Prije nego što je itko vidio film, jedna mi se novinarka obratila ovim riječima: „Dobro, niste gledali, ali sigurno imate svoje mišljenje!“ Zgrozilo me što su toliki „imali svoje mišljenje“ a da nisu gledali, i što je po hrvatskim novinama i portalima ispisano na stotine tekstova i komentara, prije nego što je itko vidio film. Ne čini mi se ni da je u Srbiji bilo drukčije – kaže za Danas književnik Miljenko Jergović upitan da prokomentariše slučaj filma „Dara iz Jasenovca“, koji je već mesec dana glavna tema u Srbiji i Hrvatskoj, a o kome se poslednjih dana priča pre svega zbog sličnosti sa scenarijem „Djeca Kozare“ Arsena Diklića, po kome Lordan Zafranović decenijama pokušava da snimi film.

On dodaje da „Daru“ nije gledao, upravo zbog cele halabuke.

– Pritom, svi ti komentari, prije i nakon prikazivanja, mogu se razvrstati u iste dvije etničke kolone, i u iste dvije-tri ideološke kolone. Nitko tko je „imao mišljenje“ nije ga promijenio nakon viđenog filma. Na kraju, ja film ciljano nisam vidio. I neću ga gledati dok kampanja ne prođe. Tada ću moći imati mišljenje i o svim društveno-političkim okolnostima vezanim za film – naglašava Jergović.

Slavni pisac je pre jedne decenije bio deo projekta koji je pokrenuo pokojni holivudski i hrvatski producent i glumac jevrejskog porekla Branko Lustig (1932-2019), koji je imao želju da snimi film o Jasenovcu. Dobitnik Oskara za filmove „Šindlerova lista“ i „Gladijator“, kao dete iz jevrejske porodice odveden je u Aušvic, a neki članovi njegove porodice u Jasenovac.

„Moj broj je A3317. Dalek je put od Aušvica do ove pozornice“, izjavio je na dodeli Američkih filmskih nagrada, kada je za najbolji film proglašena „Šindlerova lista“ 1994. godine, i dodao: „Umirući su mi ostavili u amanet da, ako preživim, pričam kako je bilo.“

S tim obećanjem na umu je, kako je govorio najuspešniji filmski profesionalac iz ovog dela sveta, nameravao da snima i film o Jasenovcu.

Pisanje scenarija poverio je istoričaru, novinaru i scenaristi Slavku Goldštajnu (1928-2017) i Jergoviću.

– Da, Slavko Goldstein i ja imali smo tu zajedničku kreativnu igru pisanja filmske priče, koju je od nas neformalno naručio Branko Lustig. Ne bi se za to ni znalo da sam Lustig nije spomenuo u nekom intervjuu, a onda je cijela stvar postala interesantna javnosti. U našoj priči podloga je bio jedan stvarni događaj iz zagrebačke židovske zajednice 1942. Mala, lijepa i začudna priča iz pakla, u kojoj se zrcali epoha. Zamislili smo mali, komorni film. I najprije smo se tu razišli s Lustigom. On je razmišljao u velikim filmovima i širokim epskim zahvatima. Nakon što je pročitao prvi nacrt naše priče nedostojala mu je sentimentalna nota, melodrama, ljubavna priča. Tu nas je, zapravo, obojicu minuo entuzijazam. Ne bi ovo bilo zanimljivo, ne bi mi ni na kraj pameti bilo da to nekom danas ispričam, da nije te okolnosti da je, za razliku od Slavka Goldsteina i mene, Branko Lustig bio bivši logoraš iz Auschwitza. Ne određuju nas samo naše sudbine, biografije, ideologije i pogledi na svijet, nego nas, katkad i fatalnije, određuju stil, ukus i estetika – priča Jergović.

Upitan kakvo mesto u jugoslovenskom i postjugoslovenskom društvu zauzima tema Jasenovca, te kakav je tretman imala u umetnosti, on podseća pre svega na „Deveti krug“ Franca Štiglica.

– Tema Jasenovca najmarkantniji je segment šire teme o genocidu nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na koju se nadovezuju Holokaust u Hrvatskoj, te genocid nad Romima i logorska stradanja hrvatskih antifašista. Hrvatska kinematografija s razlogom se može ponositi svojim „Devetim krugom“, filmom slovenskog redatelja Franceta Štiglica, koji je 1960. snimljen u proizvodnji Jadran filma, i po hrvatskoj, zagrebačkoj i židovskoj priči, s ustašama kao glavnim, a zapravo i jedinim negativcima. Toliko o bulažnjenjima da se u Jugoslaviji nije pisalo i snimalo o ustaškim zločinima. „Deveti krug“ i danas se odlično drži, a u godini u kojoj je snimljen zavrijedio je nominaciju za Oskara. Rijedak slučaj u jugoslavenskoj kinematografiji – napominje Jergović, koji se Holokaustom u NDH bavio i u svom romanu „Ruta Tannenbaum“.

On dodaje da je sam Jasenovac tema više vrlo dobrih dokumentarnih filmova od šezdesetih pa do raspada zemlje, koji uglavnom danas pripadaju hrvatskoj kinematografiji.

– Snimani su i drugi igrani filmovi, koje bih ovom prigodom, možda, i zaobišao, jer nisu bili uspjeli poput „Devetog kruga“. Ali svakako vrijedi spomenuti „Dnevnik Diane Budisavljević“, stvarno odličan dokumentarno-igrani film, iz epohe koja je već na pragu postmemorije ili posrednih sjećanja na genocid i Holokaust. U književnosti je, pak, logorska tema u nas, i kod Srba, i kod Hrvata, i u ostalim našim književnostima, slabo prisutna. Meni najvažniji roman ove teme Tišmin je „Kapo“, a sam Jasenovac ispričan je u romanu bosanskog i sarajevskog proizaista, poznatijeg po razgovorima sa Ivom Andrićem, Ljube Jandrića. Prije samo pet godina Ivan i Monja Jović u tišini su, daleko od truba i talambasa s jedne ili s druge obale naših krvavih rijeka, dovršili svoj veliki dokumentarni film „Zaveštanje“, u kojem o svojim životima govore posljednji živi zatočenici Jasenovca. Taj film sam gledao i imam o njemu mišljenje. Volio bih da su ga gledali i da o njemu imaju mišljenje ljudi koji se ovih dana i sedmica rasipaju svojim mišljenjima o Jasenovcu i o srpskohrvatskoj logorologijskoj temi – zaključuje Miljenko Jergović.

(Danas)