U Hrvatskoj je sve manje crkvenih brakova. U proteklom desetljeću smanjuju se po stopi od jedan posto godišnje. U prvih devet mjeseci 2017., prema službenim državnim podacima, u crkvama je sklopljeno 52 posto brakova. 2009. godine bilo ih je 63 posto.

U Hrvatskoj, također prema službenoj statistici, 86 posto građana izjašnjavaju se kao katolički vjernici.

Istodobno, iz godine u godinu raste i broj razvoda brakova i sada doseže oko 30 posto.

Tradicionalna obitelj u dubokoj je transformaciji. U Hrvatskoj se odvijaju procesi slični onima u većini evropskih zemalja. Sociolozi kao glavne razloge navode tehnološki napredak i promijenjeni ekonomski i socijalni položaj žena. To je dovelo do slabljenja patrijarhalnog obrasca, promijenjenih društvenih i kulturnih vrijednosti i polaganog napuštanja tradicionalnih spolnih stereotipa.

Hrvatska u tom istom razdoblju svjedoči i rastućoj ulozi religije i crkava, prije svega Katoličke, u društvenom, javnom i političkom životu. Silna energija, novac i moć uloženi su u u jačanje društvenog položaja vjerskih zajednica. Službena Crkva uključila se bez zadrške u političko djelovanje. U praksi, to je značilo – slizala se sa dominantnom strankom, Hrvatskom demokratskom zajednicom.

Najprije je razlog bila obrana Hrvatske od agresije i osnaživanje hrvatskog domoljublja, potom ubrzana katolička obnova za što brže napuštanje “komunističkog nasljeđa“. Nudili su se jednostavni i neupitni odgovori za proklamirani povratak tradiciji i hrvatskim vrijednostima. To što su te vrijednosti u 21. stoljeću bile već pluralne i slojevite, isprepletene i dotaknute i mnogim drugim vrijednostima, zanemarivalo se, pa i odbijalo prihvatiti.

Ambivalentan odnos prema novijoj povijesti, osobito zločinačkoj NDH, dodatno je jačao zazor liberalne javnosti, ali i svijeta, prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Ta je katolička rekonkvista otpočetka opasno plivala na rubu klerikalizma, a neki dijelovi Crkve otvoreno ga zagovaraju. Duh drugog Vatikanskog koncila potpuno je zamro. Društveni dijalog i nekada plodne teološke rasprave u samoj Crkvi marginalizirane su. Ekumenizam se prakticira samo formalno.

Crkva je silno ojačala i istodobno duhovno oslabila.

Osim u tumačenju nacionalne povijesti, Crkva se osjetila pozvanom arbitrirati u pitanjima odgoja i obrazovanja, te obiteljskog života.

Tradicionalni crkveni stavovi o braku i obitelji, koji u svim velikim monoteističkim religijama zaostaju za društvenim napretkom, u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj išli su još korak unatrag. Simbioza nacije, vjere i obitelji, koja se zagovara, petrificira društvo u nepromjenjivu stijenu konzervativizma, nazadnjaštva i hipokrizije.

Kako se dogodilo da tako ojačana Crkva ima sve slabiji utjecaj na stvari do kojih najviše drži – na brak i obitelj? Nema cjelovitih istraživanja ovog fenomena, pa nema niti jednoznačnih i neporecivih odgovora.

Stručnjaci, među njima i teolozi, unisono ukazuju da treba dijeliti deklarirane vjernike od praktičnih. Istraživanja pokazuju da otprilike trećina vjernika jednom tjedno odlazi u crkvu i obavlja crkvene sakramente, trećina jest religiozna ali ne upražnjava niti prisustvuje crkvenim obredima, dok je preostala trećina tradicijski vjernici.

Dubrovački biskup Mate Uzinić uočava taj trend. “Vjerski život i praksa danas imaju sve manje utjecaja na shvaćanje braka kod vjernika te i to utječe na smanjenje broja brakova u vjerskom obliku, ali i na broj rastava. To ne možemo dovoditi u izravnu vezu s tim je li netko samo deklarirani ili i praktični katolik jer iza svakog bračnog para stoji osobna, često vrlo specifična situacija koju sama statistika ne može obuhvatiti“.

Ovaj se pripadnik umjerene biskupske struje zalaže za poboljšanje ženidbenog pastorala, bolji rad crkvenih službenika i potporu bračnim parovima i obitelji.

Crkvena vjenčanja najviše se prakticiraju u nerazvijenim krajevima Like i Slavonije. Retradicionalizacija društva tu je uhvatila korijene. Istodobno, ti se krajevi prazne. Slavonija, na primjer, od blizu milijun stanovnika prije tridesetak godina sada je na 750.000, a za petnaestak godina otići će, prema predviđanjima još stotinu tisuća ljudi. Broj novorođene djece prepolovljen je u odnosu na 1970-te. Izostanak razvoja i ubrzana retradicionalizacija kao da idu ruku pod ruku. Najmanje crkvenih brakova je u razvijenim krajevima, u Istri i Hrvatskom primorju.

Građanski brak kojega danas sklapa gotovo pedeset posto građana često se shvaća kao pripremni crkvenom, ističe sociolog religije Ivan Markešić. Ljudi su praktični, crkveni brak i dalje se teško (i skupo) razvrgava, građanski je naprosto prihvatljivija opcija. Mladi više ne doživljavaju brak kao nešto sveto i nepromjenjivo, kaže Markešić.

I naraslim brojem razvoda Hrvatska prati opća evropska kretanja. Razumije se, nije taj trend pozitivan sam po sebi. Iza svakog razvoda kriju se traume, obiteljske i osobne. Riječ je o stupnju slobode koje suvremeno društvo podrazumijeva. Nedavno ispitivanje među riječkim studentima pokazalo je da 95 posto ispitanika drži kako je bolje ne biti u braku nego istrajati u lošem.

Crkva u svom agresivnom javnom djelovanju često istupa kao organizacija koja govori u ime 90 posto građana. U njihovo ime traži utjecaj na obrazovanje, znanost, kulturu, medije, obiteljski život. Te bi se oblasti trebale oblikovati u skladu s crkvenim učenjem, čuje se s mnogih oltara. Osim što je taj stav u suprotnosti s laičkom državom koju suvremeni svijet prakticira još od Francuske revolucije, pokazuje se da sami vjernici ne slijede hijerarhiju.

Opisani trendovi u kontinuiranom smanjivanju crkvenih brakova i porastu razvoda pokazuju da je društvo, u svom svakodnevnom životu, obiteljskom i privatnom, otporno na potpunu instrumentalizaciju.

Militantna crkva sve više udaljava mlade od sebe.

(Slobodna Evropa)