Dakle ipak postoji takmičenje Putinovog režima protiv njemačke i evropske zaštite klime. Ko u tome pobjedi, u šaci ima i potrošače u Njemačkoj i sljedeće vlade. Hoće li se Njemačka dati zavesti slatkom otrovu jeftinog plina iz Rusije ili će se brzo okrenuti regenerativnim oblicima energije kako bi ograničila plinove koje štete klimi?
I vanjskopolitička šteta koja je nastala se može ispraviti samo jasnom politikom. Ovaj njemačko-ruski plinovod moskovske fabrike novca Gazprom je podijelio Evropu i Zapad. Njemačka kancelarka je sa svojom argumentacijom koja se čula godinama, odgovorna za vanjskopolitičku štetu: taj projekt se gurao protiv volje Evropskog parlamenta, uprkos protivljenju najbližih prijatelja – Francuske, skandinavskih zemalja, baltičkih zemalja i prije svega Poljske. I na koncu, protiv volje američkog kongresa, piše Deutsche Welle.
Ova politika Berlinske republike se tako oprostila od do tada dvije stalne konstante njemačke vanjske politike: bez obzira jesu li politiku vodili vanjskopolitički „sokolovi“ kao Willy Brandt ili „golubovi“ kao Helmut Kohl, Njemačka prije svega stoji uz svoje najbliže prijatelje i partnere i na toj osnovi zastupa svoje interese. Tako je bilo čak i kad su Velika Britanija i Francuska još imale dvojbi, je li ujedinjenje Njemačke zaista tako dobra ideja. Tek kad se Pariz uvjerio, došlo je do sporazuma 2+4.
Lutanje Angele Merkel
Djelovanje Angele Merkel kod ovog ruskog plinovoda se nasuprot tome može ocijeniti samo kao očajničko lutanje, kako nekako izaći iz nerješive dvojbe. Putin i njegovi sljedbenici pak plinovod vode kao geopolitički projekt kako bi ucijenili Ukrajinu.
Njemačka i kancelarka na odlasku mogu biti sretni da su nakon mračnih godina Trumpa u Washingtonu došli vanjskopolitički profesionalci koji su ukazali na put iz te bijede. Čak i protiv volje većine u Kongresu, bez obzira na stranačku pripadnost.
U prilog Merkel ide njen velik ugled kojeg uživa u visokim političkim krugovima u američkom glavnom gradu. A i da je u njenom djelovanju u procesu iz Minska spasila ljudske živote uzduž bojnih polja na istoku Ukrajine i time je u Kijevu zadržala barem ostatak nekakvog povjerenja. Ali ne više od toga.
Otvoriti – ali i zatvoriti
U budućnosti, Njemačka mora isporučiti što je obećala i vratiti se solidnoj i vanjskoj politici koja budi povjerenje. Dozvola korištenja plinovoda Sjeverni tok 2 smije se dati samo na temelju nedvosmislenog ugovora koji će garantovati da Rusija neće zatvoriti „česmu novca“ Ukrajini kao zemlji kroz koju inače prolazi ruski plin i nakon 2024. kad završava rusko-ukrajinski sporazum.
Prije svega se Berlin mora oprostiti od geopolitičke naivnosti proteklih godina i zajedno sa prijateljima u Parizu, zastupati zajedničke interese Evrope.
To sad znači i sljedeće: česmu za plin na istoku Njemačke koristiti za ono što on zaista jeste. Jer on nije tek neka tehnička naprava u lancu posve privrednog projekta, nego instrument moći u geopolitici. A on se kreće u dva smjera: može biti otvoren, a može ga se i zatvoriti.
Tu se ništa nije promijenilo još od prvih isporuka cijevi zapadnonjemačke kompanije Mannesmann Moskvi u sedamdesetim godinama. Oni su bili instrument aktivne politike Willy Brandta kako će se približavanjem dogoditi i promjene i bili su jedna od mnogih kockica koje su na koncu istočnim Nijemcima dali mogućnost na ulici se osloboditi komunističke vladavine.
Da upravo Angela Merkel to nije vidjela još od samog početka je posebno uznemiravajuće.
STUPS: Diplomatija