Više javno tužilaštvo u Novom Sadu podiglo je protekle sedmice optužnicu protiv trinaest lica, uključujući bivšeg ministra saobraćaja Gorana Vesića, bivšu direktorku Infrastrukture željeznice Srbije Jelenu Tanasković i bivšeg generalnog direktora Infrastrukture željeznice Srbije Nebojšu Šurlana, zbog pada nadstrešnice na ulazu u Željezničku stanicu u Novom Sadu. Tom prilikom je petnaest ljudi izgubilo život, dok se dvoje teško povrijeđenih i dalje oporavlja u Kliničkom centru Vojvodine.

„Skandalozno je to što Tužilaštvo, dva mjeseca nakon tragedije, podiže optužnicu za ubistvo petnaest ljudi u Novom Sadu“, kaže za Pobjedu pokretač nedavno osnovane političke inicijative Solidarnost, nekadašnji potpredsjednik Demokratske stranke i vicepremijer Vlade Vojvodine Goran Ješić.

„Očekivano je bilo da već sat poslije katastrofe u Novom Sadu Tužilaštvo pohapsi dvjesta ljudi, odredi im pritvor od 48 sati, uzme izjave, izuzme telefone, kompjutere i dokumentaciju i pusti ih na slobodu. Jer sve je u papirima. Umjesto odgovornih za taj zločin, uhapšeno je nas tridesetak koji smo zahtijevali da institucije rade ono što im je u opisu posla. Tek sedamnaesti dan nakon ubistva u Novom Sadu, Tužilaštvo je počelo da određuje pritvor osumnjičenima. Naravno, u međuvremenu je potvrđena naša sumnja da je dokumentacija o rekonstrukciji Željezničke stanice u Novom Sadu falsifikovana – od građevinskih dnevnika do cijelih djelova dokumentacije. Problem je i to što nema ekonomske forenzike, ali i to što ovaj slučaj ne može da vodi Viši sud u Novom Sadu, nego Specijalni sud. Građane, pritom, interesuje korupcija: još ne znamo gdje je potrošeno 64 miliona eura, iako cijela rekonstrukcija, prema podacima koje imamo, košta između tri i pet miliona. Gdje je završio ostatak? Suštinski, osim dokaz da je tužiteljka živa, optužnicom koju pominjete nijesmo dobili ništa. Sva pitanja su i dalje bez odgovora“, kaže Ješić.

POBJEDA: Tužilaštvo traži da se osumnjičenima ponovo odredi pritvor, uključujući Gorana Vesića, što je sud odbio. Očekivano?

JEŠIĆ: Pritvor se određuje kao najstroža mjera kako osumnjičeni ne bi ponovio djelo, ne bi uticao na svjedoke ili falsifikovao dokumentaciju. Pritvor ne znači da ste krivi. Vesić je prvi put priveden dvadeset dana nakon pada nadsteršnice i ubistva petnaest ljudi u Novom Sadu, što znači da je imao vremena da učini upravo ono na što smo ukazivali, a što su radili masovno – falsifikovali dnevnike, uništili dokaze i uticali na svjedoke. U tom smislu, određivanje pritvora je besmisleno. Uostalom, Goran Vesić ni prvi put praktično nije bio u zatvoru.

POBJEDA: Kako nije?

JEŠIĆ: Bila je to klasična razmjena zarobljenika: mene su pustili iz pritvora samo da bi mogli da puste i njega. Pritom, znali su da je cio Novi Sad ispred Tužilaštva i da će biti problema ako mene ostave u zatvoru, a Vesića puste. Danas niko ne zna gdje je Vesić. Kažu da nije u zemlji, da je u inostranstvu.

POBJEDA: Čemu onda ovaj igrokaz?

JEŠIĆ: Vučić pokušava da nekako skloni građane i studente sa ulica, verujući da će ovom smješnom optužnicom zadovoljiti njihove zahtjeve. Neće. Na njegovu nesreću, studenti su pročitali dokumentaciju koja im je data na uvid i rekli šta nedostaje, rekli da je reč o farsi. Zato režim s jedne strane prebija studente, BIA ih zastrašuje, prijete im i vrše pritisak na njihove roditelje; ljotićevci i fašisti koje režim kontroliše i koristi prijete im po društvenim mrežama; istovremeno, Vučić tobože ispunjava uslove koje su mu studenti postavili. Pošto odavno ne zna šta radi, Vučić studentima nudi stanove po niskim cijenama, a onda ih proglašava stranim plaćenicima, agentima koji ruše državu.

„Nećemo s tobom da razgovaramo, nijesi nadležan. Idi, kiti jelku“, odgovaraju mu studenti. Ismijavaju ga, smiju mu se u lice, što ga izluđuje. Bespomoćan je.

POBJEDA: Jedan od studenata, čije je roditelje pozivala i zastrašivala BIA, kaže da se uplašio od poziva i kampanje koju protiv njega vode Večernje novosti i notorni Milorad Vučelić. Ima li načina da se pomogne studentima?

JEŠIĆ: I sam sam često sklon da studente nazovem djecom – moja su na protestima, pa… Ali to nijesu djeca, to su slobodni mladi ljudi. Sjetite se da su neki od heroja Drugog svjetskog rata imali mnogo manje godina nego oni sad.

Studenti danas imaju moralnu, ljudsku i životnu obavezu da rade to što rade. To je teret koji nose. Naravno da im pomažemo od prvog dana, naročito mi u Novom Sadu. Imamo imena sudija koji sude u ovim procesima, advokata koji će ih braniti, ljude koji reaguju na nasilje, donosimo im hranu… Svako vodi svoju bitku. Njihova je najljepša i najčistija. Ta generacija nosi promjene. Zato je važno napraviti što širi društveni front.

POBJEDA: Otuda politička inicijativa Solidarnost?

JEŠIĆ: Tako je. Cilj je uključiti i druge društvene faktore u proces stvaranja pokreta Solidarnost. Razgovarali smo sa predstavnicima nekoliko univerziteta u Srbiji, sa profesorima, sindikatima, advokatima, poljoprivrednim proizvođačima. Svi smo tu kao prvi prsten koji mora da definiše politiku, da politički artikuliše pobunu i predstavi je političkim partijama.

POBJEDA: Gdje su političke partije?

JEŠIĆ: Nažalost, postojeće političke stranke očito nemaju kapacitet da se nose sa ovim što se događa. Bio sam političar, znam kako stvari funkcionišu iznutra; zato nijesam iznenađen. Sad to vide i građani. Bojim se da svojom nesposobnošću političke stranke generišu nepovjerenje svih aktera u društvu. Vrijeme je da se uključe.

Za razliku od onih u Beogradu, sve opozicione partije u Novom Sadu i Vojvodini rade odlično. U Beogradu je propast. Gdje su lideri tih partija, šta pričaju, šta govore, šta rade? Ako nešto i kažu, te su reakcije iznuđene. Djeluje da su se pogubili. Solidarnost ima zadatak da ih vrati u igru.

POBJEDA: Kako?

JEŠIĆ: Tako što ćemo se okupiti oko zajedničke opozicione platforme i natjerati ih da je prihvate. Ko prihvati, biće u igri; ko ne prihvati, neće postojati.

POBJEDA: Što je ključna ideja platforme? Predsjednik Aleksandar Vučić pominje prelaznu vladu, kaže da je neće prihvatiti.

JEŠIĆ: Ako neko deset puta kaže da neće prelaznu vladu, iako ga o tome niko nije pitao, možda bi to moglo da znači da upravo želi to što tobože neće. Ipak, saglasan sam: ne može prelazna, ali može tehnička vlada. To su različite stvari. Međutim, prije priče o tehničkoj vladi, neophodno je definisati političke ciljeve, šta nakon tehničke vlade, šta nakon izbora. Moramo čuti šta različiti društveni slojevi misle o tome. Studentska pobuna, koja se dosta razlikuje od one 1996/97. godine, pomogla nam je da neke procese ubrzamo.

POBJEDA: Ako predsjednik Vučić ne prihvati tehničku vladu, što onda? Može li formalno preuzimanje vlasti predsjednika Donalda Trampa biti ,,ruka spasa“, koju srpski predsjednik očekuje?

JEŠIĆ: Vučiću bi jedina ruka spasa bila da mu neko ponudi azil. Nas koji smo Evropljani, koji smo to uvijek bili, apsolutno ne interesuje stav Olafa Šolca, Emanuela Makrona, Moskve i Vašingtona. Ovo nije njihova bitka, nemaju uticaja na ovo što se događa. Niti će ga imati.

To da Vučić neće prihvatiti tehničku vladu, sačekajte, još ćemo da vidimo. Možemo razgovarati, to je jedna stvar, ali jačanje pritiska kreće ubrzo nakon praznika. Važno je da imamo jasan politički dokument, koji će doći od studentskih organizacija, od profesora Univerziteta, sindikata, od društvenih grupa koji su u protestu, poljoprivrednika koji blokiraju Srbiju. Politički dokument o kojem govorim ponudiće rješenje izlaska iz krize. Onda ćemo vidjeti kako dalje. Režim sprema izbore u martu, po svojim pravilima, što neće proći. Moraće da razmisle o drugoj opciji.

POBJEDA: Zašto kažete da se ovaj studentski protest razlikuje od onog 1996/97?

JEŠIĆ: Zato što je riječ o različitim političkim procesima. Slobodan Milošević je 1996. pokrao lokalne izbore, pa su zahtjevi nas studenata bili logični: priznavanje rezultata izbora i odgovornost za krađu. Studenti danas traže pravednije društvo, vladavinu prava, osnaživanje institucija, borbu pritiv korupcije. Ovo je proces; iz ove se krize može izaći izborima, i to isključivo onima koje ne organizuje Vučić, i koji će biti fer i pošteni. Uslov su slobodni mediji, tužilaštvo, pravosuđe, policija, sređeni birački spiskovi, izborni zakoni. Dvanaest godina u Srbiji nema izbora, ima glasanja. Fiktivnog. Moramo onemogućiti da državljani Crne Gore i Bosne i Hercegovine organizovano dolaze u Srbiju i glasaju za Srpsku naprednu stranku; moramo oduzeti dozvole nekim medijima, utvrditi krivičnu odgovarnost za ono što su radili proteklih godina.

POBJEDA: Predsjednik Vučić tvrdi da studenti imaju koordinatora u inostranstvu, te da je, u tom smislu, njihov protest dosta sličan ,,Otporu“ od 5. oktobra 2000. Da li je?

JEŠIĆ: ,,Otpor“ je bio studentska organizacija koja je funkcionisala samostalno i baš zato što je bila uspješna, neki od lidera napravili su kasnije karijere u nevladinom sektoru. Ne znam da su bili instruirani iz inostranstva, ali znam da su neki od njih morali da bježe iz Srbije zbog ugrožene lične bezbjednosti. Bilo je vanredno stanje, bombardovanje, tokom kojeg su u Srbiji ubijani opozicioni lideri i novinari.

Sa današnjim studentima stvar je malo komplikovanija. Ti mladi ljudi su trenutno najsvjetlija tačka ove jadne Evrope. Studenti četiri univerziteta – u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu – mnogo su zreliji od nas i vode bitku ne samo za slobodu Srbije, nego i za slobodu korumpirane Evrope, Amerike; naročito Rusije i sramotne politike Moskve.

Studenti razgovaraju drugim jezikom, drugačije komuniciraju. Djeca su nove tehnološke revolucije, drugačije razumiju stvari u odnosu na nas koji smo opterećeni 20. vijekom, međuljudskim odnosima i politikom koja se nekada vodila. Ti mladi i slobodni ljudi gledaju hipokriziju i Zapada i Rusije; traže vladavinu prava, ravnopravnost, traže da institucije rade svoj posao, da su jednake prema svima. Takođe, po prvi put u modernoj političkoj istoriji Srbije, koja datira od 1804. godine, u kriznoj političkoj situaciji nema spoljnog uticaja Turske, Rusije, Austrougarske, u izvjesnom smislu EU i SAD kao 1996/97. ili 2000. godine. Sami smo.

POBJEDA: Podrška stiže iz regiona.

JEŠIĆ: Istina. Studenti traže nešto što, nažalost, polako nestaje i u Evropi i shvataju da su upravo oni baklja koja ima zadatak da probudi i osvijetli Evropu. Otuda podrška studenata iz cijelog regiona: korupcija, slom institucija, kriza morala, nedostatak ideologije problemi su koji jednako muče studente u Podgorici, Sarajevu, Zagrebu, Rijeci. Te se poruke razumiju. Ovoga puta sa Balkana kreće plamen slobode.

Naš zadatak je da resetujemo Evropu. Jer mi smo Evropa. Poruke koje šalju studenti Srbije i regiona su internacionalne: sloboda, pravda, jednakost, vladavina prava. Vučić na to nema odgovor.

POBJEDA: Je li odgovor nedavni skup ,,studenata“ Srpske napredne stranke u Sava centru?

JEŠIĆ: Ta karikatura u Sava centru podsjetila me je na čuveni skup pristalica Slobodana Miloševića u Beranama, nakon čega su Večernje novosti na naslovnoj strani montirale nekoliko istih fotografija, jer je Milošević u Crnoj Gori tada doživio fijasko.

Vučić ne razumije mlade ljude, ne govore istim jezikom, pregazilo ga je vrijeme. Ništa im ne može! Odbijaju da komuniciraju i polemišu sa njim i njegovim korumpiranim sistemom koji je pobio petnaest ljudi u Novom Sadu. Naprosto, gotov je!

POBJEDA: Je li?

JEŠIĆ: Jeste, samo što nema ko da mu to saopšti. Uskoro će izaći sa prijedlogom za izbore, što će, pod postojećim uslovima, biti odbijeno. Nema izbora. Ići će se ka drugom političkom prelaznom rješenju, u kojem Vučić postaje nebitan. Taj smiješni pajac konačno je ogoljen, ne može da funkcioniše u kriznim situacijama. Ogroman broj tajkuna koje je stvorio i koji su najveći talog ovog društva, sada ćuti, neće da se miješa. Isto je sa stranačkim aktivistima koji sa falsifikovanim diplomama sjede po opštinama, javnim preduzećima, institucijama. I oni ćute, niko neće da ga brani. Ostao je sam. I zato je gotov.

Pitanje je kako to politički artikulisati, a da bude mirno.

POBJEDA: Može li biti mirno? Predsjednik Srbije govori o ,,lojalistima“ unutar stranke, bliskim Rusiji i državnoj crkvi Srbije, koji su mu se ,,krvlju zakleli“ na vjernosti.

JEŠIĆ: Mora biti mirno. Na ulicama su dominantno djeca i mladi i naša je obaveza da bude mirno. Da, Vučić pominje ,,lojaliste“, pominje ,,Kobre“ koji će studente „razbacati“ za šest-sedam sekundi.

POBJEDA: Je li to prijetnja ili upozorenje?

JEŠIĆ: To je kako ,,mali Đokica“ zamišlja ,,Kobre“. Izbaci ,,Kobre“, očisti snijeg, odgovaraju mu studenti na prijetnju. Niko ga se više ne boji, u rukama nema instrumente sile.

POBJEDA: Kako nema?

JEŠIĆ: Kako?! Tokom druge nedjelje protesta u Novom Sadu, dok smo bili sami, bez studenata, Vučić je pozvao 50.000 svojih fiktivnih članova, sigurnih glasova sa manje ili više dobrim sinekurama da dođu i brane prostorije stranke. Znate koliko je njih došlo? Dvadeset i sedam plaćenih narkodilera, predsjednik Vlade sa visokim pokrajinskim funkcionerima. Niko više. Njih nema u Novom Sadu. Ne postoje. Ne idu u prodavnice, na pijacu, u kafiće… Sticajem okolnosti, nesrećni gradonačelnik Novog Sada i ja imamo istog frizera, čovjek dva mjeseca ne dolazi da se ošiša. Zamislite gradonačelnika Novog Sada koji se po gradu šeta sa privatnim obezbjeđenjem! Nemaju godišnje proslave, godišnje sastanke, koktele za novinare… Ništa! Prošle nedjelje su doveli 250 specijalnih jedinica policije kako bi održali sjednicu Skupštine Vojvodine i usvojili budžet. Nijesu uspjeli da održe sjednicu. Policija čuva prazne zgrade, njih nigdje nema. Sistem se raspada. Narko karteli koje je Vučić izgradio i koji su integralni dio njegove vlasti, ne reaguju. Razumjeli su da je mentor slab, pa više neće da troše novac i plaćaju batinaše da ga brane. Probali su, ali se sve slomilo u Novom Sadu. Ovdje smo pohapšeni, ovdje smo se sami oslobodili, od njih se odbranili kad su nas jurili po ulicama… Ovdje je sve drugačije. Ovdje je gotov.

POBJEDA: Zašto toliko potencirate razliku između Novog Sada i Beograda, gdje se nedavno na protestu ipak okupilo više od stotinu hiljada ljudi?

JEŠIĆ: Na poziv studenta, te je noći u Beograd stiglo stotinu hiljada ljudi iz cijele Srbije. Bila je to pokazna vježba. Kada sljedeći put dođemo u Beograd, ne vraćamo se kući. Studenti će ići u kampuse, mi ćemo ostati da riješimo problem. Ali govorim o drugom! U Novom Sadu protest traje šezdeset dana. Razlika između Novog Sada i Beograda je i to što su ovdje opozicioni političari, bez obzira na to odakle su, dobrodošli na protestima koje organizuju studenti i građani. U Beogradu nijesu. U Novom Sadu je održana sjednica na kojoj je tražena smjena gradonačelnika, tada je vlast pokazala nečuveno divljaštvo. Tokom rasprave o budžetu, poslanici pokrajinske skupštine, nakon teške verbalne bitke sa režimom, izašli su na balkon i dobili ovacije studenata. Sjednica gradske skupštine tri puta nije mogla biti održna. Ista sjednica je u Beogradu održana bez problema. Žustro se debatovalo, ali kao da je vani sve u najboljem redu. To što namjerno potenciram mora da se promijeni. Tek onda smo na korak do cilja.

POBJEDA: Može li se taj cilj ostvariti bez Beograda?

JEŠIĆ: Naravno da ne može bez Beograda, ali ne može ni bez Kragujevca, Niša, Valjeva. Samo kažem da je u Novom Sadu borba mnogo radikalnija nego u Beogradu. To što radi opozicija u Novom Sadu, u Beogradu ne radi. Što mora da se promijeni.

U Novom Sadu je počelo državnim udarom 1988, u Novom Sadu se taj krug zla i nasilja mora završiti.

Ozbiljno bih se zabrinuo ako bi nas podržale srpske stranke u Crnoj Gori

POBJEDA: Kažete da morate zaustaviti ,,izborni turizam“, koji smo, bez ikakve reakcije opozicije u Srbiji, gledali u Crnoj Gori – u Nikšiću, Budvi, Herceg Novom, baš kao i u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini.

JEŠIĆ: Reagovao sam. Bio sam u opoziciji, moj glas se možda nije dovoljno čuo, ali sam reagovao.

Kriza morala na srpskoj opozicionoj političkoj sceni je zastrašujuća. Nedavno me je neko pitao jesam li očekivao da proteste u Srbiji podrže srpske stranke u Crnoj Gori, ma šta to značilo. Rekao sam da bih se ozbiljno zabrinuo ako bi nas podržali takvi ili oni korumpirani poput Milorada Dodika. Sa njima ne dijelimo nijednu vrijednost.

Naravno, problem srpske opozicije je i to što među opozicijom gotovo da nemate nijednu istinski evropsku stranku. Ako biste ih pitali o Kosovu, sankcijama Rusiji, ratu u Ukrajini, zločinima u Bosni i Hercegovini, u entitetu RS, o Crnoj Gori i regionu, dobili biste sumanute odgovore. Ovi protesti su pokazali da te stranke nemaju politiku, nemaju odgovore na teška pitanja koja decenijama pritiskaju srpsko društvo.

POBJEDA: Studenti iz svih nekadašnjih jugoslovenskih republika podržali su svoje kolege u Srbiji, ali je predsjednik Vučić, koji tokom dvanaest godina vlasti nikada nije pomenuo Crnogorce kao građane svoje zemlje, crnogorske studente nazvao separatistima. Što je to?

JEŠIĆ: Izgleda da Crnogorci žive isključivo u Vojvodini… Ne mogu da komentarišem tog čovjeka, čujem da je i mene tada pominjao. Prije dvije nedjelje su me, po nalogu tužioca, pozvali u pokrajinsku psihijatrijsku bolnicu radi vještačenja jesam li sposoban za suđenje zbog toga što sam, u noći protesta u Novom Sadu, pokušao da zaštitim studenta koga su napali policajci u civilu. Taj psihijatar je, vidjevši me, odmah sa zida skinuo Vučićevu fotografiju. Bio je veoma zbunjen kada sam mu rekao da bi mu trebalo oduzeti licencu zato što je položio Hipokratovu zakletvu, a dvanaest godina na zidu drži bolesnika kojem ne pomaže. Podsjetio sam ga na čuvenu priču: britanskog ministra je, dok je gostovao na BBC-u, gledao neki endokrinolog, koji je, čim je intervju završen, pozvao televiziju i tražio da ministar hitno dođe kod njega kako bi mu operisao karcinom. To rade pravi doktori, a ne ovi što godinama gledaju nehospitalizovanog bolesnika, koji odavno ne zna šta priča. U tom smislu, komentarisati Vučića je besmisleno. Naprosto, čovjek ne zna šta priča, lijepo su rekli studenti.

Tamara Nikčević (Pobjeda, foto: N1)