Hajde da pričamo o tome.
U subotu ujutro. Uz prvu kavu. Tursku, bez šećera i mlijeka, kakvu najviše volimo. Sporu jer subotnje jutro sporost tolerira, pa i zaziva. Jutros smo se obiteljski pretplatili na Spotify, slušamo Stonese, dijelimo doskočice s Fejsa i nabacujemo se brojevima oboljelih. Odjednom udarac u trbuh, slabo mi je, pozelenila sam. NEMANJA SRBINE PRESUDIT ĆEMO TI.
Hajde da pričamo o tome.
U nedjelju prijepodne dok radimo domaće gyoze i slušamo Arsena Dedića. Ti sjeckaš đumbir, njih dvoje rade salatu. U pećnici je pita od borovnica. Zvoni telefon, nepoznat je broj. Javljam se, mumljanje s druge strane, neke neodređene psovke, poklopljena slušalica.
Hajde da pričamo o tome.
U četvrtak na poslu kad u pauzi između dva pacijenta bacim pogled na intervju koji je izašao ispod kojeg piše: Muž ti je smece koje je došlo prodavati pamet u tudu drzavu, seljanko vratite se lijepo natrag pa cirilicu po svom selu pisi i risi,krmaco jedna pa tko tebi da uopce medijski prostor.
Hajde da pričamo o tome.
No da se ne lažemo. Ne priča nam se o tome. Razgovor o tome tjera nas da gledamo u dno wc školjke. Tjera nas da se zgražamo nad time kakvi ljudi žive oko nas. Tjera nas da se osjećamo bespomoćno pred salvama nečijeg bijesa i tjera nas u ljutnju što si neki neznani i nepotpisani pojedinci dozvoljavaju polagati veća prava na ovu našu zajedničku zemlju.
Da se ne lažemo, ponekad kada su pozivi česti ili nam nešto dovikuju na ulici, osjećamo nelagodu blisku strahu, nije nam svejedno, zaboga imamo dvoje male djece. A da se ne lažemo i s njima pričamo o tome da ne čitaju komentare ispod članaka o svojim roditeljima, a ako ih ipak ponekad pročitaju da nam kažu i da im ne vjeruju.
I još da se ne lažemo, pri ideji da glasno pričamo o tome osjećamo duboki sram. Čudno je to, kada znamo da nismo mi odgovorni za to što oni pišu, a ipak se osjećamo osramoćeno. U tome i jest tajna sila nasilja, da se onaj nad kojim se nasilje vrši, stidi i zatvara.
I ako ćemo zapravo pričati o tome, valja reći da nismo tako naivni da smo mislili da će naši glasno izrečeni stavovi, u ovom društvu u kojem se kičasto domoljublje mjeri mržnjom prema drugom i drugačijem, proći nekažnjeno od strane bijesnih statista iza tipkovnica.
Ako ćemo zapravo pričati o tome, pa već smo davno na primjeru Feralovaca, Frljića i drugih hrabrih i glasnih među nama, vidjeli kako nisko lupaju oni s druge strane i kako institucije i vlast čvrsto i trajno zatvaraju oči u navodnoj bespomoćnosti pred izvršenim nasiljem.
Ali ipak hajde da pričamo o tome.
Jer je to jedini način da ustanovimo tko su ti koji nam pišu uvrede i prijetnje, što im to treba. Redovito su naime, kada već pričamo o tome, u pitanju nezreli slabići koji teško podnose svoju svakodnevicu, a teško i preuzimaju odgovornost za istu, pa im jedino i preostaje da na nekog drugog proliju svoju žuč. Agresija je puno ugodniji osjećaj od bespomoćnosti, a ako im se pritom servira platforma na kojoj istu možeš doista promovirati, a bez ikakvih sankcija, teško je odoljeti. I kako to već ide, dok su tako zaigrani sijući govor mržnje po javnom prostoru ni ne vide da igraju upravo za one koji njihov nepodnošljiv status redovito održavaju. Oni naime intuitivno slute da će moć u svojim rukama najlakše zadržati, ako nezadovoljnicima uspješno preusmjere pažnju, otprilike istom tehnikom koju koriste mladi roditelji kad dijete padne i ogrebe koljeno, a oni brže bolje zamašu po zraku nekom šarenom zvečkicom. Dijete začas zaboravi oguljotinu kad mu se ispred očiju stvori nešto novo, blještavo i privlačno. Pa tako i nezadovoljnici iza ekrana, začas zaborave priupitati se bi li uopće imali vremena i entuzijazma za sipanje otrova po javnom prostoru da žive neke fine, ugodne, smijehom i toplinom ispunjene živote. I tko im je kriv što ih ne žive. Jer zvijezda i Srbi sigurno nisu. Nisu ni pederi. A ni morat ću ih razočarati, preglasni novinari i umjetnici. Kada već o tome pričamo, hajde da sagledamo što od nas traže. Jer sve njihove uvrede i prijetnje, osim gramatičkih pogrešaka imaju još jednu neizostavnu zajedničku odrednicu. Njihovu želju da nas nema. Ta se fantazija nekad oblikuje u porukama da odemo odavde, negdje gdje nam je prema njihovom mišljenju, prikladnije mjesto, a nekad u izravnim prijetnjama smrću. Zaboravljaju pritom da bi, da nas nema, i oni izgubili svaki smisao.
No hajde da pričamo o tome. Kako nema šanse da na to pristanemo. I kako mi dobro znamo da je ova zemlja jednako naša koliko je i njihova. Ne planiramo se sklanjati i ne planiramo šutjeti.
Hajde da pričamo o tome glasno. Pa da svi znaju tko se u mraku svoje sobe grči nad tipkovnicom dok iskešenih očnjaka prijeti smrću nekoj ženi koju uopće ne poznaje.
Hajde da pričamo o tome dugo. Toliko dugo dok ne postane normalno da institucije ove države jednakom brzinom i spretnošću kojom su našli pisce prijetnji premijeru nađu pisce prijetnji Nemanji, Maji i Bojanu.
Hajde da pričamo o tome neumorno. Sve dok se priča ne okrene i dok njih ne oblije stid.
Jer inače će o nama pričati drugi. Kao u svojoj pjesmi divna Radmila Petrović.
Pet tovara svinjetine
On živi na brdu,
pojeo je kravu i pet tovara svinjetine
za pola sezone.
Umreće od toga, ali to se samo sluti.
On rasterao je ćerke
i godinama zatim mučio ženu.
Ali, mi to ne znamo.
On u pijanim danima
preti da će nas pobiti sve.
U njegovom komšiluku sedimo,
ali mi to nismo čuli.
On podneo je zahtev za oružje.
Oni tamo tek pojma nemaju.
Sad svi smo mrtvi.
Taman kad htedosmo da progovorimo,
ubi nas. Ludak!
Na beli mermer neko je urezao:
Ne beše dovoljno nemati posla sa budalom.
STUPS: Bestijarijum