Da li ste znali da, za razliku od DPS- a kojem je kanda ponestalo tema pa se očajnički hvata za nekakve imaginarne četnike na vlasti, dnevniku „Vijesti“ nikad ne fali tema, tačnije imaju jednu jedinu o kojoj opsesivno pišu a to je upravo DPS?

To proizilazi i iz teksta Željka Pantelića, jednog u nizu kolumnista „Vijesti“ čiji je zadatak da do besmisla relativizuju i zamagle političke procese u Crnoj Gori. Njegov članak je pravi oratorij nedosljednosti i nesuvislosti. Krenimo redom, od naslova, recimo. Gospodine Panteliću, u Crnoj Gori na vlasti nisu „četnici“ nego četnici.

Šef parlamenta je, ako ja nijesam nešto pobrkao, četnički vojvoda. Malo li je, što bi rekli Šumadinci? To što su neki od njih obukli građansko odijelo ili im je malo neprijatno kad treba iz svega glasa zapjevati onu „Leleču Turci, kukaju bule,“ po meni ne mijenja suštinu stvari. Gledao sam svojevremeno fascinantan dokumentarac o Kju Kluks Klanu na Discovery kanalu. U nekoj od država iz „biblijskog pojasa“ gdje ta organizacija najbolje uspijeva njihov član je bio čak i jedan crnac! Kad su za to pitali vođu Klana rekao je:'“Najmanje je bitna boja kože. Bitno je da razmišljaš kao mi.“ Ta rečenica sublimira fenomene Dritana Abazovića, Fatmira Đeke, Nika Đeljošaja i ostalih predstavnika manjinskih naroda koji su pristali da za mrvu vlasti ruše temelje kuće u kojoj žive. Ne baš pametna odluka koja bi mogla da završi velikom nesrećom, ali – što je tu je.

Nego, čitajući uvod Pantelićevog teksta čovjek bi pomislio da će autor, ako se već pravi nevješt i ne vidi očigledno, bar biti dosljedan sebi i tvrditi da nikakav (veliko) srpski nacionalizam ne postoji nego ga DPS-ovci izmišljaju da bi sačuvali nelegalno stečenu imovinu što je otprilike nivo razmišljanja prosječnog glasača URA-e. Ima naime ljudi kojima svijest neprekidno obitava u, da to fino kažem, muladhara čakri i koji ne razumiju ništa što nije profit i lični interes, pa onda pretpostavljaju da su i svi drugi takvi.

Ali tu nas autor iznenađuje jednom dramskim obrtom – srpski nacionalizam, veli on, nesumnjivo postoji, štaviše „teško opterećuje Zapadni Balkan“ ali se „protiv njega ne može boriti crnogorskim nacionalizmom“ i „nipodaštavanjem jednog velikog dela građana Crne Gore“ kako nam to lepo, na ekavici, drug Pantelić saopštava.

No kako se treba boriti protiv njega to autor ne kaže, jer bi morao da izbriše sve što je prethodno napisao. Jako mučan utisak da čitam kolumnu onog drugog Željka, toliko je sve u njoj nakrivo nasađeno i pogrešno mišljeno, toliko stradaju siroti razum i logika! Treba li da podsjećam autora da te građane niko ne nipodaštava zato što se osjećaju Srbima već zato što veličaju Ratka Mladića i Radovana Karadžića, zato što negiraju Crnogorcima (i drugim narodima) pravo na postojanje, zato što zloupotrebljavaju najdublju ljudsku emociju – a to je religioznost – za niske političke ciljeve? Zato, gospodine Panteliću, nimalo poštovani predstavniče drugosrbijanske političke misli, a ne zbog etničke ili vjerske pripadnosti.

U napadu kreativnosti naš autor se sjetio i poznate priče o djetetu koje je iz zabave vikalo: „Ide vuk“ pa kad je vuk stvarno došao niko mu nije vjerovao. Da vidimo malo kako stoje stvari sa ovom analogijom. Vukovar, Srebrenica, Sarajevo, i ostala stratišta koja je ta ideologija posijala – sve su to bile laži. Ništa od toga se zapravo nije dogodilo. Sve vrijeme nas je Milo plašio imaginarnim neprijateljem. A onda su se, iznebuha, iz nekakve rupetine pojavili – ko?

Srpski nacionalisti. Panteliću smeta kad se kaže „velikosrpski“, to mu se čini nekako pretjeranim, a vidjećemo i zašto. Nije ih vaistinu prije bilo nego su se valjda pukim slučajem baš kod nas stvorili. I nisu se ispilili iz neke prigradske kafane u Zeti (mada bi se i o tome dalo razmišljati) nego iz litijaškog pokreta kojeg je bogme dnevnik „Vijesti“ svesrdno podržavao. I eto, tako vam to ide – kad u litijama vidite emancipatorski potencijal onda je moguće da vam Aleksa Bečić izgleda kao političar centra, umjerenjak, čovjek budućnosti, čovjek sa vizijom. Ima li, uzgred, ikoga u ovoj zemlji, uključujući i autora narečene kolumne da misli da se Bečić hic et nunc, ovdje i sada više pita nego Andrija Mandić?

Samo se u jednoj stvari slažem sa autorom ovog teksta. Crnogorski nacionalizam postoji. Lično znam ljude koji su srbofobi. Postoje komični primjeri silovanja jezika kad se pogrešno piše „svještenstvo“ i jezik opterećuje anahronizmima. Sve to sam svojevremeno kritikovao, što je javnosti, držim, veoma dobro poznato. Da bi se zaključilo da nacionalizma i primitivizma (koji uvijek idu zajedno) ima i kod Crnogoraca ne mora se, najzad, biti ekspert za etničke odnose: dovoljno je pogledati užasne komentare i jednih i drugih ispod bilo koje vijesti koja se bavi identitetskim pitanjima. Ali, gospodine Panteliću, nema svako pravo da to kaže. Ko je prethodne četiri godine žmurio na pretvaranje Crne Gore u pravoslavni Iran neka mi ne dijeli lekcije o građanizmu! Ako je i od „Vijesti“, mnogo je, brate.

Umalo zaboravih: ako se izvor frustracija DPS-om kod Ratke Jovanović recimo nalazi u „LSCG sindromu“ kod Pantelića stvari stoje malo drugačije. On djeluje bez emocija, rukovođen interesima drugosrbijanske opozicije koja je praktično finansijski preuzela „Vesti“ (časti mi lepše zvuči, i istinitije). Zato smatram potpuno pogrešnom ideju koja se nedavno mogla čuti da crnogorske partije treba da podrže srpsku opoziciju u sad već usahlim protestima protiv Vučića.

Izuzimajući listu „Srbija na Zapadu“ koja je dobila zanemarljiv broj glasova, meni se čini da svi oni na Crnu Goru gledaju kao na svoju prćiju koja je pukim incidentom postala nezavisna i mnogo će još vode proteći Savom i Dunavom dok se ta optika ne promijeni i Srbija, što ja iskreno želim, počne bez pretenzija i sa uvažavanjem da gleda na svoje susjede. Tek onda će svima nama biti dobro i komotno – a ne kad se na vlasti učvrsti lažni Pantelićev i Ivanovićev centar. Eto toliko za ovaj put, kratko i precizno, u sridu, kako ste od mene i navikli. Paf paf!

(Antena M)