Sticajem okolnosti tvoju poslednju zbirku priča – Trojica za Kartal, počeo sam da čitam pre dvadesetak dana u Španiji, negde na obali nizbrdo od Alikantea. A pošto je bilo toplo, a na moru sam, otišao sam da overim plažu. I poneo Trojicu za Kartal. Ali u momentu, čitajući, uhvatila me neka vrsta nelagode – da li ovo sme biti knjiga za plažu, knjiga koja govori o tragičnim ljudskim sudbinama u opkoljenom Sarajevu. Interesuje me tvoje mišljenje o toj mojoj izvesnoj čitalačkoj nelagodi?

Pravo da ti kažem, mislim da ta nelagoda nije dobra ni za čitaoca, ni za knjigu. Premda mi je poznata, pa je često u nekim drugim prilikama, u vezi nekih drugih događaja, privatnih i društvenih, i sam znam osjetiti. Ali nemaš ti šta da osjećaš nelagodu dok tu knjigu držiš u rukama ili dok je čitaš na plaži u Alikanteu. Najprije, nije ta knjiga nadležna nad sudbinama opkoljenog Sarajeva, niti ona njima raspolaže. Knjiga je fikcija, ona je zaseban svijet, kao i svaka druga knjiga. U odnosu na taj svijet ti si kao čitalac jednako slobodan kao i svaki drugi čitalac. Ili si jednako u tu knjigu zatočen. Ali ne zbog onoga što se u Sarajevu 1992. događalo, nego zbog onoga što ta knjiga eventualno jest. Mimo toga, mislim da Sarajevu nikako ne koristi bilo kakva nelagoda te vrste, kao što slijepcu ili invalidu ne koristi eventualna naša nelagoda pred onim što ih od nas razlikuje. Ljudi se, kao ni gradovi, ne smiju sažalijevati. Trebalo bi sa njima živjeti i razumijevati ih u onoj mjeri u kojoj se razumijeva i bilo koga drugog.

Čitanje Trojice za Kartal sam završio u avionu na čudnoj liniji – Alikante – Amsterdam – Beograd. Sasvim drugi osećaj od čitanja na plaži. Knjiga mi je pomogla da neutrališem moju latentnu neugodu od letenja. Pomislio sam – pa valjda manja strepnja treba meni da bude u avionu, nego što je bila nekom Sarajliji pod prismotrom snajperiste. Ta strepnja se oseća u tvojim knjigama, ali se čini da je melanholija neka njihova zajednička osobina?

Ovo je dobro! Knjiga o opsadi Sarajeva spašava te pred strahom od letenja, jer je jedan strah manji od drugog. Ima tu nečega. Često sam i sam neke svoje strepnje i strahove, ponekad još budalastije od tvoje strepnje od letenja avionom, pokušavao raspršiti na neke slične načine. I ponekad bi mi dobro išlo. Premda, čovjek nikad nema potpuno, pa ni dovoljno saznanje o vlastitim strahovima. Nisi u stanju da razgovaraš sa svojim strahom. Recimo, ja se tokom opsade nisam pretjerano plašio granata i snajpera. Ali naravno da bih potrčao kada bi negdje zazujao snajper ili bi se čule eksplozije. Za razliku od mog prijatelja, pisca Ivana Lovrenovića, koji je odbijao da trči. No, ono što bi me natjeralo u trk, i što se može nazvati strahom, nije bilo veće ni dublje od nekih mojih bezveznih i neiskorjenjivih mirnodopskih strahova. Rekao bih čak da je taj strah bio i manji, i plići. Ne razumijem zašto i kako, ali je tako. To znam i po onome što danas sanjam. Recimo, sanjam često da je zadnji dan škole, imam neispravljene jedinice iz matematike i fizike, profesori mi daju još jednu šansu da odgovaram, i ja treba da odgovaram, ali ni o čemu nemam pojma. Budim se u strahu i u vrlo ozbiljnoj nelagodi, pa sam neko vrijeme sretan što je to bio samo san. Ili sanjam da sam u vojsci, sutra se razdužujem, a pokrali mi svu opremu iz kasete. Nikada, ali baš nikada, nisam sanjao ništa strašno iz rata. Zašto i kako? Vjerojatno je to posljedica činjenice što sam te mjesece opsade provodio uz intenzivan osjećaj da se nalazim među svojim ljudima. Pitao sam jednom u Opatiji, za Bejahada, godišnjeg skupa ex-jugoslavenskih Jevreja, koji se godinama održavao na Hvaru ili u Opatiji, jednoga starijeg gospodina, koji je na podlaktici imao tetoviran broj, sanja li ikad logor. Odgovorio mi je da sanja, ali začudo, nikad ružne snove. Premda je to iskustvo neusporedivo strašnije od svih mojih iskustava, nakon toga sam, čini mi se, shvatio zašto ni sam ne sanjam ništa ružno iz opsade Sarajeva.

Koliko je ta melanholija (ukoliko je ima) endemska (sarajevska), a koliko univerzalna, i samo je iznova otkrivaš na drugim mestima?

To je zanimljivo pitanje, ali nemam odgovor na njega. Mnogo je, čak i među onim pomalo trivijalnim sarajevskim pop pjesmicama, tužnih i melankoličnih molova. Pa onda rani Kusturica, pa onda Dario Džamonja – pisac koji je u Beogradu i u Srbiji uglavnom neotkriven, a u Laguni bi bio ogroman hit, kad bi Laguna njegove sabrane priče objavila – pa onda sva ta čuvena sarajevska tuga iz onih nekih vremena. S tim da je i ta tuga išla uz također čuveni sarajevski humor, Top listu nadrealista i tome slično. Uostalom, Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovich i Nju primitivs bili su zasnovani na najhumornijim, najduhovitijim i najtužnijim, najmelankoličnijim pričama, likovima, pjesmama… Nisam siguran koliko svega toga ima u današnjem Sarajevu. Mijenjaju se vremena i gradovi. Dobro je što se mijenjaju.

Ne pišeš fantastiku, čak imam osećaj da i nisi neki njen ljubitelj, ali često kao da si na samoj granici fantastike. Čitajući i Trojicu za Kartal imao sam često osećaj da će neki sarajevski mrtvac da ustane kao zombi? I onaj ubijen u poslednjem ratu, ali i neki sa nekog sarajevskog groblja ubijen u nekom drugom ratu, ili umro u nekim srećnijim sarajevskim vremenima?

SF nikada nisam volio. S izuzetkom Douglasa Adamsa i još atipičnih nekoliko autora, ništa me iz cijeloga tog žanra nije moglo privući. Ne tiču me se razmatranja daleke budućnosti, utopije, distopije, druge civilizacije, vanzemaljci… Ali onu drugu fantastiku, malo tradicionalniju, borhesovsku, kafkijansku, poovsku, naravno jako volim. Bliske su mi i narodne priče s elementima fantastike, svi ti vampiri, vukodlaci, karakondžule… Uostalom, prava, najradikalnija fantastika proistječe iz suhog realizma i iz onoga što se odvije u čovjekovoj glavi i pred njegovim očima usred nekoga ovakvog mirnog ljetnog dana.

Dok sam kao mlad bio u Titovom Užicu, prilično me fasciniralo Sarajevo s nju primitivsom ili bendovima kao što je Kongres (o kome si pisao). Do rata sam bio samo jednom u Sarajevu na nekoj ekskurziji i to par sati. Drugi put sam bio na promociji knjige o Radomiru Konstantinoviću na kojoj smo se i sreli. I to je sve. Kad sam vremenom shvatio koliko Užice (mentalitet, kotlina, samo manja) liči na Sarajevo, uhvatila me jeza od Sarajeva. Ti si očigledno izgradio jedno svoje literarno Sarajevo, u kome žive i živi i mrtvi, i otišli i došli?

Ja sam, da tako kažem, izmislio Sarajevo. Cijelog sam ga napisao, i još uvijek ga pišem. Taj grad koji ja ispisujem s istoimenim živim gradom, ovim današnjim ili onim prošlim, ponekad nema nikakve veze. Ili je riječ o uslovnoj vezi. Ili sam ja to svoje Sarajevo napisao posluživši se nekom dalekom slikom i slutnjom stvarnoga grada. Ali čini mi se da jedino tako i može. Književnost ne služi tome da slika stvarnost, niti da bilježi život. Pogotovo je to neuspješno kada je o gradovima riječ. Najbolji književni portreti gradova u pravilu su oni gdje je fikcija mnogo jača od stvarnosti. Recimo, Andrićev Zeko, poduža njegova, uglavnom nepravedno podcjenjivana pripovijetka, izvanredan je portret Beograda, možda i jedan od najuspjelijih koje taj grad ima, i posve je bespredmetno raspredati je li taj portret historijski vjerodostojna slika ratnog Beograda. Naravno da nije! Književnost historiji ništa ne duguje, kao što ni stvarnosti ne duguje ništa. I historija, i stvarnost ponešto duguju književnosti. Ni historije, a ni stvarnosti ne bi moglo biti da nije čovjekove potrebe za pričom, da nije same priče, te da nije književnosti. Ono što najviše zbunjuje i fascinira u Darwinovom konceptu evolucije, i što je, zapravo, tajna nad tajnama, jest – svijest u čovjeka. Sve drugo, osim svijesti, da se nekako evolucijski objasniti. Ali otkuda i čemu svijest? Na to pitanje odgovora nema. Iz svijesti se rađa priča i potreba za pričom. Ili je, možda, svijest nastala iz priče i iz potrebe za pričom? To se, također, ne može znati. Ali otud književnost. Koja je, opet, po mom osjećaju stvari ne samo starija od historije, nego je starija i od stvarnosti. Te je stvarnosti i nadređena.

Na kraju čitanja tvog romana Selidba definitivo sam shvatio da tvoju Javorku (majku) poznajem bolje od moje majke Rade. Slično je bilo i posle čitanja tvog Oca. Slično i sa tvojim babom i dedom (nona i nono). Koliko treba hrabrosti da se tako otvoreno, introspektivno, piše?

Dovoljno je shvatiti da će ljudi što si ti otvoreniji biti tim sigurniji da si sve izmislio. Potpuna otvorenost najbolji je način da čovjek zaštiti svoju intimu, jer ljudi povjeruju da je sve to samo priča. Kao što vjerojatno i jest. Jer sve što biva ispričano prestaje biti stvarno i postaje fikcija.

Često pominješ kolekciju svojih ploča u Sarajevu, ali mislim da je šteta što nisi popisao ploče u nekoj knjizi? Voleo bih da vidim taj spisak.

Te ploče, tojest ono što je od kolekcije ostalo, jer mi je nepoznat netko, uz znanje moje pokojne majke, opelješio dobar dio najvažnijih ploča, ustvari je zbir nekoliko kolekcija. Osnovu čine ploče koje sam ja kupovao tokom odrastanja i estetsko-stilskog sazrijevanja. Prvu sam kupio u četrnaestoj, posljednju u dvadeset i šestoj. Istina, danas ih ponovo kupujem. Ili da nadomjestim pokradene ploče, ili kupujem nešto što nikada nisam imao. Krenuo sam kao mali punker, u ranim danima jugoslavenskog Novog vala. Potom se mnogo toga na to nadovezalo. Drugi dio tog gramofonskog svijeta su ploče koje je još Javorka kupovala. Njih nema mnogo, ali su redom zanimljive. Treći dio je povelika kolekcija moga pokojnog ujaka, koju je on skupljao za godina rada u Moskvi, a potom u Zenici i Sarajevu, i koje se u jednom trenutku cijele riješio. Tu je mnogo ploča sovjetske Melodije, klasike, armijskih marševa, patriotskih ruskih pjesama, ciganskih romansi, te zatim trećerazrednih euro-američkih šlagera i pop pjesmica iz šezdesetih i sedamdesetih. Na toj mojoj gomili nađe se i drugih ploča, iz različitih izvora. Od ranih dana bio sam spreman udomljavati i ploče s muzikom kakvu ne slušam, jer sam ih doživljavao kao svojevrsni arhiv epohe. Danas, sve su te ploče, zajedno s novim gramofonom i prilično dobrim pojačalom i zvučnicima u Puli, u jednome praznom stanu, gdje provodimo po nekoliko dana ili sedmica u različita doba godine. Imam neki gramofon i tu, na selu kod Zagreba, ali tek s desetak ploča. O svemu tome bi se mogla napisati neka povelika proza, naravno uz spisak ploča, ali pomalo zazirem od toga i od prevelike vlastite sklonosti za arhiviranjem, pravljenjem spisaka, opisivanjem, sastavljanjem knjiga-leksikona…

Nedavno su u Beogradu objavljeni dnevnici Milovana Đilasa: Raspad i rat: Dnevnik, 1989-1995“. Slažeš li se sa Đilasovom definicijom iz jednog od intervjua da su ratovi devedesetih na prostorima razvaljene SFRJ, repriza rata 1941-45. samo bez partizana?

Drago mi je što si spomenuo Đilasov Dnevnik, jer upravo čitam tu knjigu. I moram priznati da mi je ne samo naraslo poštovanje za tog čovjeka, nego sam ga, na neki čudan način, i zavolio. Ali da napomenem: prethodno sam već, prilično temeljito, iščitao Milovana Đilasa, njegove hrabre, gotovo samoubilačke publicističke i memoarske knjige, u kojima se obračunavao s komunizmom, i koje su ga učinile do danas u svijetu najčuvenijim imenom svih naših kultura, a vjerojatno i najartikuliranijim i najpoznatijim komunističkim disidentom, općenito. Nešto manje temeljito iščitao sam i Đilasov beletristički, romansijerski i pripovjedački opus. No, baš nigdje, kao u ovom Dnevniku, nije se mogla osjetiti njegova temeljna čestitost i ispravnost, kao ni ta vječna, najvećeg poštovanja vrijedna, osamljenost njegove pozicije. Recimo, onaj dio dnevnika od njegova početka, 1989, pa do rata u Bosni i Hercegovini, karakterizira ne samo nepogrešiva piščeva detekcija protagonista jugoslavenskog raspada i svega što se između njih zbiva, nego i posve nedirnuto Đilasovo jugoslavenstvo, koje nikad, kao što to biva u mnogih njegovih suvremenika u tom vremenu, ne postaje drugo ime za velikosrpstvo, niti on slijedom tog svog jugoslavenstva ikad biva popustljiviji prema onima koji se samo deklarativno zalažu za Jugoslaviju. U tom vremenu, sve do rata u Bosni, Milovan Đilas ne samo da je posljednji Jugoslaven Jugoslavije koje više nema, nego je, na našu zajedničku i golemu žalost, prvi i posljednji jugoslavenski liberal. S Đilasom u Jugoslaviji rođen je, s Đilasom je i nestao politički liberalizam. Poslije u Dnevniku dolazi Bosna, kao vrijeme gotovo košmarne katastrofe, kada se pomalo već gube političke i ideološke karakterizacije i kada prije Đilasa umire Đilasovo jugoslavenstvo, i on, silom prilika, ostaje Srbin, koji je ustvari Crnogorac. Strašno interesantan čovjek. I jednako interesantne transformacije. Za razliku od drugih, Đilas se nije preobražavao linijom manjeg otpora, pa zato i jest toliko zanimljiv, i kao čovjek, i kao gotovo fikcionalna ličnost. A što se tiče 1991. kao reprize rata iz 1941, samo bez partizana, meni se prije čini da je riječ o nastavku, a ne o reprizi tog rata. Ali nekako svi, pa tako i Milovan Đilas, previđaju kako 1991. nisu nedostajali samo partizani, nego nije bilo ni okupatora. Meni se, naime, čini da bi i onaj njegov rat iz 1941, kad bismo ga mogli takvim zamisliti, bez Nijemaca, Talijana, Bugara i Madžara, dakle bez vanjskih okupatora, bio poprilično različit od rata kakav smo imali. Na neki način, okupator je u tom ratu bio od pomoći. A bio bi i 1991. od pomoći, e da ga je kojim slučajem bilo, i kao fizičke, i kao metafizičke činjenice. Međutim, 1991. postojali su samo naši nacionalizmi, počev od srpskoga, a stranci su bili duboko nezainteresirani našim ratovima, ili su bili samo tim ratovima iritirani. Tek kada je iritacija dosegnula vrhunac, Zapad je intervenirao. Inače, na samom početku Đilasove knjige jedna je meni naročito važna i upečatljiva rečenica. Konstatirajući prvoga dana 1989. da njegov prijatelj Dobrica Ćosić, premda oprezno, podržava Slobodana Miloševića, Đilas piše: “Slabost i nesreća srpskih demokrata je u tome što kadgod moraju da biraju između demokratije i nacije (kako je oni shvataju), odlučuju se za naciju (ustvari za nacionalizam)”. Prvoga januara 1989, kada Đilas to piše, mi niti znamo da je to tako, niti do kraja imamo po čemu znati da je tako, ali sve što se dalje bude zbivalo tokom ratnih jugoslavenskih i postjugoslavenskih devedesetih potvrđivat će i u kamen urezivati ove Đilasove riječi. Do dana današnjeg zapravo nije se u Srbiji pojavila relevantna demokratska stranka ili grupacija koja bi preokrenula stvar. Što, razumijemo se naravno, nipošto ne znači da su svi u Srbiji nacionalisti, nego znači da još nije bilo ozbiljnoga političkog pokreta ili demokratske stranke, koji u odlučnom trenutku, ili u trenutku jake historijske iritacije, ne bi pali u nacionalizam. I da ne bude kakvog nesporazuma: Hrvati do izbora između demokratije i nacije, tojest nacionalizma, nikad još nisu ni došli. Ili tu vrstu izbora nisu bili u prilici osvijestiti, jer su stalno bili pod tom, po sebe i svoju pamet spasonosnom prijetnjom Srbije i Srba. A danas žive u stanju blažene nacionalističke tuposti, pod zaštitom velikoga briselskog imperija. Ne bih volio ni zamišljati što bi Hrvati birali kada bi se, makar i u snu, našli u ulozi Srba.

Iako već dugo nema Jugoslavije, imaš li utisak da kriza i dalje ima jugoslovenski karakter?

Naravno, naša kriza je u potpunosti jugoslavenska. Tako se manifestira u gospodarskom iliti privrednom, u ekonomskom, u političkom, u ideološkom, u nacionalnom i nacionalističkom smislu. Pored svega drugog, tu je i ovaj razlog: dok se, recimo, tebi i meni Jugoslavija raspala, i sad živimo neke svoje postjugoslavenske živote, snalazimo se na nekim užim teritorijima, ispomažemo se svojim inostranstvima i kojekakvim gastarbajterlučenjima, premda jedan s drugim komuniciramo u istim formama, na istom jeziku i u istim kulturnim kodovima prema kojima bismo komunicirali i da se Jugoslavija nije raspala, vlasti u našim zemljama, uz mogući izuzetak Slovenije, na posve jednak način djeluju, postupaju i funkcioniraju kao i u Jugoslaviji tokom posljednjeg desetljeća njezina postojanja. Današnje vlasti u Hrvatskoj i u Srbiji neodoljivo podsjećaju na partijske i državne vrhove u tim dvjema jugoslavenskim socijalističkim republikama u, recimo, 1989. godini. Jedino što, na našu zajedničku veliku sreću, JNA više ne postoji. Sve drugo je potpuno isto. I velika je sreća što rat više nije moguć, ne samo između Srbije i Hrvatske, nego i između ostalih protagonista na jugoslavenskoj sceni, jer bi taj rat bio nezamislivo gori od onoga iz 1991. Ako su Titova djeca 1991. vodila onako odvratan, krvav i prljav bratoubilački rat, nemojmo ni pokušavati da zamišljamo kakav bi rat vodila djeca koja su se rađala poslije ere bratstva&jedinstva, u Tuđmanova, Miloševićeva, Izetbegovićeva, Šešeljeva ili Thompsonova vremena.

Da li je moguće nešto, što ja u nedostatku boljeg termina zovem prosvećeno antijugoslovenstvo?

Nije moguće. Tojest, bilo je moguće sve dok je postojala Jugoslavija, a s njom i jugoslavenstvo. Danas, antijugoslavenstvo po definiciji mora biti neprosvijećeno kao i antikomunizam. Inače, mislim da bismo neke riječi trebali sahraniti. Prvo u svojim srcima, a onda i u jeziku. Recimo, jugoslavenstvo i komunizam. Ništa dobro s te dvije riječi više ne možemo učiniti, a otvaraju tako mnogo krivih razumijevanja i tumačenja. Mislim da ispravno osjećaš kad ti se čini da kriza i dalje ima jugoslavenski karakter. Čak bih to zaoštrio, pa bih rekao da mi ustvari živimo ucijenjeni Jugoslavijom. Živimo tako da nam naši nacionalisti ne dopuštaju da izađemo iz Jugoslavije, da je razbijemo kao što se u kontejnerima razbijaju flaše od vina popijenog na praznike. Dok god je njima Jugoslavije, mogući će biti njihovi jugoslavenski nacionalizmi. Ali ne i jugoslavenstvo, jer jugoslavenstva nema od onoga trenutka u kojem se Jugoslavija na najkrvaviji mogući način raspala kao država. Ili jugoslavenstva nema još od te famozne Đilasove 1989, kada su hulje i ništarije lažno uzurpirale ime i sadržaj pojma. Da bi nas iste te hulje i ništarije, ili njihovi duhovni potomci, danas plašili Jugoslavijom.

Sećaš se dobro onih pregovora Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića, Kučana, Gligorova i Bulatovića po republičkim vilama. Možeš li da zamisliš Vučića, Milanovića, Pahora, Mila, Dodika, Džaferovića, Komšića, Pendarovskog, Kurtija ili Vjosu Osmani u takvoj sudbinskoj seriji razgovora, i da li bi ishod bio drugačiji?

Ne želim to da zamišljam. Srećom, ovi nemaju oko čega da razgovaraju. Stoput ponavljam: srećom!

Pišeš nedavno kolumnu o dva hrvatska pilota koja su sa migovima prebegli svojima sa aerodroma Ponikve kod Užica. I naglašavaš literarni i filmski potencijal te priče. Da li si znao da u Užicu postoji urbana legenda da su poletevši u prebeg ta dva pilota napravili neki manevar koji kao u avijaciji znači pozdrav i da su to tobože uradili jer im je Užice bilo drago. Iako je priča verovatno neistinita, zvuči literarno i filmski?

Sviđa mi se ta legenda, a pomalo u nju i vjerujem. Ako i nije tako bilo u stvarnosti, bilo je u glavama ljudi. Samo što je teško o tome govoriti, jer nužno tonemo u neku lažnu i opasnu sentimentalnost. Od onoga punkerskog naboja s početkom osamdesetih zadržao sam otpor prema popularnim i prezaslađenim pop-melodijama. Stvarnim i metaforičnim. Recimo, jugonostalgija je sva zasnovana na tom odurnom pop zvuku, punom lažnog prenemaganja nad lijepom i slatkom prošlošću. A najgore je što ona sakriva i prekriva neke prave priče i neke odistinske doživljaje.

Često se setim onog tvog lika iz Srda pjeva u sumrak na duhove – penzionisanog kosovca koji javlja svojima da ustaše spremaju teroristički napad na dan Titove sahrane. Ti pišeš da je taj najviše plašio svoje bezbednjake dok je bio u aktivnoj službi, ne zbog moći, već zato što je čitao Stripoteku. I pišeš da je upozorenjem za Titovu sahranu nesvesno već bio prešao u četnike. Kao da se trudiš da u ličnim sudbinama prepoznaš onaj sam trenutak konverzije (preumljenja), odnosno ono zrno od koga počinje gomila?

Da, u pravu si, zanima me kada se, zapravo, dogodilo to da je netko iz ovog stanja prešao u ono sasvim suprotno stanje. To je posebno zanimljivo kad je o komunistima riječ. Oni su, učili smo to, po definiciji internacionalisti. U našem slučaju, bezrezervni poklonici i pobornici bratstva&jedinstva. Meni je to dugo bilo zagonetka, dugo sam se pitao kako se to pojedinima među njima dogodilo da usnu kao titoisti, a izjutra se probude kao ustaše, četnici, svejedno kakvi i čiji nacionalisti. Sve dok s vremenom polagano nisam počeo shvaćati da je to kod njih normalna i uobičajena stvar, i da je, barem u našem slučaju, komunistički nacionalizam ili nacionalizam u komunista jednako učestao kao i klerikalni ili crkveni nacionalizam. Samo što sam ih ja, komuniste, malo pogrešno shvaćao. A što se tiče gomile, ona nikad ne počinje od zrna, niti od pojedinca. Gomila se uvijek formira kao cjelina, kao integralno i integrirano tijelo naroda. Ljudima je pripadanje gomili najefikasniji i najčešće korišteni oblik odmora od sebe. A nekima je, eto, baš jako teško ostati sam sa sobom.

U Igri prestola ima ona čuvena rečenica „Zima dolazi“. Nas u Srbiji Vučić upozorava na tešku zimu. Kakve su trenutno tvoje misli vezane za kontekste rata u Ukrajini?

Srećom, nikad nisam gledao nijednu minute Igre prijestolja. A što se tiče mojih misli oko rata u Ukrajini, one su od prvog trenutka iste. Od onog predratnog Putinovog govora u kojem je negirao postojanje Ukrajinaca kao naroda i Ukrajine kao države. U tom govoru sve je rečeno, i njime je trajno određen moj odnos prema tom ratu. Kada nekom odrekneš pravo da postoji, sve drugo biva sporedno i marginalno. U prvi mah Europa je, s mogućim izuzetkom Srbije te još ponekoga, uključujući onoga njemačkog bivšeg kancelara, vrlo emotivno i srčano stala na stranu Ukrajinaca. I to je postala neka poželjna gesta svakoga civiliziranog čovjeka: da stavi ukrajinsku zastavicu na svoj fejsbučki profil, da uplati novac, da učestvuje u društvenoj akciji, da u vikendicu primi ukrajinsku porodicu… Ali odmah me je, na početku, morilo što sam znao da je to nešto što će vrlo brzo izblijedjeti, ljudima će dosaditi. Osim toga, ne mogu ni Ukrajinci igrati dodijeljenu im ulogu svetaca. Uskoro će ljudi bivati osjetljiviji na njihovo malo zlo, nego na rusko veliko zlo. Ljudi vole umirivati vlastitu savjest uočavanjem maloga, a previđanjem velikog zla.

Omanuo je i Fukujama sa „krajem istorije“, ali izgleda i Hantington sa „sukobom civilizacija“ jer Kadirov sa muslimanskim legijama udara uz Putina na ukrajinske pravoslavne, kao što i krstaši sa Zapada pomažu ukrajinskim pravoslavcima?

Nisam baš siguran da je Kadirov neki vjerodostojan primjer. A što se krstaša sa Zapada tiče, općenito što se tiče mnogih meni veoma gadljivih tipova, koji iz svojih šovinističkih, nacionalističkih, rasističkih ili fašističkih razloga podržavaju Ukrajinu i Ukrajince – kao recimo neonacistički navijači s hrvatskih stadiona, koji se kite ukrajinskim zastavama; zašto? pa zato što misle da su time protiv Srba, tojest da su protiv Rusa kao SuperSrba – njih ima mnogo, ali ih je lako prepoznati. Između ostaloga, slabo se razlikuju od neonacista, fašista i ekstremnih desničara, od one vječne francuske kandidatkinje za predsjednicu do našega zajedničkog srpskog i hrvatskog prijatelja Orbana, Putina podržavaju upravo onako i onoliko fanatično koliko su fanatično njihovi duhovni preci i prethodnici za Drugoga svjetskog rata podržavali jednoga drugog ratobornog vođu, koji je isto tako otkazivao čitavim narodima pravo na postojanje. Ono što meni, zapravo, nikad neće biti do kraja jasno jest po kojim su se kriterijima jedni ludaci opredijelili da navijaju za Ukrajince, dok su se drugi opredijelili da navijaju za Ruse. To mi je jasno samo u slučaju Hrvata. Hrvatskim nacionalistima Srbi i Rusi su poput Šilje i Super Šilje.

Meni je uvek zvučalo pretenciozno i provincijalno da će glavna globalna granica biti baš na Drini. Tebi?

Glavna globalna granica će, tako se čini, biti na granicama Rusije, ili na granicama do kojih dopru ruski tenkovi. Na toj granici će biti zid koji se više neće prelaziti, u duhovnom ni u fizičkom smislu. I tako će ostati do kraja naših života. Bit će to neki dijelom deglobaliziran, novi svijet. I vrlo mi je teško što je tako. Teško mi je ako je tako. Jer, znaš, to što sam na strani Ukrajinaca i Ukrajine, nikako u mom slučaju ne znači da bih se odricao Rusije. A prilično je izvjesno da se Rusija napadajući Europu upravo trajno vraća u Aziju. Vraća se tamo odakle ju je izvukao Petar Veliki, a gdje je nije ni sam Staljin uspio vratiti. To je paradoks: Rusija ratuje za europski teritorij i tako se odriče Europe.

Ali, svaki distopijski rasplet – od pandemije, preko ekološkog kolapsa do nuklearnog armagedona već je snimljen na filmu, tako da nam je bar sve poznato?

Mislim da prava katastrofa nije kao na filmu. Prava katastrofa vrlo je privatna, intimna, svakom čovjeku pod košuljom i u srcu. Film o toj katastrofi mogli bi snimiti Sergej Loznica ili Andrej Zvjagincev, a ni jedan ni drugi nisu skloni specijalnim efektima ni masovnim scenama. Ovo je katastrofa bez masovnih scena. Vrlo je, vrlo intimna.

(gradski.me,)