Kada je organizacija „za slobodu govora“, samo nedjelju dana nakon divljanja neonacista i rasista na ulicama univerzitetskog grada Charlottesvillea u Virdžiniji, za 19. avgust zakazala marš u Bostonu za neometano pravo izražavanja i najradikalnijih ekstremnih ideja, naišli su na neo?ekivan odgovor: na mjestu okupljanja našlo se jedva koja desetina njihovih sljedbenika opkoljena desetinama hiljada ljudi koji su demonstrirali pod parolama „voli svog susjeda“, „ljubav pobje?uje mržnju“, „mijenjao bih rasiste za izbjeglice“ i – pored mnogih drugih – „postoji samo jedna strana“, kao odgovor na izjavu ameri?kog predsjednika kako krivaca za nasilje u Virdžiniji ima „na svim stranama“.

U koaliciji vrlo razli?itih organizacija koje su u?estvovale u bostonskom protestu protiv ekstremizma jednu od zapaženijih uloga imale su jevrejske organizacije ?iji je jedan od istaknutih predstavnika rekao: „“

Taj ameri?ki odgovor na oživljavanje ideja nacizma, bijelog rasizma i vjerskog ekstremizma poti?e na razmišljanje o izostanku bilo kakvog snažnijeg odgovora na demonstracije sli?nih ideologija i opredjeljenja u našim podnebljima: od nastojanja vladaju?ih partija i njihovih sljedbenika da uklone posljednje tragove titoizma – na primjer, u preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu i Titove ulice u Sarajevu – do postavljanja na javnim mjestima ranije odba?enih simbola fašizma ili slavljenja ratnih zlo?inaca pravosnažno osu?enih za genocid.

U Sjedinjenim Državama suprotstavljanje ekstremnim ideologijama je ovih dana dobilo i akademski izraz u vidu knjige istori?ara Marka Breja (Mark Bray) pod vrlo aktuelnim naslovom „Antifa – Priru?nik antifašizma“ koju sam autor objašnjava kao „nastojanje da se konceptualizuje opozicija Trampu (Trump) i krajnjoj desnici na mnogo širem i dubljen terenu otpora“.

Antifa – iako o?ito imenovana po njenom antifašizmu – predstavlja, po Breju, koaliciju organizacija koje imaju razli?ite pojedina?ne prioritete: u njoj su i pripadnici pokreta „crni životi su važni“ nastalog u protestima zbog policijske diskriminacije afroamerikanaca; i pankerski ljevi?arski Rok protiv Nacizma u Americi i Velikoj Britaniji; i majstori borila?kih vještina u Francuskoj pod nazivom „Crveni ratnici“ koji patroliraju ulicama u potrazi za skinheadsima ili njema?ki Autonomen koji su pored ostalog onemogu?ili okupljanja povodom obilježavanja 100. ro?endana Adolfa Hitlera 1989. godine.

Antifa – po Breju – provodi aktivnosti ?iji je cilj „uskra?ivanje platforme“ za izražavanje ekstremnih neonacisti?kih i rasisti?kih pogleda. On je posebno kriti?an prema predstavnicima „liberalnog antifašizma“ odnosno akademskim krugovima koji vjeruju kako ?e ekstremisti biti pobije?eni na „slobodnom tržištu ideja“: Brej podsje?a kako su istorijski fašisti i fašisti?ke ideje dobro prolazili u otvorenoj debati igraju?i na populisti?ka osje?anja ugroženosti i prijetnje, „nas“ protiv „njih“, s raspirivanjem religijskih i rasnih netrpeljivosti.

On citira francuskog antifašistu koji kaže kako strategija krajnje desni?arskog Nacionalnog fronta više nije to da strana?ki militanti okupiraju ulice ve? da njihovi zagovornici okupiraju televizijske ekrane.

„Zar da ?ekamo da na vladine ustanove izvjese zastave sa svastikom pa da se tek onda branimo?“ – pita se autor.

U zemlji „Prvog amandmana“, ustavne zabrane ograni?avanja slobode govora i slobode štampe, narastanje ekstremnih desni?arskih pokreta i ideologija tako je proizvelo masovni otpor ?iji je samo vanjski izraz suprotstavljanje desetine hiljada antifašista desetinama zagovornika „slobode govora“ i za rasiste i za neonaciste.

Tema je, me?utim, u samoj srži ameri?kog iskustva u tek zapo?etoj predsjedni?koj eri Donalda Trampa: do njegove predsjedni?ke kampanje rasizam i neonacizam bili su decenijama u povla?enju – sa kulminacijom u izboru Baraka (Barack) Obame za prvog crnog predsjednika Sjedinjenih Država 2008. godine i ponovnim izborom 2012. – a sada su bojazni od povampirenja tih ideologija dobile pe?at direktne ili pre?utne podrške s najvišeg nivoa u vidu Trampovih izjava o Meksikancima kao „silovateljima i trgovcima drogom“, njegove namjere da zabrani ulazak muslimanima u Ameriku i da ukine Obaminu odluku o zaštiti imigranata koji su nelegalno dovedeni u Ameriku kao djeca, sve do njegovog izjedna?avanja odgovornosti i fašista i antifašista za nasilje u Virdžiniji.

Za to vrijeme, u žalosnoj manifestaciji imitiranja sli?nih pokreta u zemljama bivšeg sovjetskog bloka, neofašizam se raspomamljuje na Balkanu, od odricanja istorijskih vrijednosti trijumfa Titovog antifašisti?kog pokreta – u vidu afirmacije državnosti Bosne i Hercegovine u Mrkonji?-Gradu i Jugoslavije u Jajcu – do imenovanja škola, ulica i trgova u svim poratnim balkanskim državama po pripadnicima i propovjednicima fašizma.

U tom kontekstu, iako sam sklon da vjerujem kako je rije? samo o nevinom neželjenom lapsusu, ?ini se nekako kontekstualno razumljivom i izjava gradona?elnika Sarajeva Abdulaha Skake u govoru povodom 72. godišnjice oslobo?enja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu kako je to bila pobjeda nad antifašizmom.

(Slobodna Evropa)