Glas građana iz BiH nije mogao doprijeti do institucija EU jer su tamo napravili blokadu zastupnici iz Hrvatske. Godinama se propagirala samo ideja „legitimnog predstavljanja“ i neravnopravnost Hrvata u institucijama države. Ta blokada je probijena ovih dana, predstavnici EU koji dolaze u BiH konačno su saznali da ovdje žive građani, da imaju svoje interese koji su izvan etno-nacionalnih. To još nije debakl hrvatske politike unutar EU, njihovi delegati zauzimaju neka od vodećih pozicija u institucijama EU i imaju mogućnost selektirati informacije iz BiH. Njih treba neutralizirati, otvoriti institucije EU za građanski glas iz BiH i konačno ih u narednom izbornom ciklusu ukloniti, kaže između ostalog prof. dr. Ivo Komšić, bivši član Predsjedništva BiH i gradonačelnik Sarajeva, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavio je desetine knjiga i stručnih radova iz oblasti sociologije i filozofije. U intervju za Tacno.net govori o odlukama Narodne skupštine Republike Srpske, odnosu zvaničnog Zagreba prema Bosni i Hercegovini, Zoranu Milanoviću, Miloradu Dodiku, o kontinuitetu Tuđmanove politike prema BiH, ali i o tome šta mogu uraditi građani Bosne i Hercegovine da spriječe njen raspad.

Profesore Komšiću, odjeknula je vaša izjava da postoji mogućnost da strani vojnici budu na granicama entiteta, što bi dovelo do trajne podjele Bosne i Hercegovine. Koji su vaši argumenti za tu tezu?

Imali smo slično iskustvo u ratu kada su nam strane trupe u okviru snaga UNPROFOR-a podijelile teritoriju. Netko je negdje među njima izvršio podjelu naše teritorije koju su zaposjeli i to su bile njihove zone odgovornosti. Te snage nisu spriječile rat, zločine i genocid koji su se desili, nego su se podjele njihovih zona odgovornosti pretvorile u podjelu teritorije. Jednostavno nismo mogli prelaziti slobodno s jedne teritorije na drugu, a u zoni ratnih djelovanja izvršile su potpunu podjelu. Npr. u Sarajevu podijelile su grad, stavile prepreke na Skenderiji i tako štitile liniju razgraničenja koju je izvršio agresor. Slično je bilo i sa aerodromom koji su štitile za agresorsku stranu. To bi se moglo ponoviti pod izgovorom da opet štite liniju razgraničenja među entitetima, da sprečavaju sukob ukoliko bi na toj liniji došlo do nekog incidenta. Dodikove vojno-policijske vježbe na granici entiteta imaju i tu funkciju. On provocira sukob, do njega može doći i slučajno. Za njega bi to bila prilika da pozove SFOR za zaštitu entitetske granice i da se tako zaledi entitetska podjela. Tako je na Cipru i traje desetljećima, gotovo bez šanse za objedinjavanjem teritorije. Međunarodne snage trebaju stati na granicu prema Srbiji i rasporediti se u Distriktu Brčko, to bi bilo i efikasno i jasna poruka i Vučiću i Dodiku. Naravno, ukoliko uistinu žele štititi teritorijalni integritet BiH.

Da li se zaključci Skupštine RS mogu posmatrati kao državni udar i koja je po vašem mišljenju adekvatna reakcija?

To nije klasičan državni udar jer u takvim prilikama mora postoji snaga koja mimo postojećih institucija, Ustava i zakona preuzima vlast i za to koristi vojne ili policijske snage. Ovo bi se prije moglo okarakterizirati kao pripremna faza za državni udar. Dodik je čak sebi dao rok od šest mjeseci za to. To je vrijeme u kojemu on može izvršiti pripreme, može odvojiti jednostrano kroz odluke Skupštine RS-a, i po njegovom mišljenju legalno, vojne, policijske i sigurnosne snage, ekonomski i pravosudni sistem i formirati sve druge potrebne institucije i službe za osamostaljenje od države. Ako se on ne zaustavi u ovoj pripremnoj fazi teško će ga se zaustaviti kada to dovrši. Onda će se morati upotrijebiti sila. Tada će to biti oružani sukob i tko zna u kom smjeru će otići. On sada nema snagu za to, sada ga se mora zaustaviti bez odlaganja, bez pregovora s njim. On pregovorima samo kupuje vrijeme.

I nakon tih zaključaka ne postoji suglasnost u međunarodnoj zajednici kako reagirati prema politici Milorada Dodika. Hoće li slaba reakcija međunarodne zajednici u konačnici dodatno ojačati poziciju Dodika?

Jasno je da „međunarodna zajednica“ nije jedinstvena i ne zna kako reagirati. Pojavljuju se različiti interesi, države nisu jedinstvene. Olako gledaju na cijeli problem koji je proizveden. To sigurno jača Dodika, on vješto i brutalno koristi pukotine među državama EU i suzdržanost američke administracije. To je kobna greška koja ih može koštati. Što vrijeme odmiče Dodik jača svoju poziciju s podrškom Rusije i drugih zemalja.

Jeste li iznenađeni podrškom koju Milorad Dodik dobiva od zvaničnog Zagreba? Prvenstveno kroz nastupe predsjednika Milanovića, a sad i stavovima hrvatske Vlade koja se protivi sankcijama Dodiku.

To me uopće ne iznenađuje. Godinama ponavljam kako zvanična Hrvatska nastavlja politiku Franje Tuđmana za koga je Haški sud utvrdio da je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata na BiH, a to znači da je odgovoran za sve zločine koje je počinila Herceg-Bosna sa svojom vojnom strukturom HVO. Kao što je Tuđman svoju politiku usaglasio svojevremeno sa Slobodanom Miloševićem, tako je Čović svoju politiku usaglasio s Dodikom a Milanović i Plenković s Vučićem. Uostalom, sami su rekli da im je politika prema BiH usaglašena 90%. Jednostavno i razumljivo kazano, zvanični Zagreb podržava secesiju RS-a, zvanični Beograd podržava obnovu Herceg-Bosne preko trećeg entiteta.

Kako komentarišete izjave predsjednika Milanovića i njegov odnos prema Bosni i Hercegovini?

Njegove izjave su u funkciji obnove Herceg-Bosne. Herceg-Bosna je ugašena Vašingtonskim sporazumom, u posljednji trenutak prije preseljavanja Hrvata srednje Bosne. Hrvati srednje Bosne su visili o koncu. Tuđman je neprestano Izetbegoviću te krajeve nudio na dlanu. On se samo mučio s time kako zadržati pod kontrolom tvornicu naoružanja u Novom Travniku i eksploziva u Vitezu. Bojao se prepustiti te dvije tvornice na raspolaganje Armiji BiH. Hrvati srednje Bosne kao narod ga nisu zanimali. Upravo njihov opstanak je spasio BiH, a njih je spasio Vašingtonski sporazum. Od tada do danas oni su vezivno tkivo BiH i kao takvi veliki remetilački faktor zvaničnom Zagrebu i HDZ-u BiH. Kada ih ne bi bilo oni bi odmah obnovili Herceg-Bosnu na prostoru zapadne Hercegovine i krenuli u proces kojim ide Dodik. Ali kako je narod tu, treba nešto učiniti da sam napusti svoje zavičaje. To se postiže mržnjom. Mržnju proizvodi Milanović svojom retorikom. On računa na obostranu mržnju, s jedne strane hrvatsku prema Bošnjacima, s druge strane bošnjačku prema Hrvatima. Pod pritiskom te mržnje, Hrvati srednje Bosne će se sami iseliti – to on mnije.

Vijeće Evropske unije odbacilo je amandmane o konstitutivnosti i osudilo blokade institucija! Koliki je to uspjeh građanske BiH s jedne strane, a sa druge debakl hrvatske diplomatije?

Konstitutivnost je zapisana u Ustavu BiH i sve dok je tamo ne može se preskočiti. Problem je u razumijevanju tog pojma i u prevelikom pritisku da se iz toga izvede tzv. legitimno predstavljanje. Taj pritisak je na građanske vrijednosti i otvoreni pokušaj da se BiH pretvori u zajednicu etno-nacionalnih entiteta. U EU to ne može proći jer je u suprotnosti s njihovim temeljnim vrijednostima na kojima je zasnovana i EU i države koje je čine. Problem je bio u tome što glas građana iz BiH nije mogao doprijeti do institucija EU jer su tamo napravili blokadu zastupnici iz Hrvatske. Godinama se propagirala samo ideja „legitimnog predstavljanja“ i neravnopravnost Hrvata u institucijama države. Ta blokada je probijena ovih dana, predstavnici EU koji dolaze u BiH konačno su saznali da ovdje žive građani, da imaju svoje interese koji su izvan etno-nacionalnih. To još nije debakl hrvatske politike unutar EU, njihovi delegati zauzimaju neka od vodećih pozicija u institucijama EU i imaju mogućnost selektirati informacije iz BiH. Njih treba neutralizirati, otvoriti institucije EU za građanski glas iz BiH i konačno ih u narednom izbornom ciklusu ukloniti.

Jeste li iznenađeni načinom na koje su pregovore o izbornom zakonu vodili Specijalni američki predstavnik za Izborni zakon Matthew Palmer i predstavnica Evropske unije Angelina Eichhorst?

Naravno da sam iznenađen kao i većina naših građana. Njegova retorika i njegove ideje nisu se uklapale u ono što je najavljivao predsjednik Bajden. On je godinama ukazivao na probleme koji ovdje postoje s etno-nacionalistima i neonacistima. Očekivali smo od njegovih izaslanika jasnu retoriku i odlučne poteze da se tim politikama koje su ovdje vladajuće stane ukraj.

Podržavate li odluku SDP-a da prekine pregovore oko izbornog zakona?

Nažalost, opozicione stranke koje nisu nacionalističke kasno su se uopće uključile u naše političke procese. One su same sebe marginalizirale onog trenutka kada su se podijelile i propustile priliku da budu relativna većina u institucijama države. Samo su tako mogle uticati na političke procese. Ovako, s margine, njihov uticaj je zanemariv. Nebitno je hoće li SDP ili neka druga stranka pojedinačno izaći iz pregovaračkog procesa. Da djeluju kao jedinstven blok, bilo bi drugačije, nitko ih ne bi mogao zanemariti, njihov glas bi se morao slušati.

Vaša knjiga “Tuđmanov haški profil – Udruženi zločinački poduhvat na BiH” izazvala je veliku pažnju i jednoglasnu oduševljenost kritičara. Možemo li reći da danas imamo kontinuitet Tuđmanove politike u BiH?

Knjigu sam, između ostalog, pisao i radi toga što je na djelu Tuđmanova politika prema BiH, a to znači zločinački poduhvat se nastavlja. Osim toga što sam podastro dokaze o zločinima, koristeći hašku arhivu, Tuđmanove transkripte i moju dokumentaciju s „mirovnih pregovora“ za BiH u kojima sam sudjelovao, htio sam da se na istini suočimo s prošlošću, da napravimo distancu spram zločina i zločinaca. HDZ, i jedan i drugi, poput većine srpske politike, negira zločine i slavi zločince. S takvom politikom nikada se nećemo osloboditi zločina koji su izvršeni, da se razumijemo, u ime naroda. A dok se zločini ne priznaju nema pravde, bez pravde nema pomirenja, bez pomirenja nema budućnosti. Svojom knjigom sam htio pružiti priliku za to.

Iz kojeg razloga Hrvatska ne odustaje od Tuđmanove politike prema BiH?

Ima više razloga. Prvo, treba opravdati Tuđmana i naknadno ga osloboditi zločina koje je planirao. To se radi pogrešno, želi se na svaki način legitimirati njegova politika, traže se i izmišljaju povijesna opravdanja. Ako bi se njegov projekat danas ostvario to bi značilo da je on bio ispravan od početka. Drugo, još uvijek je živa ideja Herceg-Bosne u glavama ljudi. Nije čudo kada se politički i medijski održava već 30 godina. Još se misli da je to jedino ispravno rješenje za Hrvate BiH. Još se sanja o pripajanju Republici Hrvatskoj.

Profesor Ćurak nedavno je izjavio da BiH nikada nije imala ovako iskrene i divne prijatelje kao što je sadašnja njemačka administracija. Koliko je važna podrška BIH od strane najveće evropske zemlje?

Ta podrška je veoma važna. Njemačka je najutjecajnija država u EU. Ako je ta država protiv nečega to neće proći. Prethodna politika Njemačke ostavila je Balkan u nesređenom stanju. Ta politika je na veliko iznenađenje podržavala Plenkovića i Vučića i njihovu nacionalističku djelatnost. Kancelarka je Plenkoviću bila na predizbornom skupu u Zagrebu, što je presedan za lidera bilo koje evropske države. S druge strane, sama je izjavila, na kraju mandata, prilikom posjete Beogradu, da joj je Vučić najpouzdaniji partner. To je nevjerovatna izjava kada se zna da taj čovjek slijedi politiku Slobodana Miloševića koji je umro u pritvorskoj ćeliji Haškog suda kao optuženik za ratne zločine. Promjena te politike je veoma značajna za BiH. Očekujem da će BiH na ispravan način ući u fokus njemačke politike, a preko nje i u EU.

Bili ste član Predsjedništva BiH, gradonačelnik Sarajeva, jedan ste od simbola bosanskohercegovačkog otpora, postoji li u BiH front koji danas može zaustaviti razgradnju države?

Taj front se naslućuje. Kako se situacija politički zaoštrava sve je veća potreba za takvim frontom. Građani BiH okupljeni oko nevladinog sektora veliki su demokratski potencijal. Funkcija politika u ovoj situaciji jeste aktivirati taj potencijal, uključiti ga u rješavanje naših problema. Ne smije se sve prepustiti strancima i očekivati da će nam oni rješavati probleme. Moramo sami raditi na tome uporno i snažno. Mi moramo voditi glavnu riječ i tražiti podršku od stranaca koji su dobronamjerni. Sada se još uvijek sve očekuje od njih. Domaće snage su samo podrška. Treba preokrenuti situaciju. Samo četiri nevladine organizacije skupile su 60 hiljada potpisa za principe na kojima se može mijenjati Ustav. To je velika snaga a okupila se samo oko četiri organizacije. Možemo zamisliti kakva bi se snaga objedinila oko nekog obuhvatnijeg fronta.

Predrag Blagovčanin (Tačno.net)