Rat i zločinci: Protiv Jovana Tintora uhapšenog u Srbiji zbog ubistva, u Tužiteljstvu BiH se vodi istraga zbog sumnji da je tokom rata učestvovao u ratnim zločinima

U Kuriru je početkom jula objavljen tekst (pozivajući se na portal Otisak.ba) u kome se navodi kako će BiH uskoro tražiti od Srbije izručenje jednog broja osumnjičenih za ratne zločine: “Prvi na listi prioriteta čije će izručenje BiH tražiti jeste pukovnik Rajko Kušić, komandant Rogatičke brigade Vojske RS-a, koji navodno živi na relaciji Lazarevac – Užice, a koji često tajnim kanalima dolazi u Rogaticu, te Jovan Tintor Joja i Radomir Prodanović Gaga koji žive u Beogradu. Tužilaštvo za ratne zločine BiH traži od Srbije da uhapsi Rajka Kušića, Jovana Tintora Joju, Milorada Pelemiša, Milenka Karišika, Ratka Adžića, Dragomira Pećanca i Radomira Furtulu za koje smatra da su prioriteti za izručenje na listi optuženih za ratne zločine. Na listi se nalaze i neki pripadnici 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, koji se kriju u Srbiji, a među njima komandant ove jedinice poručnik Milorad Mišo Pelemiš, Zoran Obrenović Maljić i Brano Gojković. Na navodnoj listi Tužilaštva spominje se i ime bivšeg komandira Stanice policije u Srebrenici Milisava Gavrića koji se krije u Loznici i koji je pre dve godine prema navodima Tužilaštva rasprodao svu imovinu i pobegao u Srbiju.”

Tintor se predao

Dalje se kaže da su “poternice raspisane za komandirima Specijalne brigade MUP-a RS-a Nedeljkom Milidragovićem Nedom sa Sokoca, koji navodno živi u Beogradu, Aleksom Golijaninom iz Goražda, koji živi u Sremskoj Kamenici, Ratkom Adžićem, prvim čovekom Ratnog predsedništva Ilijaša, kasnije ratnim ministrom MUP-a RS-a, koji živi u Beogradu, ilijaškim policajcem Marinkom Vidovićem, koji živi u Šapcu, Vasilijem Vidovićem Vasketom, koji živi u Zemunu. Spominje se i Mićo Četnik, koji živi u Somboru, a Tužilaštvo BiH ga je identifikovalo kao Mića Sijekovića. Na listi se nalazio i Branko Vlačo, navodni upravnik logora Bunker u Vogošći kojega je 29. 8. 2011. uhapsila crnogorska policija na graničnom prelazu Dobrakovo, posle čega je izručen Sarajevu, zatim Mile Stojanović, Milenko Karišik, prvi komandant Specijalne jedinice MUP-a RS-a koji živi u Novom Sadu, Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, koji kao penzioner Vojske Jugoslavije, živi u Valjevu, Mirko Todorović Banana iz Bratunca, koji je pobegao u Srbiju pošto je pred Sudom BiH osuđen na 13 godina zatvora. Listi se pridružio i Vojin Vučković Žućo komandant jedinice Žute ose, bivši načelnik stanice policije u Višegradu Risto Perišić koji se prema navodima poternice krije na Zlatiboru. Tu su imena koje spominje Tužilaštvo za ratne zločine u Kalinoviku, Boško Govedarica, koji živi u Sremskoj Mitrovici, Grujo Lalović i Dalibor Krstović Dado. Lalović se navodno krije u Novom Sadu, a poslovno je vezan i za Bijeljinu. Brane Petković, komandant srpskih jedinica u Goraždu, koji živi u Kragujevcu, Duško Kornjača koji radi kao prodavac u Novom Sadu gde živi sa porodicom. Spisku su se pridružili Predrag Jovančić Peđa, komandant jedinice Bijeli anđeli s Grbavice, koji živi i radi u Beogradu, zatim Dragomir Pećanac i Radomir Furtula, komandant Višegradske brigade Vojske RS-a koji žive u Beogradu.”

Krajem jula u Glasu Srpske je povodom ovih napisa Bruno Vekarić, zamjenik tužioca za ratne zločine Srbije izjavio: “Ne znam za postojanje spiska osumnjičenih za ratne zločine koje će Tužilaštvo BiH navodno od nas tražiti, jer nemamo nikakvu komunikaciju u vezi sa tim stvarima, budući da ugovor o tretiranju ratnih zločina između dva tužilaštva još uvek nije potpisan. U Tužilaštvu za ratne zločine Srbije ne postoji nikakva lista na kojoj se nalaze oni za koje bi, poslije potpisivanja protokola, od BiH bilo traženo gonjenje i izručenje.” Na isto pitanje novinara Glasa Srpske iz Tužiteljstva BiH im je odgovoreno: “Tužilaštvo BiH ne komentariše navode iz medija.”

Svega nekoliko dana nakon ovoga teksta mediji u Srbiji i BiH su objavili: “Predao se Jovan Tintor, bivši Karadžićev savjetnik.” No Tintor se nije predao zbog sumnji da je tokom rata učestvovao u ratnim zločinima u BiH već zbog ubistva koje je počinio u Banji Vrujci u Srbiji. Mediji Tintora u Srbiji tretiraju kao izbjeglicu iz BiH, koji je bio nastanjen u selu Kadina kod Ljiga. Agencija Beta je objavila: “U petak uveče hicima iz pištolja usmrtio je Branka Petrovića (50) iz mioničkog sela Todorin Do, a motive treba da utvrdi dalja istraga. Prema nezvaničnim podacima, Jovan T. se kod kioska Ravnogorac mazao lekovitim blatom, a Petrović je sa terase jednog od obližnjih objekata dobacio kako mu to ’neće pomoći’. Osumnjičeni je otišao do džipa, uzeo pištolj, pucao Petroviću u grudi, a potom ga ’overio’ u glavu. Posle ubistva seo je u džip i pobegao. Jovan T. je u vreme rata u BiH bio savetnik predsednika Republike Srpske Radovana Karadžića i četnički vojvoda. Slovio je i kao finansijer Srpske demokratske stranke.”

Oznaka – A

Prema informacijama zvaničnih institucija u BiH Jovan Tintor je od 1990. bio član Glavnog i Izvršnog odbora SDS-a BiH, od 1990. je obavljao i funkciju predsjednika Opštinskog odbora SDS-a Vogošča, od aprila do jula 1992. bio je komandant Kriznog štaba Srpske opštine Vogošća, a od (približno) jula 1992. obavljao je funkciju specijalnog savjetnika predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića. Protiv Tintora je 10. 8. 1992. Višem javnom tužilaštvu u Sarajevu podnesena krivična prijava od strane CSB-a Sarajevo zbog sumnje da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Još prije rata, kada je SDS u svoj program uvela tajno naoružavanje, Tintor se aktivno uključio u te aktivnosti što potvrđuju brojni svjedoci (neki su se pojavili na suđenju Karadžiću), kao i prisluškivani telefonski razgovori iz tog perioda. On sam je, gostujući 2. 8. 1994. kod Riste Đoge, izjavio da je pred agresiju preuzeo veću količinu naoružanja i municije na Palama i prevezao je u Vogošću gdje je podijelio srpskom stanovništvu. Istakao je i da se oružje dobijalo od tadašnje JNA te da je on lično učestvovao u organiziranju i postavljanju barikada oko Sarajeva, odnosno da je bio zadužen za Vogošću i Ilijaš. Kada je postavljen za komandanta kriznog štaba u Vogošći, po njegovom priznanju, bila mu je podređena sva vojna i civilna struktura. Tintor je izdao naredbu o blokiranju Vogošće nakon čega su pripadnici (srpske) vojske i policije počeli sa pretresom stanova. U istoj emisiji se pohvalio kako je držao 64 kilometra fronta, od bolnice Jezero (granatirana i uništena 26. 5. 1992.), preko Vogošće, Srednjeg, dijela opštine Ilijaš, Rajlovca, Ahatovića, kasarne bivše JNA u Butilama, Sokolja, Žuči, Hotonja do Kobilje Glave, dodajući: “Sa svojim jedinicama sam izašao na brdo Žuč jer je to bila strateški važna tačka i tom prilikom pored sebe sam imao pukovnika JNA Vukotu Vokovića koji se stavio na raspolaganje ustanicima srpske opštine Vogošća.”

Tintor je bio na sastanku na Vracama, kome su prisustvovali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Momčilo Mandić, Mićo Stanišić i general Subotić kada je dogovarano da se Sarajevo presiječe na dva dijela i da se jedinice srpskih snaga spoje iz pravca Pofalića i Vraca na mostu Bratstva-jedinstva i Vrbanja mostu. On je bio zadužen da bude pripravan na brdu Žuč i da čeka naređenje generala Kukanjca. Kako se čekalo na izmještanje kasarne Maršal Tito akcija nije izvedena. U julu 1992. postavljen je na mjesto specijalnog savjetnika predsjednika RS-a gdje je ostao do 1995. aktivno djelujući i na svojim funkcijama u SDS-u.

U skladu sa Pravilima rimskog puta Haškom tribunalu su 14. 5. 1999. dostavljeni dokazi protiv Jovana Tintora. Nakon pregleda ovaj predmet je ocijenjen ocjenom A – dakle bilo je dovoljno dokaza za pokretanje istrage protiv Tintora. Haška suglasnost je poslata Ministarstvu pravde FBiH kako bi dalji postupak nastavilo nadležno tužiteljstvo. Slučaj je proslijeđen Tužiteljstvu Kantona Sarajevo. Ovaj predmet je Tužiteljstvo BiH preuzelo 2005. i po njemu se Tintor sumnjiči za granatiranje područja Bara i bolnice Koševo kada je ubijeno 11 i ranjeno 27 lica. Još uvijek nije donešena naredba o provođenju istrage protiv Jovana Tintora od strane Tužiteljstva BiH. Osim toga nije jasno zašto je njegova odgovornost sužena na dva događaja iz 1992. (valjda po komandnoj odgovornosti), jer prema izjavama brojnih svjedoka Tintor je i direktno učestvovao u ratnim zločinima na području općine Vogošća.

Naoružanje i avijacija JNA

Ova izjava to jasno potvrđuje: “Dana 4. 5. 1992. na putu iz Ilijaša (gdje smo živjeli) prema porodilištu, bila sam u sedmom mjesecu trudnoće, zaustavljeni smo u Semizovcu na barikadi srpskih snaga. Muž mi je odveden i od tada mu se gubi svaki trag, a mene su odveli u pansion Kon-Tiki (Kod Sonje). Pred pansionom je bila veća grupa vojnika na čelu sa Jovanom Tintorom. On je naredio da mi žicom vežu ruke. Dok su me vezali udarili su me više puta. U blizini su stajali vojnici UNPROFOR-a i njihov oficir Lewis MacKenzie i sve to gledali, ali nisu preduzeli ništa da me zaštite. Po Tintorovom naređenju nakon toga su me uveli u pansion gdje su me nastavili tući usljed čega sam počela krvariti. Prisilili su me da popijem čašu mokraće, a onda mi je prišao jedan od vojnika koji je od Tintora dobio naređenje da mi odsječe grudi. Kad mi je nožem zajekao bradavicu izgubila sam svijest. Do sutradan sam bila zarobljena u Bunkeru, a onda su me ponovo odveli u pansion. U predsoblju sam vidjela srpskog vojnika koji je silovao 13-godišnju djevojčicu. Oko njih je stajalo desetak vojnika koji su uz smijeh posmatrali šta on radi. Mene su uveli u jednu prostoriju gdje su me nastavili maltretirati prijeteći da će me silovati i zaklati. Spasio me je Čedo Miladinović, koga sam poznavala od prije rata. Odveo me je u vogošćanski Dom zdravlja gdje mi je ukazana ljekarska pomoć. Nakon toga me je odveo do linije razdvajanja i prešla sam na teritoriju legalnih vlasti BiH. Porodila sam se u porodilištu u Sarajevu dva mjeseca prije termina. Rodila sam djevojčicu na kojoj su bili vidljivi hematomi koje je dobila prije rođenja, kad su mene tukli u pansionu Kod Sonje. Dok sam bila u bolnici morali su mi odsjeći bradavicu koju mi je povrijedio srpski vojnik, oboljeli su mi bubrezi i dobila sam hormonalni poremećaj. Sve je to bila posljedica onoga što sam preživjela u Vogošći.”

Mnogi uhapšeni muškarci odvođeni su u Centar javne bezbjednosti Vogošća. Među njima i nekadašnji policajci: “Dolaskom u stanicu su nas odvezali i predali dojučerašnjem kolegi Stanku Blagovčaninu koji nam je naredio da pišemo izjave. Kad smo počeli pisati u salu je ušao komandant paravojnih jedinica Jovan Tintor i psujući nam ustašku majku naredio Blagovčaninu: ’Veži ustaše i vodi u podrum!’ Nezavršivši izjave samo smo se potpisali nakon čega smo bili vezani. Ja sam odveden u podrum, a kolega koji je doveden sa mnom ostao je u velikoj sali. Čuo sam glasove i zapomaganje. Poslije mi je rekao da ga je čitavo vrijeme tukao i davio Jovan Tintor. Nakon izvjesnog vremena Tintor je sišao u podrum. Izvadio je nož, stavio mi ga pod vrat i tražio da mu priznam gdje se nalazi nekakvo oružje. Nakon kraćeg vremena ponovo se vratio u salu, gdje se još uvijek nalazio onaj moj zarobljeni kolega. Nastavio ga je tući, a onda je ponovo sišao u podrum i počeo me tući i maltretirati tražeći da mu kažem ko rukovodi beretkama pod mostom u ulici Đure Đakovića.”

Pripadnici srpskih vojnih i policijskih snaga zauzeli su Vogošću krajem aprila i početkom maja. Pomoć im je pružala JNA ogromnim vojnim arsenalom i zračnim snagama koje su bombardirale vogošćansko naselje Svrake. Po zauzimanju izvršeno je etničko čišćenje. Brojni Bošnjaci su ubijeni, a preživjeli su zatvoreni u logore formirane u kasarni bivše JNA Semizovac, vulkanizerskoj radnji Nasufa Karalića u Krivoglavcima, kući Miralema Planja u Svrakama, logoru Bunker (bunker sagrađen tokom Drugog svjetskog rata), pansionu Kon-tiki zvanom Kod Sonje i pratećem objektu ovog pansiona.

Jovan Tintor je svojevremeno izjavio (što je spominjano i na suđenju Karadžiću) da će Bosna “preživjeti samo ukoliko bude podeljena na srpsku, muslimansku i hrvatsku teritoriju”. Iako je on tome očito dao veliki doprinos, danas ga u Srbiji tituliraju tek kao izbjeglicu iz Bosne, a u BiH vode istragu zbog sumnji da je učestvovao u ratnim zločinima.

(BH Dani)

Zauzimanje Vogošće
Pljačkanje Pretisa i TAS-a

Kada je proglašena Srpska opština Vogošća, srpsko rukovodstvo predvođeno Kriznim štabom na čijem čelu je bio Jovan Tintor počelo je sa planskim i sistematskim provođenjem ideje o stvaranju etnički čistih prostora na kojima bi živjelo isključivo stanovništvo srpske nacionalnosti. U ostvarivanju te ideje uz lokalnu vojsku i policiju pomagali su JNA i dobrovoljci iz Srbije – Šešeljevci.

Dio plana koji je trebalo što hitnije realizirati odnosio se na zauzimanje naselja Donja Jošanica gdje je bilo i selo Krše, nastanjeno bošnjačkim stanovništvom. Naselje je opkoljeno i 25. 5. 1992. preko Branka Vlača zvanog Brane, Nebojše Špirića, Velimira Eleza i izvjesnog Miće četnika pripadnika Šešeljevaca, postavljen je uvjet Bošnjacima Krše da se potpuno predaju i prihvate novouspostavljenu vlast, ali nedugo nakon toga uslijedio je napad na selo, prvo artiljerijski, a zatim i pješadijski. Selo je ubrzo zauzeto. Zarobili su i zaklali Ahmeda Piknjača, Asima Krša, Ramiza Krša i Ibra Krša. U selu su opljačkali svu imovinu, a onda zapalili bošnjačke kuće.

Paraleno sa pljačkanjem okolnih sela u Vogošći su opljačkani Pretis i TAS. Milionska imovina je jednostavno odvežena, pojedinci su zahvaljujući tome zaradili milione maraka, ali nikad nije bilo zvanične istrage.

Na jednom srpskom portalu, gdje se raspravljalo o smrti Nebojše Špirića (jedan od Vogošćana zadužen za izvlačenje golfova iz TAS-a, od kojih je jedan, trojku boje trule višnje, poslao i Biljani Plavšić; poginuo pod sumnjivim okolnostima, sumnja se da ga je ubio prijatelj Srbin), koji je u Vogošći slovio za heroja, među komentarima se pojavio i ovaj: “Gospodine Željko, ne bih se više javljao, da na dnu ove stranice ne nađoh vašu napomenu posvećenu pokojnom Rajku Koprivici i gospodinu Radovanu Karadžiću, samo još da ste spomenuli Momčila Mandića i lopove iz bivšeg Pretis komerca iz Beograda sa svojim direktorom Brankom Prodanovićem i kompanijom, ekipa bi bila kompletna. Postoji dokumentacija koja će nekad izaći na vidjelo, koliko je auto-dijelova iz TAS-a otišlo za Beograd, ko ih je primao na ime isporuke hrane i odjeće za VRS u Vogošći i ko se bogatio. Znam da je po Semizovcu kružila jedno vrijeme priča, nikad naglas izgovorena, kako je Špiro (Nebojša Špirić, prim.aut.) težak nekoliko stotina hiljada njemačkih maraka, jer se znalo koliko je izvezao golfova, dijelova za automobile, farbe itd. A sva ta roba je završila u Beogradu kod bivšeg šefa Biroa RS u Srbiji, gospodina Momčila Mandića. Sad, kad razmišljam o tom ratnom periodu, dosta puta sam sebi kažem da sam bio lud, jer biti lud i pošten to mu ga dođe isto. Zašto se sad pod stare dane potucam po svijetu, kad sam sada mogao uživati u plodovima ’ratovanja’, kao i drugi koji su znali unovčiti svoje ’Srpstvo’, pa su sad ugledni i pošteni građani Republike Srpske, a najčešće matice naše Srbije.”

Suđenje Karadžiću
JNA je naoružavala Srbe u Vogošći

Zaštićeni svjedok Haškog tužiteljstva KDŽ-020, svjedočeći na suđenju Radovanu Karadžiću ispričao je da je prije rata radio u vogošćanskoj policiji zbog čega su mu poznata dešavanja neposredno prije rata, u proljeće 1992. godine u Vogošći. U svom iskazu rekao je da je u toj općini već u septembru 1991. osnovan Krizni štab SDS-a, a za njenog predsjednika postavljen je Jovan Tintor. Svjedok je dalje ispričao kako je već krajem 1991. počelo naoružanje Srba Vogošće, a oružje je stizalo iz obližnje kasarne JNA u Semizovcu: “Vidio sam izvlačenje topova iz te kasarne. Pitao sam gdje ih voze, rečeno mi je da je to ’za Srbe’.”

“To su mi rekli Srbi, to je bila javna tajna. Oni se nisu krili. Vi niste krili da se naoružavate. Smatrali ste da ste toliko jaki da to ne morate kriti. Vi ste nama otvoreno prijetili, pravili ste incidente…”, kazao je ovaj svjedok gledajući Karadžića koji ga je optužio da je ubio neke Srbe na šta mu je svjedok odgovorio: “Svako se našao na meti te vaše propagandne mašine. Ja ne znam ništa, nemam veze s tim i spreman sam odgovarati pred svakim sudom o tome. To su vaši stavljali na spiskove sve muslimane koji su nešto značili, pa tako i mene. Znao sam da sam na tim spiskovima, ali nisam imao potrebe da demantujem, kome bih se to trebao pravdati?”

Karadžić je uporno tvrdio da su se Srbi samo branili te da su muslimani htjeli državu za sebe i da su krivi za rat zbog odvajanja od Jugoslavije. Svjedok ga je podsjetio da je 1. marta 1992. održan referendum na kome su dvije trećine stanovništva glasale za otcjepljenje, dodavši da je sutra taj dan, koji se slavi kao Dan nezavisnosti. Karadžić je nastavio: “To nije tačno, niti ste imali pravo na to, niti će vam sutra slaviti Srbi i Hrvati, slaviće samo muslimani. Vi hoćete da je Bosna vaša i to je dovelo do rata”, kazao je Karadžić na šta mu je svjedok odgovorio: “BiH je zemlja svih građana koji u njoj žive – možete se vi smijati – i Srba i Muslimana i Hrvata. A ja vama čestitam sutrašnji dan, Dan nezavisnosti BiH, jer ste još uvijek građanin BiH, nažalost.”