Socijaldemokratija i socijaldemokratske stranke u Evropi nalaze se u najvećoj krizi nakon Drugog svjetskog rata, smatraju vodeći evropski politički analitičari.

Socijaldemokratija se očito bori da se vrati svojoj prošloj slavi. Ovaj put izazov za socijaldemokrate ne dolazi od demokršćana i stranaka desnog centra, već od populističkih desničarskih stranaka koje privlače glasove diljem Evrope – od Italije i Poljske, pa čak do Njemačke i Švedske.

Analitičari kao najčešća objašnjenja za krizu u kojoj su se socijaldemokratske stranke našle navode socioekonomske faktore, rastuću nejednakost i siromaštvo, strukturnu nezaposlenost i pad javnih usluga u zdravstvu, prometu i obrazovanju.

Najveća kriza u tim sektorima dogodila se u periodu kada su socijaldemokrati i demokršćani bili na vlasti u brojnim evropskim zemljama, što predstavlja glavni razlog zašto su populističke stranke protiv establišmenta sada više nego ikad u modi. I čini se nikad jače, navodi se u analizi Social Europea.

„Bilo bi naivno misliti da će se promjenom lidera i slanjem poruka građani masovno vratiti socijaldemokratskim strankama. Pragmatizam koji pokazuju lideri, kao što su Olaf Scholtz u Njemačkoj, Elly Schlein u Italiji ili Keir Starmer u Velikoj Britaniji, izgleda kao potvrda muljanja, priznanje da su za njih ambiciozni ljevičarski projekti iz prošlosti mrtvi, dok su novi opasni ili uopće ne postoje“, smatra Jan Zielonka, profesor politike i međunarodnih odnosa na univerzitetima u Veneciji i Oxfordu.

Dobro društvo

Da bi se vratili, smatra profesor Zielonka, socijaldemokrati biračima moraju ponuditi privlačniju i vjerodostojniju viziju dobrog društva od one koju zagovara nativistička desnica. Vizija desnice je poznata i jasna: potrebno je obnoviti tri stupa dobrog društva: porodicu, naciju i državu. Imaju li socijaldemokrati nešto bolje za predložiti?

„Socijaldemokrati također trebaju pokazati kako se može postići pozitivna promjena. Ko će nas braniti od katastrofa, vojnih, finansijskih ili ekoloških? Hoće li to biti država, tržište ili civilno društvo? Ili možda Evropska unija, Ujedinjeni narodi, Međunarodni monetarni fond, Greenpeace ili Vatikan“, pita se Zielonka, autor knjige Izgubljena budućnost i kako je vratiti (The Lost Future and How to Reclaim it).

Navodi kako je zanimljivo da se desničarska retorika o ekonomiji bitno ne razlikuje od retorike socijaldemokrata. Obje grupe se pretvaraju da govore u ime običnih radnih ljudi, a ne u ime rentijera ili bankara. Obje grupe osuđuju neoliberalnu ekonomiju koja stvara nejednakost, siromaštvo i društvenu isključenost.

Zielonka kaže kako su kontrasti jasniji u politici porodičnog života. Jedna grupa podržava, a druga se protivi homoseksualnim i međuetničkim brakovima. Pobačaj i rodna ideologija također su sporni. Međutim, navodi kako neki istaknuti nativisti, poput Marine Le Pen u Francuskoj, nisu stavili porodične slogane na svoje transparente. Mnogi socijaldemokrati u međuvremenu se brinu da će preokupacija kulturnim pitanjima odvratiti njihove stranke od ekonomskih pitanja: prvi se fokusiraju na individualna prava, drugi na kolektivna prava koja su tako draga socijaldemokratskoj tradiciji.

Država i nacija

„Najkompliciranije je pitanje socijaldemokratske vizije države i nacije. To dvoje je spojeno u desničarskoj retorici koja zagovara povratak nacionalne države u Evropi, jer država bi, prema desničarima, trebala ponovno biti suverena ako želi u potpunosti uživati legitimitet koji proizlazi iz glasanja naroda, nacionalne historije i povezane kulturne ‘čistoće’. Državne granice su centralno pitanje za desnicu, kako bi zadržale ‘migrante’, osigurale ‘zakon i red’ i zaustavile širenje ‘stranih’ kultura koje navodno nagrizaju nacionalni identitet, religiju i porodicu“, kaže profesor Zielonka.

Ističe kako se socijaldemokrati boje suprotstaviti ovoj desničarskoj viziji jer u velikoj mjeri prihvataju etatizam, iako “s ljudskim licem”. Obećavaju da će braniti granice zaustavljanjem globalizacije i migracija, samo racionalnije i humanije. Socijaldemokrati optužuju desnicu za izopačenje demokratije, ali ne osporavaju pretpostavku da je demokratija prvenstveno državna stvar, kao da je upravljanje na više nivoa koje uključuje EU, regionalne vlade i općine donekle sumnjivo.

I oni, prema njegovom mišljenju, njeguju nacionalne simbole koliko i desnica, ali paralelno s evropskim simbolima i mitologijom. Etatizam je čak evidentan u socijaldemokratskim kulturnim politikama koje zagovaraju integraciju pridošlica, odnosno nacionalnu asimilaciju, a ne interkulturalizam, odnosno dvostrani proces.

„Etatizam ljevice ukorijenjen je u poslijeratnoj intelektualnoj historiji. Socijaldemokrati su se protivili komunističkom narativu o zarobljavanju države od strane buržoaske klase. Uposlili su državu da unaprijede demokratiju, radnička i ženska prava, socijalnu pomoć i etičku vanjsku politiku. U svojoj poznatoj knjizi, Budućnost socijalizma, objavljenoj 1956. godine, Anthony Crosland iz britanske Laburističke stranke hrabro je tvrdio da je država uspjela transformirati kapitalizam i samu poslovnu klasu, a da je državna intervencija oslabila moć kapitala i finansijskih kuća“, podsjeća Zielonka.

Ova etatistička vizija podrazumijevala je ne samo protivljenje komunizmu, već i “cehovskom socijalizmu”, za koji je javna vlast bila bolje smještena u zajednicama i autonomnim udruženjima radnika nego u navodno sveznajućoj i svesposobnoj državi. Etatizam je podrazumijevao i mlaku podršku evropskim ili drugim kozmopolitskim oblicima demokratije.

Šok za sistem

S vremenom je, navodi se u analizi, državna demokratija počela pokazivati sve više nedostataka. To je djelimično bilo zbog uspona “kartelskih” stranaka i kasnije krize parlamentarne zastupljenosti. Štaviše, demokratija ograničena na granice nacionalnih država ne bi se mogla ispravno nositi s transnacionalnim izazovima, poput klimatskih promjena ili kretanja ljudi, u globaliziranom svijetu.

„Kapitalizam se u međuvremenu oslobodio efikasne kontrole država, posebno malih i slabih. S kapitalom, robom, uslugama i radnom snagom koja se relativno lako kreće preko granica, koncept države blagostanja zahtijevao je reinvenciju, podržanu prihvatljivim projektom transnacionalne pravde. Međutim, takav projekt nije nastao“, smatra Zielonka.

Liberalno-ljevičarski diskurs o ljudskim pravima temelji se na univerzalnim normama i vrijednostima, ali opravdanje tih prava ostaje povezano s nacionalnim zakonodavstvom.

Internet revolucija vjerovatno je predstavljala najveći šok za državni sistem. Učinio je komunikaciju i transakcije bržima nego ikad i uglavnom neograničenima. Također je osnažio neformalne i slabo institucionalne mreže na račun birokratskih i hijerarhijskih država. Čak se i sigurnost postupno preselila u bezgranični kibernetički prostor, dodaje.

„Ljevica se borila artikulirati viziju funkcionalne transnacionalne demokratije koja bi ponudila legitimno upravljanje za ‘ravni’ svijet koji je rezultat tehnoloških, ekonomskih i kulturnih promjena. Odgovor nativističke desnice bio je povratak nacionalnoj državi, a socijaldemokrati su htjeli ne htjeli slijedili taj primjer. To je impliciralo slabljenje nekih socijaldemokratskih vodećih projekata: otvorenih granica, kulturne raznolikosti i etičke vanjske politike. Na kraju, oštre mjere usmjerene na zaustavljanje kretanja ljudi obično su proizvoljne i diskriminirajuće“, kaže Zielonka.

Zbog nedostatka novih rješenja za suočavanje s digitalnom erom socijaldemokrati izgledaju staromodno i neinspirativno. Može li se vjerovati da će ekonomski lijekovi koje je predložio John Maynard Keynes u industrijskoj eri uspjeti u digitalnoj eri, pita se on.

S druge strane, rješenje desnice za suočavanje s budućnošću je naravno bolji pogled dalje u prošlost. Dakle, historijski ratovi ponovno oživljavaju posvuda, dok desnica pokušava stvoriti nove mitove i heroje. To nije teren progresivne ljevice, koja bi radije najavljivala put naprijed u bolji svijet. Ipak, teško je popraviti svijet s uglavnom nefunkcionalnim nacionalnim državama.

Intelektualni izazov

„Ako socijaldemokrati vjeruju da nativistička desnica predlaže krajnje pogrešna rješenja za upravljanje digitalnom erom, ne mogu se osloniti na etatizam s ljudskim licem. Trebali bi dobro razmisliti kako osigurati demokratiju, socijalnu politiku i održivost okoliša u svijetu kojim dominiraju mreže. Moraju obavezati države da dijele moć i resurse s drugim javnim akterima, lokalnim i transnacionalnim. Socijaldemokrati također trebaju stvoriti kolektivne veze i solidarnost koje nadilaze egocentrično, ako ne i rasističko, poimanje ‘nacije’ kao zamišljene zajednice“, smatra Zielonka.

Prema mišljenju profesorice političkih nauka u penziji, Carol Johnson s Univerziteta Adelaide, rješavanje nejednakosti ostaje centralno pitanje za socijaldemokratiju.

„Očigledni neuspjeh stranaka lijevog centra u postizanju veće jednakosti učinio ih je ranjivijima na desni i lijevi populizam, ponekad bizarno kombiniran, kao u Italiji. A problem ekonomske nejednakosti u Evropi vjerovatno će postati još veći izazov zbog utjecaja tehnološkog poremećaja na zapošljavanje i promjenjive geoekonomije ‘azijskog stoljeća’“, smatra Johnson.

Ipak, izazovi za socijaldemokratiju u 21. stoljeću, dodaje ona, nadilaze stare dileme o tome kako ukrotiti kapitalizam i poboljšati klasnu jednakost.

„Konkretno, rast desničarskog populizma ne može se objasniti samo ekonomskim terminima: on se oslanja na dugu tradiciju rasnog, etničkog i vjerskog nacionalizma u Evropi i diljem svijeta, koji nije ograničen na teška ekonomska vremena, već je također očit usred relativno ekonomskog blagostanja. Desničarski populisti također redovito mobiliziraju tjeskobu putem drugih društveno konzervativnih stajališta, uključujući pitanja roda i seksualnosti“, kaže Johnson.

Ovo je prije svega intelektualni, a ne politički izazov, ali nove ideje neće daleko stići u strankama koje ne žele prihvatiti promjene i eksperimentiranje.

Pragmatično muljanje neće poraziti nativističku desnicu. Socijaldemokrati moraju ponuditi alternativnu viziju dobrog društva i ponovno promisliti ulogu nacionalne države u njemu.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)