Evropska unija nije više partner koji može pružiti podršku crnogorskim demokratskim snagama. Tim snagama u Crnoj Gori podršku može pružiti samo Vašington i Džo Bajden – kaže u razgovoru za Pobjedu hrvatski istoričar i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić. Ističe da ovakvu vlast nije imala nijedna zemlja u Evropi.

POBJEDA: Crna Gora se suočava sa velikim izazovima u svim sferama života od zdravstva, ekonomije do politike. Uz to, čini se da podjele među crnogorskim građanima nikada nijesu bile veće. Kada na sve to nadodate ogroman uticaj Srbije, koja uz Moskvu sprovodi agendu „srpskog sveta“ čini se da se potire sve crnogorsko. Nestaje li građanska Crna Gora uz potpunu tišinu Evropske unije?

KLASIĆ: Mislim da građanska Crna Gora neće nestati, niti to Evropi odgovara, niti će to Brisel dopustiti. Ipak, ja se nadam da ima dovoljno Crnogoraca koji će sačuvati Crnu Goru. Međutim to ne umanjuje pritiske spolja. Smatram da ni samom Vučiću nije cilj da ukine Crnu Goru kao državu, ali svakako sporovodi jedan drugačiji pristup u kojem je želi uključiti u koncept ,,srpskog sveta“. Njega više zanimaju sfere uticaja, nego promjene u granicama, tako da on definitivno računa na Republiku Srpsku i na Crnu Goru kao svoja uporišta u regionu. Posebno zato što je dobio ,,korpu“ u Hrvatskoj, gdje su Srbi ušli u Vladu sa HDZ-om i nijesu više pod njegovom kontrolom. Ali tu, pored namjera Vučića, postoji jedan mnogo dublji problem. Čini mi se da unutar Crne Gore postoji veliki broj ljudi koji ovaj njegov koncept smatra legitimnim i čak smatraju da se Crna Gora treba ujediniti sa Srbijom. Za Crnu Goru najveći problem trenutno predstavljaju oni koji je ruše iznutra jer je ne smatraju svojom državom.

POBJEDA: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori. Odakle ovolika podrška i da li je moguće da u 21. vijeku premijera i većinu njegovog kabineta bira crkva? Crna Gora u tajnosti potpisuje ugovor sa crkvom druge države koja bukvalno kontroliše sve političke procese. Da li je ovo stanje nezabilježeno u svijetu?

KLASIĆ: SPC sve to sprovodi zato što joj oni koji su izabrani na izborima to dozvoljavaju. A to su oni koji se u Crnoj Gori deklarišu kao Srbi i koji idu po mišljenje u Beograd. Takođe, kada govorimo o SPC trebalo bi biti pažljiv, jer nijesu svi episkopi SPC isti i nijesu bili na istim talasnim dužinama sa Amfilohijem Radovićem, tu je mitropolitova odgovornost bila najveća. Crkve su svuda u svijetu, bilo da govorimo o katoličkoj ili islamskoj, ustvari, političke organizacije. Ali, crkve se bave politikom onoliko koliko im to građani i vjernici dozvole. To je u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina svedeno na minimum. Evo vam i primjer, najradikalniji biskup Vlado Košić je iz mog rodnog grada Sisika. U tom gradu SDP pobjeđuje godinama baš za inat tom biskupu.

POBJEDA: Premijer Krivokapić je zatražio od Skupštine razrješenje ministra Vladimira Leposavića, zbog njegovog skandaloznog negiranja genocida u Srebrenici, u parlamentu 26. marta. Leposavić je odbio da podnese ostavku. Da li su naši partneri na Zapadu svjesni gdje ovako neodgovorni pojednici mogu da odvedu Crnu Goru?

KLASIĆ: Svaka vlast koja nastane kao produkt neprincipijelnih koalicija ne može dugo opstati. Ne možete trajati dugo ako se niste ujedinili na principima i ukoliko nemate strategiju. Sada je sve jasno, Milo Đukanović je bio zajednički neprijatelj onima koji su se borili za vlast. Ali šta kada to postignete i dobijete vlast – šta ako nema vizije kako vladati. Ne može vam glavni cilj dolaska na vlast biti rušenje prethodne vlasti, to nije koncept. Vlast se mora osvojiti strategijama, promišljanjem budućnosti i vizijama razvoja. Ova vlast je sklepana na brzinu i vrlo površno i zato ti nedostaci sad dolaze do izražaja. Svi propusti i problematična imenovanja dokazuju da ova vlast ne ide u smjeru kojem je obećala onima koji su je birali. Nemam ništa protiv da se kritikuje prethodna vlast, međutim ako se protiv Đukanovića borite time što veličate ratne zločince, negirate genocide i što je najgore, negirate sopstvenu državu – onda nemate kud. Tako se samo dalje urušava društvo u kojem živite. I stvarno ne znam drugu državu u Evropi koja je iskusila ovakvu vlast. Da ljudi koji vode jednu državu svojim postupcima i izjavama negiraju suverenitet te iste države. To je nezabilježeno.

POBJEDA: Kako onda ambasade SAD i Velike Britanije vide u ovakvoj Vladi partnere da se sporovedu reforme i ide naprijed. Kako je to moguće?

KLASIĆ: Mislim da precjenjujete kapacitete i dobre namjere država koje mi smatramo uzorima demokratije. Ima tu svega. Imamo jako puno lutanja i u Evropskoj uniji i na Zapadu. Mi smo ovdje svjedoci koliko je grešaka ta međunarodna zajednica napravila devedesetih na ovim prostorima. Evo, i politiku Aleksandra Vučića toleriše previše demokratskih lidera sa Zapada, pa šta onda možemo očekivati. To me jako brine i mislim da pred Crnom Gorom nije najsjajnija budućnost. Ali jedno je sigurno – SAD-u neće biti u interesu da Crna Gora postane proruska, bilo u vojnom, ili političkom smislu, ili da se na bilo koji način ugrozi NATO. To je ono što vam ide na ruku. Što se tiče EU, koju i sam podržavam, Brisel funkcioniše dok ima novaca da ih dijeli između sebe, kada nastanu krize ta administracija nema kapaciteta da se nosi sa problemima. Pandemija je najbolje dokazala nesposobnost Brisela. EU nije više najjači partner koji može pružiti podršku crnogorskim demokratskim snagama. Tim snagama u Crnoj Gori podršku može priužiti samo Vašington i Džo Bajden.

Ratni zločin bez ratnih zločinaca

Nažalost, Vladimir Leposavić nije jedini političar koji dovodi u pitanje kvalifikaciju genocida počinjenog u Srebrenici. Na dugom popisu njegovih istomišljenika našli bi se zvaničnici sa svih strana od srpske premijerke Ane Brnabić i člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika do gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića. Međutim, najproblematičniji dio cijele ove priče ustvari i nije neslaganje oko definicije genocida jer ono ionako oduvijek služi samo kao izgovor kako bi se izbjeglo suočavanje s odgovornošću za događaje iz ljeta 1995. godine. Rasprave koje se već dvadeset i šest godina vode o potrebi utvrđivanja tačnog broja žrtava i razlozima zbog kojih je do masovnog ubijanja došlo ustvari su prije svega dobro osmišljena odvraćanja pažnje od suštine problema. U tom smislu treba gledati i na praksu da velik dio onih koji negiraju genocid ne spore zločin koji se dogodio u Srebrenici, ali istovremeno nikada jasno i glasno ne imenuju zločince odgovorne za konkretan zločin. A tek po tom pitanju su činjenice više nego poznate. Nakon što su jedinice Vojske Republike Srpske udružene s paravojnim formacijama iz Srbije u julu 1995. zauzele Srebrenicu uslijedile su masovne i dobro organizovane egzekucije muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. U nekoliko dana ubijeno je više od osam hiljada ljudi, a zbog počinjenog zločina (i genocida) na doživotne i dugogodišnje zatvorske kazne osuđeno je gotovo 50 osoba među kojima i čelni ljudi vojnog i političkog vrha RS poput Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Dakle, bez obzira kakav ko imao stav o genocidu, proizlazi da bi odgovorni za ovaj nepojmljiv ratni zločin, tj. oni koji su ga naredili, organizovali i sproveli, u javnosti nedvosmisleno trebali imati status ratnih zločinaca. A imaju li? Naprotiv, ne da nemaju već uživaju ugled nacionalnih heroja. Mladi na protestima nose njihove slike i skandiraju njihova imena, po njima se nazivaju ulice i studentski domovi, podižu im se spomenici – poručuje Klasić.

(Pobjeda, foto: Medija centar Beograd)