Kada se kriza uzrokovana novim koronavirusom iz Azije počela širiti prema Europi i SAD-u, a virus zatim uspio prodrijeti iza prvih linija obrane u visokorazvijenim državama zapada, vlastodršci tih zemalja suočili su se s dvije vrlo loše opcije. Obje su bile toliko loše da im je bilo teško procijeniti koja je gora. U prvoj opciji reagiralo bi se instinktno – nacije bi se povukle u stroge karantene kako bi se virusu onemogućilo brzo širenje, a ljudski se životi time zaštitili. No, svima je bilo jasno kako je ta mjera dugoročno neodrživa. Bila bi silno štetna za cijelo društvo ako se donosi bez neke strategije izlaska iz te situacije. Naime, brojni ljudi će već nakon mjesec dana ostati bez sredstava za daljnju kupnju osnovnih namirnica. Mnogi će početi ostajati bez posla, jer ugasit će se restorani, kinodvorane, koncerti, prijevoz, razne vrste usluga, mnoge prodavaonice, saloni za uljepšavanje i fitnes-centri. Stoga će strategiju „velike karantene“ potkopati njezina neprihvatljivost velikom broju ljudi tijekom duljeg vremena pa će sve teže biti od njih očekivati odgovorno ponašanje potrebno za držanje epidemije pod kontrolom.

Dvije loše opcije Nakon nekoliko tjedana karantene, broj ukupno zaraženih trebao bi se u Hrvatskoj s nekoliko tisuća spustiti natrag na samo stotinjak, ili čak desetak preostalih zaraženih osoba. Ali, čak i kada bi se spustio na samo deset zaraženih u cijeloj državi, kada bismo se vratili načinu života prije COVID-19, zbog njih bi već tjedan dana nakon izlaska iz izolacije bilo stotinu zaraženih, a nakon dva tjedna tisuću. Hrvatska bi već u tom trenutku morala započeti novi ciklus izolacije jer najviše što naš zdravstveni sustav može podnijeti jest nekoliko tisuća zaraženih. Treba pritom računati da je karantena doista potrebna kada broj zaraženih među stanovništvom Hrvatske dosegne oko tisuću. To je stoga jer će i svoj idući korak, onaj od tisuću prema deset tisuća zaraženih, virus moći učiniti skačući na ukućane već zaraženih dok budemo u novoj izolaciji. Svaki veći broj zaraženih od nekoliko tisuća mogao bi dovesti do prepterećenja sustava zdravstva i nedostatka respiratora za sve one kojima su potrebni. Dakle, kada bismo mjerama izolacije koje trenutno provodimo u Hrvatskoj uspjeli suzbiti zarazu s nekoliko tisuća zaraženih natrag na samo desetak te zatim izašli iz mjera izolacije, imali bismo najviše dva tjedna normalnog života prije novog duljeg boravka u izolaciji. Razumije se, to vrijedi samo ako tijekom ovih tjedana karantene ne smislimo neki način „suživota“ s virusom, gdje se on nakon izlaska više ne bi širio eksponencijalno te bismo ipak dobili znatno više vremena i relativno normalniji život od ovakvog. Druga opcija za vlastodršce zapadnih zemalja, sasvim suprotna ovoj o obrani izolacijom, bila je pustiti virus da se proširi i zarazi značajan dio stanovništva. Brojni bi građani tako prebolijevanjem bolesti stekli imunitet. Zbog toga bi, nakon nekog vremena, virusu ostajao sve manji broj neotpornih ljudi na koje bi mogao skakati. Zato bi se počeo širiti sve sporije, dok ne bismo stekli „imunitet krda“. Pritom, s obzirom na to da protiv ovog virusa za sada nemamo ni lijekove ni cjepivo, trebalo bi računati s većim brojem umrlih građana, posebno onih starijih i s već postojećim bolestima, ali bi se život nastavio normalno i spasila bi se ekonomija. Ipak, i takva je strategija bila povezana s velikim brojem rizika. Prvo, nitko ne uspijeva s dovoljnom sigurnošću procijeniti koliko bi ljudskih života ovaj virus mogao ugroziti u najcrnjim scenarijima, dopusti li mu se slobodno širenje. To je stoga jer ovaj virus ubija ne samo izravno, zaražavanjem ljudi, već i velikom brzinom širenja, čime naglo stvara previše teških slučajeva, a također i posredno, jer se preopterećeni sustav više ne može skrbiti za ostale bolesnike. S obzirom na to da uvijek ne znamo dovoljno precizno koliko ljudi se zarazi virusom i pritom ne pokazuje značajne simptome, teško je odrediti već i izravne učinke virusa. No, oni bi na razini cijelog stanovništva trebali biti do 1% umrlih među svim zaraženima. Međutim, učinci povezani s brzinom širenja i posredni učinci ovoga virusa znatno su opasniji od izravnih, a to nije nešto s čime se često susrećemo u medicini. Brzina stvaranja novih teških slučajeva kojima se zatim ne može pomoći zbog preopterećenja zdravstvenog sustava čini veću opasnost od ovog virusa od same zaraze pojedinaca. Treći povezani problem jest to što posljedično preopterećenje sustava dovodi na posredan način i do daljnjih žrtava zbog neadekvatnog liječenja svih drugih bolesti. Zbog toga je iznimno teško procijeniti kolika bi doista bila cijena slobodnog širenja virusa među stanovništvom.

Strategija slobodnog širenja virusa vrlo je opasna jer nitko ne može predvidjeti ni mutiranje virusa nakon što mu se omogući razmnožavanje u tolikom broju ljudskih nositelja. Neki bi novi sojevi, načelno, mogli postati još ubojitiji. Daljnja opasnost ove strategije jest i ta što čak i oni maleni postoci rizika za mlade ljude postaju vrlo veliki brojevi ako se zaraze milijuni ljudi. Velik broj relativno mladih žrtava u kratkom vremenu sigurno bi postao središnjom temom i podrovao svaku dotadašnju potporu ovakvom planu. Također, nitko još ne može biti sasvim siguran da će imunitet na virus stečen prebolijevanjem COVID-19 uopće biti trajan. I na kraju, čak i da ova strategija puštanja virusa u slobodno širenje donekle i uspije, iako uz znatne žrtve, virus će nastaviti mutirati. Stoga će iduće sezone, u svom novom krugu oko svijeta, vjerojatno ponovno skraćivati ljudske živote jer imunost stečena prošle godine možda više neće štititi, kao što to ne čini ni protiv gripe. Da bi se itko među vlastodršcima kladio da će baš sve ove nepoznanice zaokrenuti u njegovu korist tijekom širenja virusa među stanovništvom, morao biti doista, doista veliki optimist. Važan problem kod izbora toga drugog mogućeg puta, tj. dopuštanja virusu da se širi, ponovno je ponašanje ljudi. Naime, čak i kada bi se objasnilo plan stanovništvu i dobilo za njega podršku velike većine, situacija u kojoj iz tjedna u tjedan brzo raste broj žrtava, posebno u odnosu na države koje su u karanteni, postajat će stanovništvu sve manje prihvatljiva. Tako će i u ovom scenariju biti sve teže održavati odgovornost i disciplinu potrebne za očuvanje ekonomije. Kada shvate da bi mogli završiti na intenzivnoj skrbi, mnogi će pronaći izgovore kako bi se na dulje vrijeme zavukli u svoje domove. Tada će propasti poslovanje mnogih tvrtki i broj nezaposlenih naglo porasti bez obzira na to što se ovakvim planom nastojalo spasiti radna mjesta.

Zaključno, i u prvom i u drugom mogućem pristupu ovoj krizi ponašanje stanovništva, koje će nakon nekog vremena u sve značajnijoj mjeri početi odbijati sudjelovanje u oba plana, ono je što će potkopati njihovu dosljednu provedbu. U prvom će slučaju negodovati zbog ekonomskih razloga, u drugom iz straha za svoj život i živote bližnjih. To je liderima zemalja zapada bilo prilično jasno, zato su mnogi među njima ubrzano tražili i neki svoj, treći pristup. No, jedino što bi, sasvim sigurno, bilo još gore od ova dva ekstremna scenarija jest krenuti u borbu s virusom jednim, pa nakon nekoliko tjedana promijeniti mišljenje i prijeći na drugi pristup. Dosljedno pridržavanje prvoga rješenja barem bi spasilo maksimalan broj ljudskih života, iako samo privremeno, ali bi pritom znatno naštetio ekonomiji. Dosljedno pridržavanje drugog rješenja sačuvalo bi ekonomiju i način života, ali uz značajne žrtve koje je iznimno teško procijeniti. No, krene li se jednim putem, pa nakon nekoliko tjedana prijeđe na drugi, tada će sigurno stradati i ekonomija, a i žrtve će biti prilično velike. Dakle, vlade su se suočile s dva naizgled vrlo loša rješenja i trećim, srednjim putem, koji je bio još i bitno gori. Ljudi su uvijek kreativni i snalažljivi Srećom, suočeni s ovakvim teškim izazovima tijekom povijesti, ljudi su uvijek pokazivali kreativnost i snalažljivost. Zato smo, vjerojatno, jedina ljudska vrsta od njih barem desetak koja je do danas uopće uspjela preživjeti. Najprije je Kina svojim drastičnim mjerama pokazala da se epidemija može suzbiti unutar nekoliko tjedana, a zatim održavati tinjajućom. Iduća jako pogođena država bila je Južna Koreja, koja je imala epidemiju iza prve linije obrane, no ona je pokazala da se masovnim testiranjem ogromnog broja ljudi može zadržavati korak ispred virusa umjesto stalno kaskati za njim. Uz njih, i Japan, Singapur i Hong Kong su nizom mjera, koje uključuju vrlo aktivno testiranje i stalnu izolaciju zaraženih i njihovih kontakata na dva tjedna, uz razumne mjere socijalne izolacije i distanciranja, uspjeli postići određen suživot s virusom bez rizika da kod njih „pobjegne“ u sasvim slobodno širenje i eksponencijalni rast, koji bi doveo do prevelikog broja teško bolesnih u prekratkom vremenu. Sve što je potrebno jest spriječiti virusu da se s jednog zaraženog proširi na dvoje, troje ili više zdravih, već ga ograničiti u brzini širenja na sve moguće načine, tako da jedan zaraženi prenese virus na najviše jednog zdravog. Tako će trebati živjeti sve dok se ne razvije cjepivo, ili barem prvi djelotvorni lijekovi koji bi umanjili potrebu za intenzivnom skrbi i respiratorima za teško oboljele.

Što to znači za Hrvatsku? Trenutno smo u fazi „prve supresije virusa“, koju treba provesti odlučno kako bi se dovršila što brže. Cilj je s nekoliko tisuća smanjiti broj zaraženih u našoj zemlji na manje od stotinu. Nitko ne želi ostati u izolaciji niti dana dulje no što je to potrebno, ali zbog eksponencijalne naravi rasta bitno je i da broj zaraženih nakon izolacije ne bude prevelik, jer onda brzo može opet početi rasti. Hrvatska će tada morati uvesti čitav niz mjera kojima će se virusu otežati širenje kako bi se broj novozaraženih iz dana u dan održavao na brojkama manjima od oko stotinu. Računica je pritom jednostavna: pretpostavimo, jednostavnosti radi, da će broj teških slučajeva koji trebaju respirator biti oko 5% od svih zaraženih. Uz to, dopustimo da će svatko trebati respirator na mjesec dana dok ne ozdravi. Ako se svakog dana utvrdi novih 100 zaraženih, to će tijekom mjesec dana značiti 3000 s nekim simptomima COVID-19. Među njima, 5% će imati tako teške simptome da će trebati respirator, što je 150 osoba tijekom mjesec dana. Kapaciteti Hrvatske su i znatno veći, ali važno je ostaviti i značajnu rezervu. Naime, proširi li se virus bolnicama ili domovima umirovljenika, tada udio zaraženih koji će trebati respirator neće više biti samo 5%, već možda i do 20% ili 30%, pa svaki takav incident može jako brzo preopteretiti naš zdravstveni sustav. Uz to, respiratori su potrebni i oboljelima od drugih bolesti u Hrvatskoj, pa bi za COVID-19 njih oko 500 moralo biti dovoljno u svim planovima. Zato će u „izlaznoj strategiji“ biti važno planirati strategije „suživota“ s virusom gdje ćemo mu na sve načine otežavati širenje, ali pritom dopuštati „tinjajuću“ zarazu s dvoznamenkastim brojevima novozaraženih svakoga dana kako bi se svima teško oboljelima mogla pružiti adekvatna skrb. Kako sada sačuvati ovako dobre početne rezultate u borbi s COVID-19 u Hrvatskoj i što prije izaći iz karantene? Nekoliko je ključnih zadataka u predstojećim tjednima. Najprije, treba dobro shvatiti da je ovo epidemija. Sve što treba imati na umu tijekom epidemije jest da moramo što bolje znati tko je sve zaražen i tko nije zaražen, a zatim stalno aktivno fizički odjeljivati zaražene od nezaraženih. Ako stalno aktivno otkrivamo nove zaražene testiranjem i stalno ih fizički odjeljujemo od nezaraženih, tada ne možemo nikako pogriješiti. Ali, ako imamo priliku razdvojiti zaražene od nezaraženih, a propustimo to učiniti, tada ćemo vrlo vjerojatno s vremenom zažaliti.

Naglasak na bolnice i domove Sljedeće što je važno imati na umu jest da svi nezaraženi nisu jednako važni. Najvažnija skupina nezaraženih su ljudi s oslabljenim imunosustavom – bolnički pacijenti na odjelima za transplantaciju, bolesnici sa zloćudnim tumorima koji primaju zračenje ili kemoterapiju, bolesnici sa šećernom bolesti ili kardiovaskularnim bolestima, posebno s povišenim tlakom, kao i sve osobe starije od 70 godina. Posebno ih treba čuvati od zaraze ako već imaju neku kroničnu podliježuću bolest te žive li zajedno u većem broju u domovima umirovljenika. To su nezaražene osobe kojima sada baš nikako ne smijemo dopustiti doticaj sa zaraženima. U ovoj, narednoj fazi borbe, uspjesi pojedinih zemalja mjerit će se prije svega prema tome koliko su uspjele tijekom razdoblja izolacije sačuvati svoje bolnice i domove umirovljenika od ograničenih epidemija s COVID-19. Razmislite o sljedećemu: epidemija u zajednici može doseći i stotinu zaraženih a da pritom rezultira sa samo jednom smrću zaražene osobe. Međutim, epidemija u nekom domu umirovljenika ili na odjelu bolnice, zarazi li stotinu osoba, može izazvati i dvadeset ili trideset smrtnih slučajeva. To je doista ogromna razlika i zato sada treba čuvati upravo te skupine. Kako to osigurati? Bilo bi poželjno svakog dana na prisutnost koronavirusa testirati baš sve uposlenike zdravstvenih ustanova i domova umirovljenika. Međutim, to je vrlo teško provesti, iz brojnih praktičnih razloga. Stoga bi se, možda, mogao početi voditi registar ljudi u Hrvatskoj koji su već preboljeli koronavirus i stekli imunost pa njima povjeravati strateški važne uloge „čuvara“. No, iako se ta ideja može činiti načelno dobrom, problem je pritom što je virus nepoznat i ne znamo još koliko ta imunost traje, niti koliko se dugo virus izbacuje iz organizma pa treba pričekati istraživanja koja bi mogla odgovoriti na ta pitanja. Očito je da će dobra organizacija bolničke skrbi i domova umirovljenika i njihova zaštita od širenja zaraze biti važna u predstojećim tjednima. Važno je da se u bolnicama, koliko god je to u pojedinim gradovima moguće, strogo odijele one bolnice, ili barem njihove zgrade ili katovi, gdje se liječe zaraženi s COVID-19 od svih ostalih mjesta. Drugi bolesni i stariji ljudi, kao i zdravstveni djelatnici koji nisu uključeni u borbu s COVID-19, ne bi smjeli prilaziti tim mjestima dok epidemija ne završi. Unutar bolnica, prilično je važno da osobe na respiratorima budu izložene svježem zraku koliko je to moguće jer on pospješuje oporavak sluznice dišnih puteva. S druge strane, suh grijani zrak otežava oporavak sluznici jer je isušuje, a to pogoduje virusu. U ovoj novoj situaciji, sve kreativne ideje i resursi mogu nam biti od koristi. Stoga bi i zaraženi liječnici s vrlo blagim simptomima bolesti, ili pak liječnici koji su zbog kontakta sa zaraženima u samoizolaciji, možda mogli liječiti pojedine bolesnike na respiratoru u šatorima izvan bolnice, čime bi se mogao povećati kapacitet za pružanje intenzivne skrbi u slučaju krajnje potrebe.

Bitno je, na državnoj razini, sačuvati i barem jednu ustanovu kao „rezervu“ za zbrinjavanje bilo kakvog epidemiološkog incidenta, jer oni su uvijek mogući. Utvrdi li se naglo širenje epidemije u nekoj drugoj bolnici, ili u domovima umirovljenika, pa je potreban hitan transport zaraženih bolesnika, liječnika, umirovljenika i osoblja, ili se pak incidenti dogode u manjim mjestima gdje se lokalna zdravstvena služba neće moći nositi s manjim epidemijama, sve zaražene bi tada, jednostavno, trebalo vozilima hitne pomoći ili helikopterima prebaciti u takvu „rezervnu“ ustanovu pa sve blaže oboljele izmjestiti u šatore izvan kruga bolnice, a teže oboljele u tu ustanovu. Takvom „rezervom“ vjerujem da bi se spasili mnogi životi u situacijama koje su najopasnije, a to su širenja zaraza u bolnicama ili domovima umirovljenika. U takvoj „rezervnoj“ ustanovi i rizik zaraze zdravstvenih djelatnika bit će velik, pa je i za njih dobro da ostaju u bolnici te dobiju skrb od svojih kolega, a ne šire zaraze na svoje obitelji. Ovakva bi „rezervna“ ustanova bila zadnja linija obrane za sve slučajeve gdje bi se zaraza počela širiti među najugroženijima. Zaključno, bolnice su, trenutno, najopasnija mjesta u ovoj epidemiji. Zato, gdjegod se mogu odijeliti zaraženi od nezaraženih u bolnicama, to treba stalno činiti. Sve pacijente u bolnicama, kao i djelatnike administracije, i svakoga tko ne mora trenutno biti u bolnicama jer nije životno ugrožen, razumno je stoga poslati kući kako bi naša izloženost bolničkim epidemijama bila što manja. Kako bi se, pak, trebali ponašati građani Hrvatske da bi smanjili širenje virusa tijekom mjera izolacije? Primijetio sam da se najviše nejasnoća proteklih dana povezivalo s time smije li se izlaziti iz domova, je li uputno pjevati na prozorima i balkonima, treba li nositi maske, rukavice te kako odlagati obuću; te treba li dezinficirati pakiranja na namirnicama iz dućana. Ovdje ću ukratko pokušati odgovoriti na ta pitanja putem svog osobnog primjera te ga obrazložiti. Prvo, suočeni smo s virusom koji je pokazao da se jako brzo i uspješno širi među ljudima, a još nije sasvim jasno kako to čini. Ovakvi se virusi obično prenose kapljicama izdahnutog zraka, ali i prstima nakon što netko zaražen protrlja oko ili dira nos i usta, jer u suzama, sluzi nosa i slini možemo očekivati prisutnost virusa. Druga osoba može ga udahnuti, ali i dodirnuti mjesto ili predmet koji je zaražena osoba prije toga dirala. Što to znači za pitanje izlaska iz domova? To, zapravo, znači da ste sigurni samo dok ste u svom domu. Čim izađete na stepenište, možete udahnuti zrak na mjestu gdje je netko ranije zakašljao ili glasno govorio, možete dotaknuti rukohvat tamo gdje ga je dirao netko zaražen, također i kvaku od ulaznih vrata. Rizik da se na taj način zarazite je, naravno, iznimno malen, ali prijenos virusa time više nije nemoguć i barem negdje će se nastaviti širiti i tako. Zbog toga, osobno izbjegavam izlaske ako nisu nužni, posebno dok se još uvijek prvi put nastoji suzbiti broj zaraženih.

Također, razumijem i da se mnogi ljudi moraju kretati i vježbati kako bi sačuvali dobro zdravlje. Zbog toga je teško dati striktnu preporuku koja bi vrijedila u svim situacijama i za svakoga, jer za starije i vrlo stare osobe svakako je sada bolje ostati u zatvorenom, dok je za nešto mlađe vjerojatno bolje preuzeti manji rizik izlaska pa održavati što bolje zdravlje. Iz istog razloga, pjevanje na prozorima i balkonima vjerojatno nije velik rizik, ali moguće je zamisliti da bi se ponegdje, u određenim uvjetima, i na taj način mogao prenijeti poneki virus. Zatim, u izlascima uvijek nosim istu obuću i rukavice koje držim odmah do vrata, a preko usta i nosa stavim ili kiruršku masku, ili ih prekrijem šalom. Rukavice i obuću skidam i ostavljam uz vrata kad god se vratim kući. Vjerujem da je nošenje rukavica tijekom izlazaka važno jer dodirivanje rukohvata, kvaka ili bankomata moglo bi pogodovati širenju zaraze. Ljudi nesvjesno tijekom dana dodiruju te površine, a zatim i usta, nos ili protrljaju oči. Ako su dirali površinu gdje je bio virus, na ovaj će se način zaraziti, ali rukavice će im pomoći da to ne učine. Oko pitanja maski bilo je dosta nejasnoća. Nekoliko je potpitanja koje bi trebalo razlikovati. Najprije, služe li maske prije svega za zaštitu sebe ili drugih? Ako služe za zaštitu sebe, onda trebaju biti posebne, skuplje maske. Ali, u tom slučaju trebali bi ih nositi svi. Kako je svakoj zemlji teško planirati nabavu posebnih zaštitnih maski za sve svoje građane, pogotovo jer i one imaju rok trajanja, maske za osobnu zaštitu od zaraze nabavljaju se i čuvaju za zdravstvene djelatnike. Oni će, naime, sasvim sigurno biti izloženi zaraženima.

Život s virusom Bilo bi razumno da ih, također, nabave, ili da se takve maske podijele i onima koji su posebno ugroženi virusom zbog svoje dobi ili zdravstvenog stanja. No, za sve druge, ako samo šeću ulicom, za susret s nekim zaraženim morali bi u Hrvatskoj sresti oko tisuću osoba. Tako, zaštita sebe u takvim situacijama s epidemiološkog gledišta i nije toliko presudna. Puno je važnije, međutim, da netko tko je zaražen, ali još nema simptoma, ne zarazi druge. S obzirom na to da ne možemo znati tko je zaražen dok ne pokaže simptome, razumno je stoga da baš svi na neki način prekriju usta i nos kako ne bi nehotice širili zarazu drugima. To je epidemiološki znatno opravdanije. Dakle, što god se može poduzeti kako bi se virusu otežalo skakanje s jedne osobe na drugu, to i treba poduzeti. Razlog zbog kojeg u mnogim zemljama još ne postoji striktna preporuka o nošenju maski je taj što se u medicini preporuke donose temeljem čvrstih znanstvenih dokaza. Međutim, u slučaju djelotvornosti maski teško je steći dovoljno vrsti dokaza kada bi potreban ishod istraživanja trebao biti veća ili manja zaraženost. No, za takvo istraživanje nitko u mirnodopskim okolnostima ne bi dobio etičko dopuštenje. Stoga, ono što o djelotvornosti maski znamo temelji se na istraživanjima koja nisu bila optimalno dizajnirana pa je zbog toga teško dobiti od bilo kojeg službenog tijela čvrstu preporuku. Osobno vjerujem da će maske pomoći da se zaraza širi manje te da bi se svatko trebao pobrinuti da nekako prekrije nos i usta kako ne bi slučajno zarazio druge. Za to može koristiti i šal, maramu, kiruršku masku, sve što prekriva nos i usta. Uz to, tko god želi ili je posebno ugrožen, može, naravno, nositi i skuplju zaštitnu masku, čak i ako nije zdravstveni djelatnik. Zdrav razum govori da će svako onemogućavanje širenja virusa pomoći u borbi s ovom pandemijom, čak i tamo gdje nemamo čvrste znanstvene dokaze kakve bismo voljeli imati za takvu preporuku. Treba li dezinficirati pakiranja iz samoposluživanja prije uporabe? Slično kao i kod pitanja pjevanja na balkonu ili izlaska u samostalnu šetnju, rizik od ovakvog prijenosa je vjerojatno vrlo malen, ali dok se bolje ne istraži, nije ni sasvim isključen. No, oni koji se eventualno zaraze na ovakav način vjerojatno će unijeti u organizam znatno manju početnu dozu virusa nego da to učine udahnutim zrakom, pa bi u njih tijek bolesti mogao zbog toga biti blaži, iako to znanost tek treba potvrditi. No, epidemiologe ne bi čudilo da se to pokaže točnim, mada treba uvijek ponoviti da su iznenađenja kod novih virusa uvijek moguća.

Trenutno „epidemijski val“ prelazi preko stanovništva Hrvatske, ali brojke novozaraženih iz dana u dan ostaju dvoznamenkaste, dok su u mnogim drugim državama četveroznamenkaste, što pokazuje koliko je rani odgovor Hrvatske u prvih nekoliko koraka bio dobar. Naš zdravstveni sustav zasad još ima dosta rezerve. Međutim, sada je doista vrijeme za discipliniranu izolaciju kako bismo dočekali barem nekoliko dana uzastopnog pada broja novozaraženih. To bi nas sve uvjerilo kako je Hrvatska u stanju suzbiti širenje ove zaraze protuepidemijskim mjerama koje su raspoložive. Ali, svako nepridržavanje uputa stožera značit će veći broj zaraženih, zatim veći broj teško bolesnih i time veći pritisak na zdravstveni sustav, kao i dulji ostanak u izolaciji. Pridržavanje mjera smanjit će broj zaraženih i teško oboljelih, održavati zdravstveni sustav rasterećenim i skratiti vrijeme u izolaciji. U idućem koraku, međutim, morat ćemo se što prije izvući iz izolacije i naučiti živjeti s virusom. Kako bismo to mogli što prije učiniti, trebat će osmisliti niz mjera koje će zajednički djelovati kako bi što više smanjile brzinu širenja virusa među ljudima. Važno je da svaki zaraženi ne zarazi više od jedne druge osobe, tako da broj zaraženih više ne može prijeći u eksponencijalni rast, jer to bi značilo novu karantenu već ubrzo. Svakim je danom sve više ideja među epidemiolozima kako to učiniti. Izlazak će najvjerojatnije uključivati kombinaciju nekoliko mjera koje bi mogle usporiti širenje virusa.

Razmak, maske, rukavice, testiranje Najprije, mi ćemo sami usvojiti održavanje razmaka, prekrivat ćemo nos i usta, nositi rukavice, te se ponašati oprezno i odgovorno. Već i time ćemo vrlo značajno smanjiti virusu mogućnost širenja. Zatim, povećat će se kapaciteti za testiranje kako bismo mogli slijediti dobre primjere iz Južne Koreje i Singapura i, dodatno, aktivno tražiti zaražene i izolirati ih. Tako ćemo stalno „presijecati puteve“ virusu u njegovu širenju. Zatim, ostaje i nada da će se tijekom toplijeg vremena virus ipak barem sporije širiti, ako ne nestane. Vjerojatno će se razviti tehnološka rješenja za brzu identifikaciju i izolaciju kontakata zaraženih. Inovativna rješenja mogla bi uključivati i „razdjeljivanje“ stanovništva na nekoliko sasvim odvojenih podskupina kako bi se „razrijedila“ populacija dostupna virusu. Sve su to mjere koje bi zajednički mogle biti dovoljne za relativnu normalizaciju života nakon ovog udarnog vala. Osobno mi je drago vidjeti da su hrvatski stručnjaci ovako dobro odradili faze prve linije obrane, zatim povlačenja u karantenu, te sada i održavanja mjera izolacije. Očito se već i vrlo aktivno razmišlja o mjerama za što skoriji siguran izlazak iz izolacije, a nedavni paket mjera pokazao je da ni ekonomija nije zaboravljena. Prisjetite li se teških dvojbi vlada zapadnih zemalja s početka ovoga teksta, teško da se može na razumniji način provlačiti kroz ovu neočekivanu krizu. Dok ne dobijemo cjepivo protiv koronavirusa, ili barem lijekove koji bi mogli smanjiti potrebu za respiratorima, nećemo se, nažalost, lako moći vratiti životima na kakve smo navikli. Ali toliki broj ljudi sada radi na rješenjima da treba i dalje strpljivo odrađivati zadatke i nadati se najboljem.

(Večernji list)