popisa, jer građani treba da se izjasne bez pritisaka, implicitnih ili eksplicitnih, političkih ili vjerskih institucija.

Međutim, pojačava se pritisak na one koji javno iznose istinu. Primjer je slučaj istoričara, profesora Bobana Batrićevića.

Kritika na račun SPC, u ovom slučaju retorike (mitropolita) Joanikija i Metodija, postala je opasna, pa bi se ljudi koji to rade, poput Batrićevića, mogli naći na sudu.

To je duboko problematično u demokratskom društvu u kojem bi neslaganje, u granicama zakonitosti, naravno, trebalo biti dopušteno i oslobođeno političkih pritisaka, krivičnog gonjenja ili nastojanja da se ućutkaju.

Kao kolega, nedvosmisleno podržavam pravo profesora Batrićevića da slobodno govori o ovim stvarima.

Radio Slobodna Evropa: Naredne godine se održavaju izbori za Parlament EU i predsjednički u SAD. Ruska invazija na Ukrajinu se nastavlja, a u toku je rat Izraela i Hamasa. Ide li takvo političko okruženje na ruku antizapadnim snagama na Zapadnom Balkanu?

Morison: Opasnosti svakako predstoje. Izbori koje pominjete su od ogromnog značaja, a ishodi bi mogli pokrenuti značajne promjene.

Raskoli u zapadnim zemljama, rastuća ekonomska nejednakost, visoka inflacija i osjećaj da političke elite ne djeluju u interesu građana, izazvali su cinizam prema demokratskoj politici, a SAD će se suočiti sa značajnom unutrašnjom napetosti na predsjedničkim izborima 2024.

Rat u Ukrajini, iako ga je sukob na Bliskom istoku gurnuo iz fokusa, ostaje vrlo opasan po Evropu, posebno jer je posvećenost ukrajinskom cilju oslabila u nekim zemljama EU, od kojih neke sada pozivaju na „pragmatično rješenje“ za okončanje rata.

I neki republikanci u SAD-u su se protivili nedavnim prijedlozima za davanje novih sredstva Ukrajini.

Dakle, dinamika bi se mogla značajno promijeniti u slučaju da Donald Trump postane republikanski kandidat za predsjednika i nakon toga osvoji drugi mandat.

Naravno, mnogo što se može dogoditi prije toga i takav ishod je moguće izbjeći. To, međutim, ne znači da se evropske vlade, i NATO, prema kojem je Trump bio otvoreno neprijateljski raspoložen ne bi trebale da se pripreme za takav scenario.

Šira politička i geopolitička nestabilnost mogla bi značiti više kiseonika za radikalne snage u Evropi, uključujući i one na Zapadnom Balkanu.

Te snage često vide nestabilnost i nesposobnost zapadnih vlada da se efikasno nose sa bezbroj izazova, kako u zemlji, tako i u svijetu, kao na priliku da proguraju svoje agende dok su pažnja i sredstva koncentrisani negdje drugo.

Pogledajte samo izjave Aleksandra Vulina, bivšeg šefa Bezbednosno-informativne agencije Srbije i vodećeg zagovornika srpskog sveta. On je okrivio SAD i EU za to što je primoran da podnese ostavku, te da su krivi za ucjene i pritisak na Srbiju i projekat srpski svet.

Takvim komentarima on pokušava da pojača antizapadno raspoloženje, tvrdeći da je Zapad antisrpski i da treba da mu okrenu leđa. Tu leži opasnost.

U svakom slučaju, SAD, evropski i NATO partneri Crne Gore moraju ostati fokusirani, jer Vulin nikako nije sam u propagiranju tih ideja.

(Jasna Vukićević, Slobodna Evropa / Foto: Beta)