To što nam svijet, uoči 20. godišnjice genocida u Srebrenici, šalje jednodušne poruke o civilizacijskom imperativu da se obznane i poštuju žrtve i priroda nasilja iz devedesetih – „onako kako je presudio Međunarodni sud pravde“, a u više presuda i Tribunal za ratne zločine u Hagu – nosi prije svega univerzalne pouke o kulturi sjećanja i odgovornoj interpretaciji prošlosti u udžbenicima, školama i društvu.
Ali, ova globalna obrazovna inicijativa, u kojoj nam se, s autoritetom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i uz istovjetne rezolucije parlamenata brojnih država, poručuje kako svijet razumije i kako je pravno i istorijski definisao zlodjela oko Srebrenice kao genocid, nije samo odnos „međunarodne zajednice“ prema domaćim poricanjima i pokušajima relativiziranja i falsikovanja događaja od prije 20 godina.
Ona je neophodna i zbog toga što se u našim podnebljima upravo ovih dana i godina, sa istim bezobzirnim nepoštovanjem za žrtve, reinterpretira i retušira i istorija rata koji je završen prije punih 70 godina.
Dok je, recimo Njemačka, čiji je nacistički režim počinio najstrašnija zlodjela u zapamćenoj ljudskoj istoriji, danas svim srcem u prvim redovima civilizacijske osude fašizma i poklonjenja pred njegovim žrtvama, kod nas se u parlamentima i javnom životu sedam decenija kasnije rehabilituju ustaštvo i četništvo; prema političkim potrebama se nečovječno umanjuje ili uvećava broj ubijenih u Jasenovcu i drugim masovnim stratištima; reprezentativac Hrvatske pozdravlja publiku nacističkim pozdravom, a navijači na terenu na kojem igra ta reprezentacija crtaju nacistički simbol; dok navijači Bosne i Hercegovine najprije u centru Beča, a zatim u Zenici iskazuju slijepu mržnju ne samo prema jevrejskoj državi – gaženjem izraelske zastave – nego i prema narodu sa skandiranjem „ubij, ubij, ubij Židova“.
Na taj način se sami pridružuju onima kojima je potrebna civilizacijska lekcija o Srebrenici: ne možeš očekivati bezuslovno poštovanje za „svoje“ žrtve ako se neljudski odnosiš prema „tuđim“.
To me vraća aktuelnim poricanjima genocida u Srebrenici.
Iako se radi o zločinima neuporedivih razmjera, jer Jasenovac je bio dio nacističkog projekta holokausta u ustaškoj izvedbi, o Srebrenici postoji najšira saglasnost kao o „najvećem zločinu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“, koji je pravosnažnim presudama najautoritativnijih međunarodnih sudova presuđen kao zločin genocida.
Tehnologija osporavanja u svojoj bezosjećajnosti za žrtve potpuno je ista: smanji broj „njihovih“ žrtava – nerijetko za polovinu – i uvećaj što više broj „naših“ žrtava i eto priče o „zločinima na svim stranama“ i ideje da bi međunarodno usaglašeni narativ o genocidu mogao biti prihvatljiv kad bi se govorilo da je tamo bio „genocid i nad Bošnjacima i nad Srbima“ kako ovih dana sugeriše predsjednik Republike Srpske poništavajući tako svaki trag poštovanja za vlastitu posjetu Memorijalnom centru u Potočarima.
Mediji tu nisu tek ogledalo političkih osporavanja zločina: oni ne samo da upadljivo prenose takve izjave, sračunate na kopanje po nezaraslim ranama, nego i razrađuju tehnologiju „pola oduzmi-pola dodaj“ u redakcijskim komentarima i u potrazi za sagovornicima koji će doprinijeti relativizaciji zločina.
Tako vodeći beogradski dnevnik ovih dana, citirajući uvaženog izraelskog lovca na naciste, u naslovu nudi istorijsko otkriće: „Srebrenica se nikako ne može porediti sa holokaustom“.
Ne znam nikoga ko bi sa bilo kakvim akademskim, istraživačkim, pravničkim ili moralnim autoritetom mogao trvditi suprotno – odnosno porediti Srebrenicu s holokaustom – kao što nemam ni najmanjeg saosjećanja s onima koji će se i povodom Srebrenice tješiti kako eto „nismo počinili holokaust“ već „samo genocid“.
Imao sam i lično priliku da, na mjestu najvišeg moralnog autoriteta i pred najpozvanijom publikom, govorim nešto o tim „bolnim paralelama“ kako je bio naslovljen i moj tekst o tome u dnevniku Boston Globe.
Kao počasni govornik na otvaranju izložbe „Lica tuge“ u Muzeju holokausta u Vašingtonu u jesen 1994., dakle prije Srebrenice, rekao sam kako nisam razgledao izložbu u Muzeju da bih tražio bilo kakva poređenja – jer je holokaust najstrašniji zločin u istoriji čovječanstva – ali da fotografije i dokumenti izloženi u Muzeju upućuju na bolne sličnosti sa onim što se dešava u mojoj zemlji: ljudi u logorima bez ikakve krivice osim pogrešnog imena ili vjere; izgladnjela lica i tijela živih kostura; pokušaji da se pred nadolazećim zlom spase porodične dragocjenosti i slike najdražih; spaljivanje i rušenje bogomolja; čak i sudbina evropskih Jevreja na brodu St.Louis kojima ni Kuba ni Sjedinjene Države nisu odobrile iskrcavanje 1939. i morali su da se vrate u Evropu gdje je približno trećina njih nestala u holokaustu podsjeća me na moje Bosance izbjegle ispred noža koji čekaju na tovorenom na granicama ujedinjene Evrope nepoželjni jer iz spaljenih domova nisu donijeli ili nikad nisu ni imali putne isprave.
Za fašizam, bilo u razmjerama holokausta ili „samo genocida“ ili „tek zločina protiv čovječnosti“ – u savremenom svijetu ostaje samo prezir.
STUPS: Bestijarijum