Ruski rat protiv Ukrajine ušao je u novu fazu. Ukrajinska vojska bilježi spektakularan napredak, oslobađajući mnoge gradove i sela, te primorava ruske snage na povlačenje. Iako ostaje da se vidi dokle će ići ukrajinska kontraofanziva, već sada je jasno kako se strateški balans na terenu mijenja.

U međuvremenu, Europska unija je u potpunosti mobilizirana kako bi se suočila sa energentskom krizom. Ispunili smo svoje rezerve plina na iznad 80 posto – dosta prije 1. novembra, ciljanog datuma za to – i dogovorili smo jasne ciljeve smanjenja potrošnje plina tokom zime.

Kako bi pomogli ranjivim korisnicima i kompanijama pri borbi sa rastom cijena, napreduju prijedlozi kao što su povećani porezi za energentske kompanije koje su napravile prevelike zarade.

Nadalje, u koordinaciji sa G7 i drugim partnerima koji slično razmišljaju, razmatramo planove za zamrzavanje cijena ruskih izvoza nafte. I pomažemo našim partnerima na Globalnom Jugu da se nose sa problemima zbog ruske brutalne agresije i ciničnog korištenja energije i hrane kao oružja.

Ukratko: generalna strategija djeluje. Moramo nastaviti podržavati Ukrajinu, pritiskati Rusiju sankcijama i pomagati našim globalnim partnerima u duhu solidarnosti.

Signal i prinuda

Oni koji dovode u pitanje da li sankcije djeluju imaju sve slabije uporište. Općenito, sankcije imaju dvostruku funkciju: signal i prinuda. Signal predstavlja protivljenje ponašanju države – koje u ovom slučaju uključuje kršenje međunarodnog zakona i razuzdani napadi na civile i civilnu infrastrukturu.

A, iako nismo u ratu sa Rusijom, prinuda ima za cilj i da primora na promjenu i da ukloni ekonomska i tehnološka sredstva njene agresije.

Poslavši veoma jasan signal, EU je napravila historijsku odluku da okonča svoju ovisnost o ruskoj energiji. Kremlj je prekršio ugovore dramatičnim smanjenjem količine izvezenog plina, poremetivši tržišta tokom tog procesa. Sposobnost da vodi takvu iznudu možda izgleda kao ruska snaga, ali u konačnici je to gubitnička strategija.

Suprotno popularnom vjerovanju, Rusija ne može lako naći održive zamjene europskom tržištu jer je većina njene infrastrukture za izvoz plina (plinovodi i LNG terminali) orijentirana ka Europi. Preusmjeravanje protoka plina ka državama kao što je Kina trajalo bi godinama i koštalo milijarde dolara.

Istina, Rusija je imala koristi od nedavnih povećanja cijena plina. No, to ne znači da su sankcije podbacile. Moramo sačekati da vidimo potpune efekte europske odluke da ukine izvoz energenata iz Rusije. Do sada je Europa samo zabranila uvoz ruskog uglja i smanjila svoje narudžbe ruske nafte. Ipak, čak i ovdje je utjecaj bio vidljiv.

Međuovisnost kao oružje

Ruski izvoz uglja nedavno je pao na najniži nivo od početka invazije, što reflektira neuspjeh Kremlja da nađe nove kupce. Slična situacija se desila i sa cijenama nafte otkad je EU objavila da će smanjiti svoj uvoz ruske nafte za 90 posto do kraja 2022. godine. A prihodi Kremlja će još više pasti ako još smanji svoje isporuke plina Europi.

Kako je nedavno primijetila njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, Europa je u prošlosti platila malu finansijsku cijenu za ruski plin u prošlosti, ali je to bilo jer je plaćala za njegovu sigurnost. Rusija je napala Ukrajinu jer je bila uvjerena da će EU biti previše podijeljena i ovisna o ruskoj energiji da djeluje. No, ruski predsjednik Vladimir Putin je pogriješio u računici.

Smanjenjem ovisnosti o ruskoj energiji, Europa se oslobađa od starog vjerovanja da ekonomska međuovisnost automatski umanjuje političke tenzije. To je možda imalo smisla prije 40 godina, ali sada je sasvim drugačija situacija kada se ekonomska međuovisnost koristi kao oružje.

No, pravi odgovor nije zatvaranje u sebe. I dalje nam treba otvorena ekonomija, ali ne smijemo dozvoliti međuovisnost bez otpornosti i diversifikacije. Moramo računati na političke identitete onih sa kojima trgujemo i sa kojima kontaktiramo. Inače ćemo pasti u istu zamku koju je Putin postavljao 20 godina.

Sankcije su prikazale i svoj prinudni efekat. Gubitak pristupa zapadnoj tehnologiji počeo je pogađati rusku vojsku čiji tenkovi, avioni, telekomunikacijski sistemi i precizno naoružanje ovise o uvoznim komponentama.

Ekonomska i vojna podrška

Nadalje, interni izvještaj ruske Vlade koji je procurio upozorava na dugotrajnu štetu ruskoj ekonomiji od izvoznih restrikcija.

U poljoprivredi, 99 posto peradarske proizvodnje ovisi o uvozu. U avijaciji, 95 posto putnika iz Rusije putuje na uvezenim avionima, a sada manjak rezervnih dijelova smanjuje flotu ruskih komercijalnih aviona. U farmaciji, 80 posto domaće proizvodnje ovisi o uvezenim materijalima. Konačno, u sferi komunikacijske i informatičke tehnologije, Rusiji bi do 2025. moglo ponestati SIM kartica, a drugi sektori telekomunikacijskog sektora vraćaju se unazad godinama. Imajte u vidu kako ove procjene dolaze iz zvaničnih ruskih internih izvora.

Da li će same sankcije biti dovoljne za pobjedu nad osvajačem? No, ali zbog toga pružamo i ogromnu ekonomsku i vojnu podršku Ukrajini i radimo na razmještanju misije za vojnu obuku EU-a kako bi se dodatno ojačale ukrajinske oružane snage.

Rat nije završen i Putinov režim još ima karti za odigrati. No, sa aktuelnom zapadnom strategijom, Kremlju će biti bukvalno nemoguće obuzdati plimu. Vrijeme i historija su na strani Ukrajinaca – dok god se držimo naše strategije.

(Project syndikate, Foto: Beta)