U nedjelju, 19. ožujka održava se prvi krug predsjedničkih izbora u Crnoj Gori (eventualni drugi krug bit će 2. travnja). Njihova važnost na crnogorskoj političkoj sceni umnogome nadilazi važnost uobičajenih izbora, a imaju i nesrazmjerno velik značaj i za međunarodnu političku scenu.

Nakon referenduma Crna Gora je 2006. proglasila neovisnost. Na parlamentarnim izborima je u četiri navrata od 2002. do 2012. pobijedila koalicija koju je vodila Demokratska partija socijalista (DPS) na čelu s Milom Đukanovićem. Tih je godina crnogorska državna politika bila usmjerena na približavanje EU i NATO-u: zahtjev za članstvo u EU podnesen je 2008. godine, a pregovori o pristupanju počeli su četiri godine kasnije. Činilo se po svemu da će to biti jedna uspješna priča.

Međutim, situacija se komplicira nakon ruske aneksije Krima 2014. godine, kad Crna Gora uvodi Rusiji sankcije, sukladno politici EU. Sljedeće godine na masovnom prosvjedu u Podgorici pod vodstvom prosrpskog i proruskog Demokratskog fronta (koalicija opozicijskih stranaka i organizacija) vlast se optužuje za korupciju i kriminal (što jest bio veliki problem), ali se i protivi približavanju NATO-u i EU. Valja reći – do tog je vremena ruski utjecaj u zemlji već bio izuzetno jak – doseljavanjem ruskih državljana i njihovim iznimno velikim investicijama prvenstveno u turizam (koji je značajnim dijelom predstavljao i pranje novca).

Situacija je eskalirala pred parlamentarne izbore u listopadu 2016. godine. Tada su dvojica operativaca ruske tajne službe GRU uz pomoć prosrpske opozicije pokušali izvršiti prevrat i zaustaviti prijem Crne Gore u članstvo u NATO-u. Na višegodišnje zatvorske kazne osuđeno je 14 ruskih, srpskih i crnogorskih državljana, među njima i Andrija Mandić i Milan Knežević, dvojica čelnika Demokratskog fronta. No, ta je presuda kasnije srušena na sudu. Koji mjesec nakon neuspjelog puča Crna Gora je primljena u NATO, a potom je Milo Đukanović 2018. pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora osvojivši 53,9% glasova. Stanje se tek privremeno smirilo.

Bilo je to vrijeme rasta prosrpskih (i proruskih) stranaka, ali i identitetskih previranja. Naime, broj Srba u Crnoj Gori od Drugog svjetskog rata eksponencijalno raste – po prvom poslijeratnom popisu 1948. bilo ih je 6700 (manje od dva posto, Hrvata je tada bilo stotinjak više!), 1971. već ih je 39.512 (7,5%), 1991. godine 57.453 (ili 9,3%), a 2003. čak 198.414 (ili 32%). Kod onih koji su se deklarirali kao Srbi rezultat je to shvaćanja da je crnogorstvo tek regionalna karakteristika, a srpstvo da je nacionalno opredjeljenje. U tom smislu ti ljudi vide Crnu Goru kao drugu srpsku državu. Posljedično, zalažu se prorusku politiku te se dobrim dijelom protive pridruživanju Crne Gore euroatlantskim integracijama.

Pa ipak, do 2020. godine, unatoč svim nesvršenostima kao društvo koje prolazi dugoročnu tranziciju, Crna Gora se razvijala kao relativno stabilna multietnička demokracija. Ona je jedina od pet postjugoslavenskih država (plus Albanija) koja je otvorila sva i zatvorila neka pregovaračka poglavlja u pristupnim pregovorima s EU.

Početkom te godine Srpska pravoslavna crkva (SPC) je u Crnoj Gori pokrenula niz prosvjednih skupova što je bila jasna naznaka da će ona aktivno sudjelovati u kampanji za parlamentarne izbore najavljene za kraj kolovoza. Na izborima je tijesno pobijedila prorusko-prosrpska koalicija koja je u Skupštini Crne Gore zadobila samo jednog poslanika više od opozicije – 41:40!). Pod vodstvom novog premijera Zdravka Krivokapića ministri su uglavnom izabrani kao izvanstranačke osobe, ali temeljem kriterija lojalnosti SPC-u te bliskosti konzervativnoj desnici.

Sastav vlade uglavnom je odgovarao željama tadašnjeg mitropolita Amfilohija Radovića, najutjecajnijeg zagovornika ruskih interesa u Crnoj Gori. U Skupštini je najjača postala Demokratska fronta koja je koalirala s grupacijom oko Demokratske Crne Gore te grupacijom oko URA-e (Ujedinjena reformska akcija). Ove dvije posljednje grupacije su deklarativno prozapadne te su se na izborima (lažno) zalagale za borbu protiv korupcije, klijentelizma i kriminala („borba protiv mafije je borba za časnu Crnu Goru“ itsl.), ali su se u narednim mjesecima zapravo priključile realizaciji proruskog i proruskog projekta.

Manje ili više izravno u unutarnje crnogorske poslove miješala se i Srbija kako u izbornom procesu u kolovozu 2020. godine, tako i na lokalnim izborima sljedeće godine (naprimjer, visoki dužnosnici Vučićeve Srpske napredne stranke angažirali su u “kupnji glasova” na lokalnim izborima u Nikšiću). Potkraj 2022. objavljeno je da će Srbija u 2023. dodijeliti raznim srpskim organizacijama u susjednim zemljama tri puta više novca negoli prethodne godine. Tih istih dana su predstavnici šest crnogorskih općina iz Demokratskog fronta izvijestili Odbor za dijasporu Skupštine Srbije o položaju Srba u njihovim lokalnim samoupravama. Između ostalog, poručili su da im je Srbija „država matica“ i te istakli kako su u kabinete vratili trobojke i ćirilicu. Predstavili su i planove za dalje jačanje srpskog nacionalnog identiteta u Crnoj Gori te se ponašali kao predstavnici Srba, iako to ni po čemu nisu ili ne bi smjeli biti.

Krivokapićeva Vlada nije trajala niti godinu i pol dana, jer joj je u skupštini u siječnju 2022. izglasano nepovjerenje. Posljedice rada te vlade bile su katastrofalne – približavanje Crne Gore članstvu u EU je zaustavljeno, a država je nazadovala na gospodarskom, zdravstvenom i obrazovno-kulturnom planu. Međutim, to je manje bio rezultat neznanja, a više organiziranog nastojanja da se sruše crnogorske institucije te Crna Gora prikaže kao disfunkcionalna država.

Uz pomoć američke administracije kriza vlasti u Crnoj Gori je razriješena u travnju 2022. kad je izabrana nova vlada s manjinskom podrškom. Premijer je postao Dritan Abazović, predsjednik URA-e i potpredsjednik Vlade i koordinator svih sigurnosnih službi u prethodnoj vladi. Međutim, umjesto deblokade procesa pregovaranja s Bruxellesom i stabilizacije prozapadne politike, Abazović je nastavio politiku razgradnje crnogorskih institucija.

Time je, po svemu sudeći, dosljedno slijedio upute srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Radi se o realizaciji šireg plana – naime, iako Vučić to odbacuje, zapravo je jasno da misli kako su nezavisnost Crne Gore, dijela Kosova i dijela Bosne i Hercegovine (Republika Srpska) privremeni.

Tu tvrdnju dobro ilustrira činjenica da se on ne ponaša kao predsjednik Srbije već kao predsjednik svih Srba i to ne samo da stavlja na znanje Crnoj Gori, nego i drugim susjedima, uključujući Hrvatsku (sjetimo se njegovih želja za privatnom posjetom Jasenovcu, neprihvatljivih opaski o Oluji, najava Narodne banke Srbije da će Hrvatskoj onemogućiti da stavi Teslu na kovanicu eura, realizacija filmova „Oluja“ Miloša Radunovića i “Dara iz Jasenovca“ Predraga Antonijevića, itd.,). Dok je njegov narativ diplomatski, njegovi najbliži suradnici otvoreno govore o realizaciji projekta „Srpski svet“ (po uzoru na Putinov projekt „Ruski svijet“).

Modificirana i dobro maskirana ekonomska verzija tog projekta jest “Otvoreni Balkan” kojeg Vučić promovira zajedno s albanskim premijerom Edijem Ramom. Iako je predstavljen kao projekt regionalne ekonomske integracije, to je zapravo pokušaj da se pripremi teren za novo teritorijalno razgraničenje Srba i Albanaca, a na račun trećih (Crnogoraca, Makedonaca i Muslimana/Bošnjaka, pa dijelom i Hrvata i Hrvatske).

Patrijarh Porfirije, koji je za službovanja u Zagrebu kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski pokazivao umjerenjačko lice, šokirao je sve sudjelovanjem u helikopterskom desantu na Cetinje povodom ustoličenja novog mitropolita Joanikija u rujnu 2021. godine, što su neutralni analitičari proglasili više političkom demonstracijom negoli vjerskim događajem.

U ožujku 2022. mitropolit Joanikije je izjavio da je Crna Gora „zamišljena da bude mala Ukrajina“ da bi koji mjesec kasnije, za posjeta Moskvi, vodio liturgiju s ruskim patrijarhom Kirilom te se založio “za svladavanje iskušenja i za pravedno rješenje u ovim iskušenjima koja danas pogađaju Rusku pravoslavnu crkvu, narod i državu”. U Crnoj Gori SPC je formirala brojna paravojna “bratstva”, čiji članovi promiču ultradesničarske stavove, slaveći rusku agresiju na Ukrajinu i promiču govor mržnje prema pripadnicima manjina, LGBT populaciji itd. Dritan Abazović je snimljen samo nekoliko dana nakon početka ruske agresije kao sudionik jednog od takvih ultradesničarskih skupova. Nakon ruske agresije na Ukrajinu aktivnosti tih grupa su se intenzivirale.

Osim toga, u 2022. ruski su građani u Crnoj Gori osnovali preko 50% novih tvrtki (4000 od ukupno 7000). Abazovićeva vlada želi preuzeti većinsko vlasništvo nad lukom Bar, što izaziva sumnje da bi luka mogla biti stavljena na raspolaganje srpskim i ruskim interesima. Srpsko-ruski poltroni praktički kontroliraju cijelu medijsku scenu u zemlji, univerzitet u Podgorici i akademiju nauka, kao i brojne druge institucije, uključujući i Ministarstvo obrane i Agenciju za nacionalnu bezbjednost.

Koji dan prije predsjedničkih izbora Crna Gora je gotovo u rasulu: Vlada je u tehničkom mandatu, Skupština je izgubila legitimitet i nema stabilnu većinu, Ustavni sud je dugo vremena bio blokiran. Nedavno se, neustavnim zakonom, donesenim unatoč izravno suprotnim uputama Venecijanske komisije, pokušalo urušiti posljednju legitimnu instituciju u zemlji – instituciju predsjednika, što nije uspjelo.

Nakon dvije i pol godine organiziranog razaranja države, jasno da bi predsjednički izbori mogli odrediti političku orijentaciju i sudbinu Crne Gore na duže vrijeme, a značajno utjecati i na odnose u široj regiji.

Prema relevantnim istraživanjima javnog mnijenja nema dvojbe da je dominantna orijentacija crnogorskih građana prozapadna – u anketama njih preko 70% podržava crnogorsko pristupanje EU. Međutim, ta prozapadna većina nema adekvatnu političku artikulaciju. Pod utjecajem ruske i srpske propagande stvara se lažan dojam prema kojem su prozapadne opozicijske stranke zapravo promicatelji “crnogorskog nacionalizma”, dočim da su stranke koje su pod kontrolom SPC-a (Demokratska Crna Gora, Evropa sada i URA) navodno prozapadne stranke centra.

Sve sondaže govore da je izvjesno kako će se u drugom krugu naći aktualni predsjednik Milo Đukanović. Za mjesto njegova protukandidata borit će se vođa Demokratskog fronta Andrija Mandić i Jakov Milatović iz rastuće političke stranke Evropa sad koja je pobijedila na lokalnim izborima u Podgorici. Teško je prognozirati tko ima veće šanse u drugom krugu za konačnu pobjedu.

Proteklih su godina zapadne diplomacije i politika isticale kako su na zapadnom Balkanu ključni problemi korupcija i kriminal, a ekspanzionistička politika Srbije i Rusije da su od neusporedivo manjeg značaja. To se mišljenje sporo mijenjalo, a onda je ruska agresija na Ukrajinu promijenila sve.

Stoga bi bilo potrebno da Zapad uloži maksimalan napor da Đukanović pobijedi kako Crna Gora ne bi sasvim skrenula s puta prema EU i kako ne bi postala kolonijalna ispostava ruskih (i srpskih) interesa. Zapadu ne može biti svejedno da li će Rusija i Srbija zajednički, snažno i definitivno izaći direktno na Sredozemlje. Iako se hrvatska politika dobrim dijelom drži kao da je se to ne tiče (izuzev dva susreta Đukanovića i predsjednika Milanovića 2021. godine), eventualni Đukanovićev poraz bi i za Hrvatsku imao višestruko loše posljedice.

(Antena M/Express, foto: Gradski portal)