Odavde i od danas započinje nova epoha svetske istorije, i vi možete reći da ste bili prisutni…

Možda bi neka slična, doduše manje prekretnička rečenica mogla nekom da padne na um u ovim prazničnim danima, no upravo te reči ključne su za jedan od romana koji je obeležio 2025. godinu na ovim prostorima, onaj iz pera pisca i novinara Borisa Dežulovića „Tko je taj čovjek? – izvještaj o jednoj mogućnosti“.

Posle dvadesetak godina i nagrađivanog romana „Christkind“ Boris Dežulović „vratio se“ jednoj od svojih opsesivnih tema – Hitleru. Ali, kroz prizmu Pivničkog puča u Minhenu 1923, tog presudnog istorijskog trenutka kada se Adolf Hitler, možda, još mogao zaustaviti.

Delo „Tko je taj čovjek? – izvještaj o jednoj mogućnosti“ (Laguna) Miljenko Jergović nazvao je „romanom-bombom koji nas budi iz dogmatskog dremeža“, a Svetislav Basara da ga „obavezno valja pročitati“.

Iako je Adolf Hitler, kao kanon zla, zahvalan da se literarno obradi, Boris Dežulović u razgovoru za Nova.rs otkriva koliko je bilo teško baviti se onim nezahvalnijim delom, zamkom u koju se može upasti kad se piše o nacističkom vođi:

– Danas više ne postoji nitko tko u razgovoru o zlu ne citira zlosretnu Hannah Arendt – koja je, uzgred, umrla prije pedeset godina, i koja je, kako danas znamo, umrla od štucanja – pa je njena slavna teza o banalnosti zla protiv njene volje proizvela novi kulturni fenomen: banalnost citiranja teze o banalnosti zla, odnosno banalnost govorenja o banalnosti zla. Hitler, kao jednoznačni međunarodni standard zla i arhitekt infrastrukture koja će zaposliti „banalnog“ Eichmanna, strahovito je zahvalan za banalno govorenje i banalno pisanje. Bio sam, naravno, svjestan te zamke, i izbjegao sam je tako da se u romanu „Tko je taj čovjek?“ zapravo uopće ne bavim Hitlerom.

Bavite se, međutim, Minhenskim pučem, neuspelim državnim udarom Hitlera i nacista dvadesetih godina prošlog veka. A ključno pitanje jeste da li je istorija, naročito ona 20. veka, mogla da bude drugačija. Zašto zlo nije prepoznato na vreme?

– Zato jer nikad nije, i nikad neće biti. Zato što je to „na vrijeme“ u stvari vrijeme kad zlo još uvijek ima naše obličje. Evo jednog od bezbroj nasumičnih primjera: da li se današnje zlo u Srbiji moglo spriječiti da je, na primjer, u jesen 1992. godine netko smaknuo onog visokog studenta s puškom na Jevrejskom groblju iznad Sarajeva, da danas bude samo jedan među stotinu hiljada bezimenih i davno zaboravljenih žrtava ratova devedesetih? Zašto bi ga, međutim, itko tada ubio? Odnosno, da preformuliram: zašto baš njega, pored stotinu hiljada Srba koji te 1992. nose puške? Među kojima, uzgred budi rečeno, taj golobradi krakati tip u glupom nekom šarenom džemperu izgleda najbezopasniji, da ne kažem najbanalniji, odnosno, preciznije – najsličniji nama? Kad stoga kažemo „na vrijeme“, mislimo u stvari – prije vremena. Prepoznati zlo „na vrijeme“ znači stoga prepoznati ga kad već zadovoljava onaj međunarodni standard zla. Uostalom, u vrijeme kad taj tip švrlja po Jevrejskom groblju zlo je već odavno probuđeno i razbuđeno. Što, naravno, ne znači da treba odustati od upiranja prstom: najzad, kao što ga nije prepoznavao ni tih devedesetih, dobar dio Srbije zlo na vrijeme ne prepoznaje ni danas, trideset godina kasnije.

U romanu citirate „Njujork tajms“ i zapadne medije koji u to vreme pišu kako je Hitler, kad je pušten iz zatvora, bio tek ugasla zvezda iz rubrika „Gde su, šta rade“. „Njegovo ponašanje tokom izdržavanja kazne uverilo je vlasti kako se njega više ne treba plašiti, pa se veruje kako će se Hitler povući u privatan život i vratiti u rodnu Austriju“… Ako tada niko nije na vreme ubio čudovište, da li je otvoren put za još veće zlo? I koliko je danas Hitlera u našem sokaku?

– Nije stvar, rekoh, u tome da prepoznamo Hitlera tamo gdje nam se kao međunarodni standard zla sam ukazuje: kad kaže da će svoju zemlju „ponovo učiniti velikom“, Donald Trump danas i doslovno govori isto što je Hitler govorio prije točno stotinu godina, kad Ukrajincima poništava identitet i oduzima pravo na postojanje, Vladimir Putin doslovno govori, pa čak i radi isto što je govorio i radio Hitler, imamo danas tih većih i manjih Hitlera koliko hoćete, svaka europska država ima po jednoga. Čak i mali, nevažni Aleksandar Vučić, kada je početkom 2025. godine predstavljao svoju partijsku miliciju „lojalista“, sedamnaest hiljada „malo tvrđih muškaraca“ koji su se „krvnim zavetima“ zakleli na odanost Vođi, govorio je i radio potpuno isto što i Adolf Hitler kad je prije stotinu godina predstavljao NSDAP-ov partijski Sturmabteilung, od kojega će kasnije nastati Schutzstaffel, zloglasni SS. Ima li onda dobrih vijesti? Ima. Hitler današnjice – Hitler novih dvadesetih – nije nijedan od njih. Koja je onda loša vijest? Naš Hitler tek okuplja svoje sljedbenike i čeka svoj historijski trenutak. Možete li ga prepoznati? Ne sekirajte se, nije do vas: nisu ga prepoznali ni Nijemci 1925.

Jedan od vaših junaka kaže da je Amerikancima Nemačka uvek bila – obećana zemlja? Važi li taj sud još uvek i za nas na Balkanu?

– Eto još jedne paralele: mom junaku, američkom novinaru u Munchenu 1923., weimarska Njemačka u vrtlogu eksponencijalne inflacije zaista je obećana zemlja, pravi Eldorado: jedan američki student – to nisam izmislio, takve stvari dobro su dokumentirane – od novca kojega su mu roditelji iz Amerike slali za stanarinu, hranu i knjige te je godine u Berlinu kupio – kuću. Mi smo u tom smislu weimarski Balkan, uvijek jeftin za zapadnjake. Sve je ovdje ispod cijene, a najjeftiniji je život. Kako je to rekao u ovom razgovoru nezbježni Adolf Hitler, kad ga je katalonski novinar Eugeni Xammar 1923. pitao kako će on, kad dođe na vlast, riješiti njemačku ekonomsku katastrofu, galopirajuću inflaciju i enormne životne troškove, a ovaj lakonski odgovorio kako će „živote Nijemaca učiniti jeftinijima“, ni sam ne shvaćajući što je rekao. Naši mali seoski hitleri jednako su nam tako živote učinili jeftinima kao na rasprodaji, a nerijetko bogami i besplatnima.

A koliko su reči da je u Nemačkoj alkohol sve što je preostalo – zapravo alkohol i humor – primenjive na ovaj region?

– Mi ćemo se, jasno, nadmoćno nasmijati svaki put kad Nijemac spomene humor, ali u toj i takvoj weimarskoj Njemačkoj, očajnijoj i sjebanijoj nego što je to Srbija ikad bila, pored bezbroja pivnica i noćnih barova cvala je i fantastična humoristička, satirička i kabaretska scena, čije davno zaboravljene zvijezde sa posve sumanutim ludorijama i danas možete na crno-bijelom YouTubeu gledati kao davne preteče Montyja Pythona ili stand-upa. Njemačkim dvadesetim godinama alkohol i humor zaista je bilo sve što je preostalo. Našim dvadesetima ostao je, jebiga, samo alkohol.

Kako biste vi odgovorili na jednu dilemu iz romana: Jesmo li ljudi koji sanjaju da je svet poludeo ili to samo ludaci sanjaju bolji život?

– Svijet je poludio, to je jasno, ali mi to ne sanjamo: to samo luđaci sanjaju bolji svijet.

Zanimljiva je jedna opaska iz romana da smrt ne dolazi iz prošlosti već iz budućnosti. A kako to?

– Kao ni svi ostali likovi u romanu, ni lik koji tvrdi da „smrt ne dolazi iz prošlosti, već iz budućnosti“ – a riječ je o austrijskom studentu i psihijatrijskom pacijentu čiji je slučaj opisao doktor Sigmund Freud – nije izmišljen, i zaista je postojao: mladi gospodin Ernst Meyer u moju je priču, recimo, stigao izravno iz kultne Basarine „Fame o biciklistima“. A samo neozbiljni čitači Basarine će proze označiti fikcijom: ne samo da je sve što književnost zapiše od tog trenutka stvarno i kao stvarno zaista postoji, već zapravo i ne postoji ništa drugo. Sve drugo je, kako ono, san luđaka. Iz tog ključa možemo onda slobodno tumačiti i Meyerovu tezu o smrti iz budućnosti: naša propast dolazi iz blistave budućnosti kakvu nam sanjaju i obećavaju luđaci.

Dok ste ispisivali Lenine reči kako je politika, na tragu Šopenhauera, zanima kao medij plemenitog humanizma i emancipacije čovečanstva, a ne plitkih nacionalnih i nacionalističkih ideja, te da bi radije pričala o knjigama nego li o politici – da li ste, možda, pomislili isto, umesto što ste „osuđeni“ na politiku gotovo čitav život?

– Lenu je u nježnim godinama politika barem zanimala kao i Schopenhauera, a mene nikako. Imao sam skoro dvadeset četiri kad su me kao studenta povijesti umjetnosti mladi splitski novinari Viktor Ivančić i Predrag Lucić nagovorili da zajedno s njima radim “Feral”: kad je tako nakon mjesec dana Predragu u kafiću palo na pamet da malo zajebavamo Slobodana Miloševića, ja nisam imao pojma tko je taj, kako je rekao, Slobodan Milošević. Naš “Feral” bio je tako odštampan, tužilaštvo ga je zabranilo, policija povukla s trafika, izbila je velika afera, pisala je o nama cijela jugoslavenska štampa, saslušavala nas je Udba, završili smo na koncu i na sudu, a ja i dalje nisam imao pojma tko je taj jebeni Slobodan Milošević. I sve otada, skoro trideset i osam godina, osuđen sam na politiku, Slobodana Miloševića i njegove političke potomke. Trideset i osam godina! Da sam ga tada ubio, kao junak iz mog romana, pa sve da sam uhapšen, osuđen na tada maksimalnu zatvorsku kaznu i odrobijao je u Zabeli do posljednjeg dana, do sad bih već osamnaest godina bio slobodan čovjek. Lovio bih ribu, pekao rakiju i pisao slabo zapažene knjige o tome kako sam ubio zlo na vrijeme. A ljudi bi me sažaljivo pitali koga to zaboga zanima i tko je uopće bio taj, kako sam rekao, Slobodan Milošević.

Dobro je danas biti novinar u Minhenu, a još bolje američki novinar, kazuje jedan od vaših junaka. Ali koliko danas, mnogo decenija nakon vremena u kom je smešten vaš roman, ta rečenica zapravo ne stoji? I sami ste govorili da je odavno izgubljena bitka za uticaj medija…

– Moj junak kaže da je dobro biti novinar u Munchenu, jer govorimo o godinama poslije Prvog svjetskog rata, kada je uzavrela Njemačka na rubu građanskog rata glavna svjetska priča. Otprilike onako kako je „dobro“ bilo biti novinar na Balkanu devedesetih. Novinari su uvijek bili tamo gdje se događala povijest u realnom vremenu. I ako ta rečenica danas ne stoji – a ne stoji – to nije zbog toga što nema više weimarske Njemačke, krvavog Balkana, ratova i povijesti, nego zbog toga što nema više novinarstva. Naši „reporteri“ su ljudi s mobilnim telefonima, umjetnom inteligencijom i video generatorima, kreatori sadržaja na društvenim mrežama i botovi kojekakvih propagandnih službi. Što će nam novinar u Gazi kad svaki TikTok klinac s tri dobra prompta može napraviti bolju i efektniju reportažu?

Kazali ste skoro kako se neki na ovom tlu „svako jutro bude u šest, za dom spremni i stalno proživljavaju isti dan i tako 35 godina“, što je za naučnu analizu. Da li vas onda ne čude nedavni incidenti u Hrvatskoj, od antisrpskih grafita, do otkazivanja nekih srpskih kulturnih dešavanja od Splita do Vukovara?

– Te stvari mogu začuditi samo nekoga tko je tih trideset pet godina proveo skriven u škrapi na morskom dnu negdje oko Palagruže, ili u nekom slijepom rukavcu kilometar i pol duboke Lukine jame na Velebitu, ili, nemam pojma, u uredu predsjednika Vlade na Markovu trgu na hladnom sjeveru Zagreba, gdje je i ustaška ikonografija i formalno normalizirana, pa se danas jako čude junacima pod crnim kapuljačama što dižu desnice u zrak i maltretiraju djecu iz srpskih folklornih društava. U bizarnom obratu, u Hrvatskoj tako tema za čuđenje i moralnu paniku danas više nisu grafiti „Za dom spremni“, ustaški grbovi i kukasti križevi, kojih je na ulicama više nego 1942, već su tema za čuđenje i moralnu paniku – „smrt fašizmu!“, zvijezde petokrake i jedna jugoslavenska zastava, što su se nedavno pojavile na protestnim antifašističkim marševima. U takvoj slaboumnoj Hrvatskoj, eto, zvijezda petokraka ne brani se argumentom da je to međunarodni simbol antifašizma, zahvaljujući kojemu glupi Hrvati danas uopće imaju državu, već snimkom starog partizana i novog ustaše Franje Tuđmana koji u bijeloj vrhovničkoj uniformi na onoj kretenskoj vojnoj paradi u Zagrebu 1997. salutira hrvatskim povijesnim zastavama, pa među njima i trobojci Socijalističke Republike Hrvatske.

Kada smo prošli put, doduše davno, razgovarali ocenili ste da se polarna noć spustila nad Beograd i da nam je „dugo čekati dobro jutro“. Bili ste jesenas u Beogradu, „tužnoj maloj kasabi“ kako ste je onomad nazvali, i da li se nešto promenilo? Pitam to u svetlu jednogodišnjih društveno-političkih previranja u Srbiji?

– Dovoljno sam već govorio na tu temu, pa hajde još jednom: početkom 2025. godine izgledalo je da će to „dobro jutro“ svanuti ranije nego što sam mislio. Danas, godinu dana kasnije, to jutro još je izvjesnije, ali uz otvoreno pitanje koliko je zapravo – dobro. Dobro jutro, da se sad malo igram književnim metaforama, jest svako koje sviće sutradan, svako sljedeće jutro, svaki novi dan. Čak, međutim, ni u vizijama nositelja promjena – ili, da budem pošten, dobrog dijela njih – ta Srbija, sutrašnja Srbija, ne izgleda suštinski drugačija od današnje ili jučerašnje. „Dobro jutro“ koje nam pristojno žele kojekakvi lompari i nedavači Kosova pod duhovnom zaštitom odmetnutih popova i tjelesnom zaštitom ratnih veterana iz devedesetih, meni, jebiga, izgleda više kao ono „dobro jutro“ koje Billu Murrayju u filmu „Beskrajni dan“ svakog dana u šest ujutro iznova i iznova žele voditelji lokalnog radija u Punxsutawneyju, uz Sony & Cher, „I Got You Babe“ i podsjećanje slušateljima da na izlasku iz kuće ne zaborave zimske čizme.

Glavni junak vašeg romana u pismu Leni citira „Propast Zapada“ u kom stoji da samo mladost ima budućnost i da jeste budućnost. Ako će jednom “vreme biti moguće vratiti, ali mladost nikada” postoji li nešto što je Boris Dežulović u mladosti drugačije trebalo da uradi, a nije?

– Postoji, naravno. Trebao sam – sad to znam – onoga davnog ljetnog dana 1988. reći Predragu da jebem i njega i Slobodana Miloševića, platiti piće, napustiti kafić i otići na Bačvice na picigin. Ali sad je, bojim se, kasno.

Jelena Koprivica (Nova.rs)