Kako se nižu godišnjice genocida u Srebrenici, a ove nedjelje obilježena je i 24. godišnjica tog „najstrašnijeg zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata“, sve su dublje i razlike u odnosu prema Srebrenici u srpskoj politici na jednoj i demokratskim društvima i međunarodnim organizacijama na drugoj strani.
Srpska politika negiranja genocida postigla je takav nivo potpune saglasnosti da je, kao kakvi programirani roboti, ponavljaju nosioci od najviših do najnižih javnih funkcija u Srbiji, Republici Srpskoj pa čak i na opštinskom nivou u Srebrenici.
Tako predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, prihvatajući da se tamo desio strašan zločin ali ne i genocid, kaže kako 80 ili 90 posto Srba ne misli da je u Srebrenici počinjen veliki zločin ali on, eto, smatra suprotno.
Predsjednica Vlade Srbije, Ana Brnabić, slaže se kako je to bio „užasan zločin ali ne i genocid“ i kaže kako namjerava uputiti izraze saučešća „porodicama svih žrtava sukoba u Bosni i Hercegovini“.
Njihov ministar inostranih poslova Ivica Dačić kaže kako je Parlament Srbije donio deklaraciju kojom prihvata presudu Međunarodnog suda ali osuđuje i sve zločine protiv Srba koji su se desili na tom prostoru i koji su prethodili tom zločinu.
Najuporniji negator genocida posljednjih godina, dugogodišnji prvi čovjek Republike Srpske a sada i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik – koji je ranije u televizijskom intervjuu rekao kako zna „suviše dobro šta je bilo: bio je genocid“ – sada, kao mogući susret na pola puta, kaže kako ne bi imao ništa protiv da „bilo ko u svijetu uputi rezoluciju koja kaže kako je Srebrenica mjesto genocida i nad Srbima i nad Bošnjacima“.
Nije onda čudo kad predstavnik te politike jednakih krivica i na lokalnom nivou, načelnik opštine Srebrenica Mladen Grujičić godišnju komemoraciju genocida karakteriše kao „obilježavanje stradanja i srpskog i bošnjačkog naroda ali i ostalih na području opštine Srebrenica“. On, u demonstraciji suverenog neznanja, kaže kako definicija zločina u Srebrenici „ne odgovara istini i stvarnom stanju na terenu“ i zaključuje: „Pozivam sve institucije da dokažu istinu i ja ću je prihvatiti“.
„Sve institucije“ o kojima govori čovjek sa dna srpske političke hijerarhije nemaju nikakvu potrebu da podučavaju istini žalosnog „prvog čovjeka Srebrenice“, jer za svakoga ko bilo šta zna ili želi znati genocid u Srebrenici je najtemeljitije dokumentovani ratni zločin – od televizijskih snimaka Mladićevog ulaska u Srebrenicu koju poklanja srpskom narodu za osvetu nad Turcima do egzekucije srebreničkih dječaka od strane paravojne jedinice Škorpioni – a presuda ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću dokazala je genocidnu prirodu zločina u Srebrenici na suđenju koje je trajalo 499 dana uz predočavanje 11.481 dokumenta i saslušanje 586 svjedoka.
Očekivanje kako bi nekakve „institucije“, poput recimo „nezavisne“ i „nepristrasne“ komisije koju je formirao Dodik, mogle dokazati neku drugačiju istinu o Srebrenici samo odgađa neminovno suočavanje srpske javnosti sa međunarodnopravno utvrđenim činjenicama o genocidu.
Isti efekt ima i naglašavanja s vrha srpske hijerarhije kako „80 ili 90 posto Srba ne smatra da je u Srebrenici počinjen veliki zločin“: međunarodna publika – kojoj je namijenjeno umanjivanje prirode i razmjera zločina u Srebrenici – ima o tome presude međunarodnih sudova i u svijetu poštovanja za vladavinu prava sasvim je nevažno šta o tome „smatra“ bilo javnost na pijaci, načelnik Srebrenice ili predsjednik Srbije: ta stvar je pravosnažno presuđena i jedino što svijet očekuje od balkanskih partnera je bezuslovno uvažavanje tih presuda, priznavanje genocida i poštovanje žrtava i preživjelih bez surovog kopanja po njihovim ranama.
Ovogodišnje obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici pokazalo je – kao možda nijedno ranije – i savršenu saglasnost najuticajnijih evropskih institucija i Sjedinjenih Država u očekivanju da se obuzda poricanje genocida i osigura poštovanje pravosnažnih presuda međunarodnih sudova.
Tako je američki državni sekretar Majk (Mike) Pompeo poručio da se povodom 24. godišnjice genocida u Srebrenici „američki narod pridružuje građanima Bosne i Hercegovine u odavanju počasti žrtvama genocida“; novoizabrani predsjednik Spoljnopolitičkog komiteta Evropskog parlamenta Dejvid Mekalister (David McAllister) izrazio je „žaljenje zbog poricanja genocidnog karaktera masakra u Srebrenici od strane nekih političara u Srbiji“ i podsjetio na poruku iz dokumenta o perspektivama proširenja EU kako u njoj „nema mjesta za zapaljivu retoriku i glorifikaciju ratnih zločina“, a komesar za proširenje Johanes Han (Johannes Hahn) je – uz ponavljanje tog kriterija – rekao i kako „otvorena pitanja među zapadnobalkanskim susjedima moraju biti riješena znatno prije njihovog pridruženja evropskoj uniji“.
Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Incko (Inzko) najavio je i donošenje zakona protiv poricanja genocida.
Ta euroatlantska saglasnost o međunarodnopravnoj obavezi poštovanja pravosnažnih presuda o genocidu u Srebrenici mogla bi značiti i nagovještaj budućih pritisaka na srpsko političko vodstvo u vezi s evropskim aspiracijama Srbije: priznavanje genocida je test privrženosti ideji vladavine prava. Bez toga – ne može biti ni evropske budućnosti.
STUPS: Bestijarijum