Janet Manuell i Aleksandar Kontić koji su radili na pregledu predmeta u jedinici Pravila puta Rimskog Sporazuma u Haškom tribunalu, nakon što su pregledali sve dostavljene dokaze za Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu, 8. maja 2003. godine zaključili su da, po međunarodnim standardima, ne postoji osnovana sumnja protiv Alije Izetbegovića, Ejupa Ganića i dr. U svom dopisu tadašnjoj glavnoj tužiteljici Carli del Ponte predložili su da povuče nekoliko poteza kako bi se preduprijedili politički napadi iz Beograda i Banja Luke nakon što ih zvanično obavijeste da su negativno ocjenili dostavljene “beogradske dokaze”.

U svom dopisu Manuellova i Kontić navode i da se na navodnu garanciju za kolonu JNA Alije Izetbegovića ne treba oslanjati jer je data pod prinudom, u vrijeme kad predsjednik Izetbegović (kao zarobljenik srpskih snaga) nije mogao garantirati ni sopstvenu sigurnost, te iznose zaključak da je, zapravo, “većina krivice za ono što se dogodilo na generalu Kukanjcu, generalu JNA koji je naredio kidnapovanje predsjednika Izetbegovića”.

Vojni sud u Beogradu radio je istragu za Dobrovoljačku

Dalje navode da su “srpski mediji uveliko koristili video snimak napada u propagandne svrhe. Uveliko se percipira da su predsjednik Izetbegović i njegovi komandanti prevarili JNA i da je UN bio slab, nepouzdan i promuslimanski nastrojen posrednik. Mada je Tužilaštvo Republike Srpske dostavilo ovaj dosje, najveći dio istrage tih navoda (gotovo 7 godina) provodio je Vojni sud u Beogradu. Nema službenog objašnjenja zašto su beogradski tužioci odlučili da se ovaj dosje dostavi  ICTY.

Beograd osjeća da je pod pritiskom da nekoga krivično goni s obzirom da od početka provodi antimuslimansko-hrvatsku i anti-UN propagandu, mada zna da je general Kukanjac (JNA) onaj koji treba snositi najveći dio krivice. To bi, međutim, bio nepopularan stav u svjetlu široko rasprostranjenog osjećanja. Sumnja se da je Beograd, kako bi izbjegao zauzimanje ove pozicije, poslao ovaj dosje Republici Srpskoj da ga dostavi nama, svjestan da će mu ICTY – Jedinica za Pravila puta dodijeliti Standardnu oznaku B (negativno mišljenje, odnosno da nema dokaza za navode o odgovornosti rukovodstva RBiH, prim.aut.). Tada bi RS (i Beograd) onda bili u poziciji da se obrate medijima i kažu da ih je UN ponovo izdao, da je nepouzdan i da je na strani muslimana, itd, itd. To je, već, dobro poznata priča. Također, Beograd bi imao opravdanje da ne otvara krivični postupak, a Republika Srpska bi imala (još jednom) lažnu osnovu za kritiku ICTY-ROR-a (jedinice Pravila puta Rimskog sporazuma, prim.aut)”.

Iz nastavka dopisa jasno je da su u Haškom tribunalu bili svjesni šta i zašto radi Beograd (preko Republike Srpske) i da su očekivali napade zbog svoje odluke: “Čini se da je prilično očigledno da su Republika Srpska i Beograd odabrali ICTY – Jedinicu za Pravila puta kao žrtvenog jarca. Jedna od mogućnosti je da tužiteljica pisma preda nekom visoko pozicioniranom zvaničniku RS-a. U trenutku predaje pisama, vlastima u Republici Srpskoj bi se moglo reći da mi znamo da je ovaj dosje došao iz Beograda i da razumijemo politički značaj ovih navoda, ali da će, ako Beograd ili RS daju negativan publicitet UN-u, Haškom tribunalu, ROR-u, u vezi sa Standardnim oznakama, u tom slučaju Haški tribunal objaviti saopćenje za štampu u kojem će braniti poziciju ICTY-ROR-a i specificirati razloge zbog kojih je data ova Standardna oznaka.

Možda je, također, uputno reći da je gledište ICTY-ROR-a da JNA (general Kukanjac) treba snositi najveći dio krivice za ovaj incident.“ Autori dopisa na kraju navode kako smatraju “da bi lokalne vlasti bile sklone ignorirati bilo koje razloge koje mi damo i da bi manipulirali tim razlozima na takav način da samo nastave sa kritikom UN-a i ICTY-a”.

Nema dokaza

Carla del Ponte je, uvažavajući dopis iz ROR-a, kao glavna tužiteljica stavila svoj potpis na odluku po kojoj se u slučaju Dobrovoljačke stavlja oznake B (ne postoji osnovana sumnja) za Ejupa Ganića, Stjepana Kljujića, Jusufa Pušinu, Jovana Divjaka, Fikreta Muslimovića, Izeta Bajramovića, Jovicu Berovića i Hasana Efendića. Za Efendića, Berovića, Muslimovića i Bajramovića su stavili i oznaku C, što znači da su nejasne i nedovoljne informacije u određenim aspektima vezano za pojedine izjave date srbijanskim vlastima, te da se Ured tužitelja ne može izjasniti u pogledu dostavljenih sumnji.

U pismima (br. 036342/CDP/RR1104 i 036340/CDP/RR1104) od 17. juna 2003, koje je Carla del Ponte poslala uredu okružnog tužitelja Republike Srpske, za Pušinu i Ganića se navodi: “Nakon pravnog razmatranja dostavljenog spisa i dokazne građe ja sam na ovaj predmet stavila sljedeću Oznaku standarda, u skladu sa procedurama i smjernicama za strane u pogledu dostavljanja predmeta Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju prema mjerama dogovorenim 18. februara 1996. (Pravila puta, stav 16 i Dodatak B) te prema tome: standardna oznaka B – ratni zločini protiv ratnih zarobljenika: u vezi s svim optužbama. U svrhu utvrđivanja da li treba pokrenuti krivični postupak u ovoj fazi, ja sam mišljenja da su dokazi nedovoljni prema međunarodnim standardima da bi predstavljali razuman osnov za uvjerenje da su Pušina Jusuf/Ganić Ejup mogli počiniti gore navedena ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava.”

“Ako je predsjednik Izetbegović bio u pritvoru JNA, on nije imao više efektivnu vojnu kontrolu nad muslimansko-hrvatskim snagama i nije bio u poziciji da ’lično jamči’ sigurnost bilo kome tokom oružanog sukoba; Ako nije bilo odgovarajućeg jamstva za sigurni prolaz, onda je konvoj JNA bio legitimna vojna meta, čak i ako su pripadnici JNA (i general MacKenzie) pogrešno mislili da im je siguran prolaz osiguran”, stoji u (pravnom) mišljenju koje je iz Haškog tribunala dostavljeno u Republiku Srpsku i u kome se na kraju decidno navodi: “Konvoj je bio legitimni vojni cilj i napad na njega bio je prima facie, zakonit.”

Pravni šamari Srbiji

O ovoj odluci haškog Tužiteljstva obaviješteno je i Tužiteljstvo BiH. No, ono što nisu uspjeli u Haškom tribunalu u Srbiji su, pozivajući se na univerzalnu nadležnost (verificiranu kroz Skupštinu koja je Srbiju ovlastila da bude regionalni policajac) izdali potjernice zbog Dobrovoljačke po kojima su uhapšeni Ejup Ganić u Londonu i Jovan Divjak u Beču. Srbija je nakon Haaga, pravne šamare dobila i u Londonu i u Beču, a onda i u Sarajevu kroz odluku Tužiteljstva BiH da se obustavi istraga za Dobrovoljačku po skoro identičnim argumentima na kojima je i haško tužiteljstvo zasnovalo svoju odluku.

A onda je Tužiteljstvo BiH prije nekoliko dana izdalo optužnicu kojom su obuhvaćeni Ganić, Pušina, Muslimović i Efendić o kojima je haško tužiteljstvo iznijelo jasan stav.

Podsjetimo da je 3. januara 2018. godine u prilogu Dnevnika RTRS-a objavljen prilog u kome se decidno kaže da su usljed pritiska iz Republike Srpske optužena četiri generala Armije RBiH“, zatim se navodi kako još “nema  presuda za Dobrovoljačku, Tuzlansku kolonu, zločine u Podrinju…”, ali i da bi “učestalo podizanje optužnica pred Sudom BiH za ratni zločin nad Srbima protiv visokorangiranih bošnjačkih, ratnih komandanata iz temelja moglo da promjeni sliku o karakteru proteklog rata”. Po naređenju Gordane Tadić (uz ćutnju svih tužitelja) 2018. godine je ponovo pokrenuta istraga u Dobrovoljačkoj.

Dženana Karup Druško (Avangarda)