Američki predsjednik Joe Biden nije bio sklon Franji Tuđmanu. Tijekom devedesetih u raznim ga je prigodama nazivao „autoritarnim razbojnikom“, „antidemokratskim vođom“, faktorom nestabilnosti na Balkanu, „gramzivim moćnikom“ koji je „satkan od istog materijala kao Milošević“ i koji je s njim radio na podjeli Bosne i Hercegovine, čovjekom koji „ne spada među pozitivce“ i koji će vjerojatno biti procesuiran za ratne zločine. Zbog ponašanja prvog hrvatskog predsjednika, Biden je tražio i obustavu pozajmice Svjetske banke Hrvatskoj. Na koncu je potpisao pismo u kojem je od Tuđmana zahtijevao da prestane s proustaškim revizionizmom u bivšem logoru Jasenovac.

Citirani opisi nalaze se u transkriptima rasprava koje su u američkom Senatu vođene od početka devedesetih pa sve do sredine dvijetisućitih. Kao senator savezne države Delaware, Biden je Tuđmana spominjao u različitim kontekstima. Pretežito kao prijetnju miru i stabilnosti na području bivše Jugoslavije – na što je upozoravao gotovo sve do Tuđmanove smrti – a ponekad i kao primjer američkog pripitomljavanja zaraćenih strana povodom bliskoistočnih intervencija u mandatima Georgea Busha.

Svoje zaključke o Tuđmanu Biden je temeljio na argumentima koji su proizašli iz njegove izrazite posvećenosti posljedicama raspada Jugoslavije. Za vrijeme ovdašnjih ratova bio je snažno involviran u oblikovanje američke politike prema Balkanu. Njegovi memoarski zapisi, kao i arhiva američkog Senata, pokazuju da je bio vjerojatno najglasniji političar u Washingtonu kada je riječ o zalaganju za vojnu intervenciju protiv srpskih snaga. U javnim istupima i na zatvorenim sastancima, kao senator i predsjednik pododbora za evropska pitanja, od američke je vlade opetovano tražio micanje embarga s uvoza oružja za bošnjačku stranu i bombardiranje srpskih vojnih položaja. Najprije je slao apele Georgeu Bushu starijem, a od 1993. i Billu Clintonu. „Stalno sam vršio pritisak na predsjednika Billa Clintona. Dvije godine prije nego što je došao na vlast, sastao sam se sa Slobodanom Miloševićem. Pitao me je što mislim o njemu. Rekao sam mu: mislim da si prokleti ratni zločinac, i da ću posvetiti karijeru da završiš na sudu. Nakon desetak posjeta (Balkanu, op. a.) vraćao sam se i pisao izvješće za izvješćem. Vidio sam što se dešava u Brčkom, Tuzli, Sarajevu, Srebrenici…“, rekao je jednom prilikom u Senatu.

Biden je imao jasan stav o srpskoj odgovornosti za sve započete sukobe na području bivše Jugoslavije i za većinu posljedičnih zločina. Među prvima je u Senatu govorio o priručnim logorima za silovanja i mučenja civila, masovnim ubojstvima i okupacijama gradova u BiH te odgovornosti Miloševića za agresiju na Hrvatsku i Bosnu. No zbog ekspanzionističkih težnji hrvatske strane prema susjednoj zemlji smatrao je da ni Tuđman ne pripada pravoj strani povijesti.

Najjasnije je to skicirao 26. lipnja 1997. u zahtjevu za obustavu pozajmice Svjetske banke Hrvatskoj zbog nepoštivanja sporazuma u Daytonu. Podržavajući namjere američkog predsjednika Billa Clintona da od saveznika dobije potporu u planu prolongiranja isplate 30 milijuna dolara, Biden je u svome mišljenju poručio da Hrvatska prije toga treba procesuirati svoje ratne zločince i dozvoliti srpskim izbjeglicama povratak na hrvatski teritorij. U obrazloženju je rezimirao ulogu Tuđmana i Hrvatske u ratnim sukobima. „Stravični ratovi u Bosni i Hrvatskoj od 1991. do 1995. imali su mnogo složenih uzroka. Jedan od njih bio je i slabo prikrivena želja srpskog predsjednika Miloševića i hrvatskog predsjednika Tuđmana da podjele BiH. Pobuna krajiških Srba i njihovo privremeno odcjepljenje – uz vodstvo krajnje neugodnih pojedinaca koji su također vršili zločine – prekinuli su planiranu suradnju dvojice gramzivih moćnika u Beogradu i Zagrebu“, poručio je Biden. Nakon konstatacije da je u ljeto i jesen 1995. hrvatska vojska odigrala dragocjenu ulogu u vojnom zaokretu na području BiH, Tuđmanovo ponašanje po senatorovom mišljenju je postalo „za svaku osudu“. „Svjesno je tetošio optužene ratne zločince, unatoč obvezi prema Daytonu da ih preda Međunarodnom sudu u Haagu“, dodao je.

Naveo je potom da većina međunarodnih promatrača vjeruje da su za zločine u BiH najviše odgovorni bosanski Srbi, ali da su među „sadistima“ i zločincima bili i neki Hrvati iz Hrvatske te nekolicina Muslimana. „To da Tuđman odbija predati optužene koji žive u Hrvatskoj je uvreda za civilizirane ljude posvuda i izravni šamar u lice Sjedinjenim Državama, koje su posredovale u potpisivanju Dejtonskog sporazuma“, poručio je Biden, predbacujući Tuđmanu i namjerno onemogućavanje povratka srpskog stanovništva. Aktualni američki predsjednik optužio ga je i za nastavak vladavine u Hercegovini preko „siledžija“ u Mostaru. „Ovi bezakoni pojedinci odbili su sve međunarodne pokušaje integracije Mostara te su pribjegli smrtonosnom nasilju nad Muslimanima“, rekao je. Primijetio je i da je Hrvatima iz Hercegovine omogućeno glasovanje na hrvatskim izborima 1997. godine, kao podrška Tuđmanovoj kandidaturi u kampanji koja je obilježena „gotovo jednostranim pristupom medija i nasiljem nad oporbenim kandidatima“. „Odgoda pozajmice Svjetske banke Hrvatskoj bila bi korisno upozorenje predsjedniku Tuđmanu da ne može izbjeći posljedice autoritarnog i dvoličnog ponašanja“, izjavio je Biden, koji je godinu dana prije, sredinom 1996., potpisao otvoreno pismo Tuđmanu zbog historijskog revizionizma.

U pismu s potpisom 51 člana Kongresa i Senata izražena je „duboka uznemirenost“ zbog Tuđmanove najave da će preseliti kosti „hrvatskih vojnika koji su sudjelovali u ratnim zločinima protiv Židova u Drugom svjetskom ratu“ u spomen-područje Jasenovac, „na kojem su pokopane židovske žrtve holokausta“. „Takav korak je moralna uvreda sjećanjima onih koji su preživjeli holokaust i opasna poruka budućim generacijama, pa stoga tražimo od vas da preispitate namjere vaše Vlade u Jasenovcu“, stajalo je u apelu koji je uz aktualnog američkog predsjednika potpisala i predsjednica Zastupničkog doma američkog Kongresa Nancy Pelosi. U zaključku pisma, nakon kojeg je podnesen prijedlog za rezoluciju u američkom Kongresu s istim apelom, Biden i njegovi kolege upozorili su Tuđmana da „budućnost Hrvatske ne može biti dobra s moralnim sljepilom ili indiferentnim pristupom prema prošlosti“.

Senator Biden u to je vrijeme Tuđmana redovno koristio i kao jedan od argumenata za nastavak prisutnosti međunarodnih i američkih postrojbi u BiH. Nedugo prije zahtjeva za prolongiranje isplate pozajmice Hrvatskoj, žestoko se u Senatu usprotivio naumu da nakon lipnja 1998. završi misija SFOR-a u susjednoj zemlji. Nakon kritika na račun Miloševića i Beograda, spomenuo je i Hrvatsku. „Trenutno imamo situaciju u Hrvatskoj u kojoj je predsjednik jako bolestan. On je, blago rečeno, moćnik i sve što ide uz taj opis. Radi se o tipu koji nije bombonijera (box of chocolate, op. a.). U Hrvatskoj se već vodi bitka za prevlast između nacionalista koji žele vidjeti podjelu Bosne i demokrata koji žele postati dijelom Zapada. Ako sada objavimo da američki Senat želi izlazak američkih trupa ovog rujna ili sljedećeg lipnja, pomažemo onima u Hrvatskoj koji će reći: ‘S odlaskom Sjedinjenih Država mir se ne može održati, podjela je odgovor, a mi ćemo dobiti svoj komad'“, upozorio je Biden.

Manje od mjesec dana poslije ovog govora, 11. lipnja 1997., Biden se ponovno usprotivio odluci o povlačenju savezničkih snaga s Balkana. Rekao je da ne želi pružiti nadu „ogorčenim protivnicima Daytona, poput Miloševića i Tuđmana, koji bi željeli podijeliti Bosnu nakon odlaska međunarodnih trupa“. „Ta će odluka jamčiti da hvalisavi diktator poput Miloševića u Srbiji i autoritarni razbojnik poput Tuđmana u Hrvatskoj, nastave sa svojim nepromišljenim planovima torpediranja Daytona i provođenja zajedničkog plana o kojemu govorim od 1992. godine: o podjeli Bosne i Hercegovine, od koje bi dio išao Srbiji, a ostatak Hrvatskoj“, dodao je.

Na senatskom saslušanju o (ne)poštivanju sporazuma u Daytonu, koje se odvijalo tjedan dana poslije, Biden je oštro kritizirao srpsku stranu, prisjećajući se da je četiri godine prije Miloševiću i Radovanu Karadžiću u lice rekao da su ratni zločinci. Nakon što je zatražio pokretanje akcije za uhićenje Karadžića i Ratka Mladića, Biden se ponovno referirao na Hrvatsku. „Postoje optuženi hrvatski ratni zločinci koje bi Tuđman mogao lako izručiti“, rekao je i dodao da američka vlada „mora biti neumoljiva u našem pritisku prema gospodinu Tuđmanu“. „Već sam koristio frazu koju moji suradnici i supruga ne vole da koristim, ali on (Tuđman, op. a.) nije bombonijera. Mislim, taj tip ne spada među pozitivce. Imao sam priliku to njemu osobno reći. Činjenica je da je on prepreka, a ne pozitivna sila u ovom trenutku. I mislim da Milošević i on još uvijek čekaju da se Dejtonski sporazum raspadne kako bi se ispunilo ono što su imali na umu na samom početku, a to je rascijepati Bosnu u dva ili tri entiteta. I zato moramo držati pritisak na njega i njegove snage u Hercegovini da postanu kooperativni partneri u Federaciji i da predaju optužene ratne zločince na hrvatskom teritoriju“, zaključio je Biden.

Na saslušanju novog američkog ambasadora pri UN-u, Biden je spomenuo Tuđmana i kao primjer širenja straha od „islamske države“ u srcu Evrope. „Mnogi Evropljani, uključujući i gospodina Tuđmana, koji, kako što sam već rekao, nije bombonijera, perpetuirali su mit o fundamentalističkoj muslimanskoj zemlji koja se želi graditi usred Evrope. To je mnogim Evropljanima bilo poput crvene zastave stavljene pred bika“, izjavio je u lipnju 1999. godine, da bi mjesec dana poslije Tuđmana spomenuo kao potencijalnog optuženika za ratne zločine. Tuđmanovo ime iskrsnulo je za vrijeme rasprave na temu „Izgledi demokracije u Jugoslaviji“, tijekom Bidenovog iznošenja stava o potencijalnom slanju humanitarne pomoći u Miloševićevu Srbiju. „Razlika između Hrvatske i Tuđmana, koji bi itekako mogao biti optužen za ratne zločine, i Srbije i Miloševića jest u tome da u slučaju Hrvatske imamo ozbiljna sredstva za utjecaj. Hrvatska želi postati članicom NATO-a, dijelom EU i Zapada. Milošević ne želi Srbiju na Zapadu. Interes koji imamo za Miloševića, osim da ga uhitimo, je minimalan.“ Ove izjave uslijedile su nedugo nakon okončanja NATO-ova bombardiranja Srbije. Biden je glasao za rezoluciju koja je otvorila put zračnim napadima.

Početkom 2000. u Senatu se založio za nastavak snažne američke prisutnosti na Balkanu, pod obrazloženjem da bi neuspjeh krhke „političke demokracije, etničke i vjerske koegzistencije i slobodnotržišnog kapitalizma“ mogao okončati u novim problemima. Usputno je iznio i informacije o promjeni vlasti u Hrvatskoj. „Zemlja koja je jedno desetljeće patila pod autoritarnom vlašću Franje Tuđmana, izabrala je novi sastav parlamenta prošlog siječnja s umjerenom, demokratskom koalicijom koja ima solidnu većinu. Pobjednik predsjedničkih izbora u veljači, gospodin Mesić, također je demokratski reformator“, primijetio je Biden, ukazujući „na znakove pozitivnog pomaka novog režima u Zagrebu“. „Na primjer, vlada je započela istragu korupcije iz Tuđmanova doba u bankarskom i komunikacijskom sektoru. Na međunarodnom polju, Hrvatska vlada potpisala je sporazum o suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. Štoviše, nova vlada je zatvorila ilegalne televizijske odašiljače u BiH koji su širili ultranacionalističke programe iz Hrvatske. Tvrdo opstrukcijsko i nacionalističko hrvatsko vodstvo u BiH je uplašeno, svjesno da je izgubilo svog pokrovitelja, bivši HDZ-ov režim u Hrvatskoj“, istaknuo je. Slične opaske imao je u govoru 26. rujna 2000. koji je nazvao „podrška demokraciji u Srbiji“. „Tijekom bosanskog rata i nakon njega, često sam javno izjavljivao da je prema mome mišljenju hrvatski predsjednik Franjo Tuđman satkan od istog materijala kao Milošević, i da je agresivni, antidemokratski vođa. Jedini razlog zašto sam zagovarao pomoć u obnovi njegove vojske bio je taj što, za razliku od Srbije, Hrvatska nije predstavljala veliku prijetnju regiji. Štoviše, u ljeto 1995. reorganizirana Hrvatska vojska pružila je bosanskoj vojsci potrebnu potporu u razbijanju postrojbi bosanskih Srba i u dovođenju svih strana na pregovarački stol. Od Tuđmanove smrti, Hrvatska je dokazala da je ispod njegovog autoritarizma zapadna politika“, zaključio je.

U svibnju 2002. Biden je s još četiri senatora predložio rezoluciju, svojevrsnu čestitku povodom desetogodišnje obljetnice američkog priznanja Hrvatske. „Nakon 10 godina od priznanja, ljudi u Hrvatskoj nadvladati su naslijeđe autokratske Tuđmanove vlade i ustrajali u izgradnji demokratskog društva, temeljenog na vladavini zakona, poštivanju ljudskih prava i slobodnotržišnom gospodarstvu“, stajalo je u rezoluciji, u kojoj je, među ostalima, naglašena i činjenica da se Hrvatska „pozicionirala u antiterorističkoj koaliciji nacija“. Pritom se mislilo na rat protiv terorizma koji je SAD pokrenuo koncem 2001. nakon rušenja zgrada Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku.

Biden je, naime, bio među senatorima koji su podržali napad na Irak 2003. godine. Zbog kontinuiranog i na počecima samotnog zalaganja za oružanu intervenciju na Balkanu te ponajprije zbog podržavanja vojnog pohoda na Irak temeljem lažnih informacija o oružju masovnog uništenja, Biden je na ljevici došao na glas kao promotor najmračnije strane američkog imperijalizma i ratnohuškački jastreb koji se po tom pitanju ne razlikuje previše od republikanskih neokonzervativaca. Dvije godine nakon napada na Irak, povodom rasprave o budućnosti te zemlje, Biden je pričao o nužnosti „poticanja“ iračkih susjeda da se ponašaju odgovornije. Kao primjer je naveo Tuđmana i Miloševića. „Susjedi mogu napraviti razliku između Iraka na putu ka stabilnosti ili prema kaosu. Neki tvrde da je takva strategija naivna. Pa, Clintonova administracija nije bila naivna u Bosni kada je uspješno obvezala srpskog čelnika Miloševića i još jednog razbojnika po imenu Tuđman na dejtonski proces. Obojica su razbojnici. Razbojnici. No mi smo ih obvezali. Dobili smo dejtonski proces. Bio je to početak kraja kaosa“, rekao je Biden.

(Novosti)