Umrla je Mirjana Miočinović.

Ne samo profesorka, teatrološkinja i prevoditeljka – umrla je savjest Srbije.

Ona koja je devedesetih, kad su razaranj gradovi, kad su se dizale nacionalističke zastave, rekla da neće predavati dok pojedini pripadnici njenog naroda sudjeluju u agresiji.

Bila je ona koja nije ćutala.
Ona koja nije prodala dušu ni politici, ni rulji, ni crkvi, ni režimu.

Mirjana Miočinović je znala ono što su mnogi zaboravili:
Da ne možeš predavati estetiku dok granate razvaljuju Mostar.
Da ne možeš govoriti o Artou dok dželati kolju u Vukovaru.
Da ne možeš analizirati dramu, a praviti se da ne vidiš stvarnu, krvavu dramu oko sebe.

I zato se povukla.
Jer za razliku od hijena koje su krstarile po Beogradu devedesetih, ona je imala dostojanstva.

I tuge.

Duboke, nepodnošljive tuge zbog naroda kojem je pripadala, a koji je, ponesen ratnim zanosom, pljunuo na sve ono što je ona cijeli život gradila.

Zato njena smrt nije samo odlazak jedne velike žene.

Njena smrt je i podsjetnik – da je neko pokušao reći “ne” dok je ostatak ćutao, potpisivao, aplaudirao.

Bila je jedina žena među osnivačima Beogradskog kruga, rijetka biljka u pustinji moralne pustoši.
Branila je ime Danila Kiša od sramnih ruku nacionalista i zdušno radila na tome da nas podsjeti: ne možeš učiti o ljepoti dok podržavaš smrt.

Umrla je Mirjana Miočinović.
I s njom je umro još jedan komadić onoga što je Srbija mogla biti – a nije.

Ne zaboravimo je.

Dragan Bursać (platforma X)