Samo dan nakon održane Osnivačke skupštine Nove ljevice, njen predsjednik Dragan Markovina, primio je niz prijetnji, što, kako kaže, svjedoči o tome kako je dio javnosti dočekao osnivanje neke stranke lijevog usmjerenja i kakvo poimanje demokratskog sustava ima.

„U samo sat vremena u ponedjeljak sam primio dvadesetak prijetnji i nisu prestajale stizati pa sam bio prisiljen ugasiti svoj Facebook profil“, rekao je Markovina za Lupigu koji se nada da oni koji prijete ipak neće preći s riječi na djelo. Iako je već i ranije znao dobivati prijetnje ova ga je količina, objašnjava, sasvim iznenadila.

Salve napada na Novu ljevicu odmah su krenule i u medijima, i to ne samo u ekstremno desničarskim medijima. Crvena krpa svima jest – Jugoslavija, država koje nema i koju, tvrdi Markovina, nema smisla obnavljati niti bi to, nakon krvoprolića u kojem se raspala, uopće bilo realno. Ipak, zajednički kulturni prostor postojao je i prije Kraljevine, a nastavio je postojati i nakon raspada socijalističke Jugoslavije, smatra Markovina, a postojanje obje ove države samo je unazadilo taj potencijal. Tako da, možemo biti mirni, Nova ljevica ne osniva novu Jugoslaviju. Njezin politički program nije državotvorstvo, ističe njezin predsjednik koji Jugoslaviju smatra tek izlikom – nikako pravim uzrokom orkestriranih napada.

„Vjerujem da je to posljedica šoka, najprije na desnici, jer niti jedna hrvatska politička stranka do danas se nije tako jasno anti-nacionalistički i anti-klerikalno odredila. Našu stranku čine ljudi s jasnim anti-nacionalističkim i anti-klerikalnim stavom, neopterećeni mitologijom rata, nacije i vjere – što su teme kojima desnica do danas zagušuje kompletan hrvatski politički prostor. Upravo sam napisao tekst u kojem spominjem djelovanje tih, raznih komisija za procjenu moralno-političke podobnosti ljudi koji ulaze u politički život. Ispada na kraju kako ti za bilo kakvo političko djelovanje najprije treba pomazanje političke desnice da konzumiraš propisane doze nacionalističkog hrvatstva“, kaže Markovina referirajući se na priopćenje koje je poslao medijima, a u kojem navodi kako je takav diskurs binaran i svodi se na par jednostavnih antipoda kao što su Jugoslavija-Hrvatska, Tito-Tuđman, vjera-bezbožništvo i domoljubi-izrodi.

Upravo na takvom diskursu temelje se i prijetnje koje prima – u kojima ga linčuju, protjeruju, pa se obračunavaju i s njegovom obitelji koja je na noge postavila takvog „izroda“ – a što najbolje govori o tome koliko je Hrvatska uistinu demokratska i otvorena zemlja u kojoj je svatko slobodan izraziti svoje mišljenje. Osnivanje lijeve stranke, izgleda, poseban je krimen. Tko nije spreman gladovati, raditi danonoćno i zadovoljiti se nadnicom koja ne dostaje ni za osnovne životne potrebe, strpljivo iščekivati sljedeću plaću koja kasni već mjesecima, zadužiti se da bi školovao djecu ili platio participaciju za bolničko liječenje, hraniti se u pučkim kuhinjama, odijevati u Caritasu i biti ponosan što je Hrvat – tome u Hrvatskoj nije mjesto.

Zabrinuta je, međutim, i ljevica s koje se čuju teze o tome kako će nova stranka na tom političkom polju samo razmrviti glasove birača sklonih lijevoj opciji, a koji ionako nisu, za razliku od birača desnice, disciplinirani. Neki čak niti ne izlaze na izbore.

„To je SDP-ova teza, a oni su svjesno napustili prostor ljevice. Evo, njihov je predsjednik Davor Bernardić najavio da planira razgovore s Mostom čiji je predsjednik Božo Petrov dao jednu od najsramotnijih izjava o postavljanju spomen ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovcu. Uostalom, SDP-ova teza ne stoji. Građani koji razmišljaju lijevo nisu vođeni bilo kakvim stranačkim direktivama i imaju pravo birati u skladu sa svojim razmišljanjem. I konačno, što bi to značilo – da se svi koji smo na ljevici moramo suzdržati od osnivanja novih stranaka dok SDP grabi sve dalje prema centru“, retoričkim pitanjem zaključio je temu Markovina, no optužbe na račun stranke ne prestaju pa se sumnja i u to koliko su uopće povezani s radništvom.

„Zašto ja, usprkos svojem doktoratu, ne bih trebao znati u kakvom se položaju nalazi radnička klasa? Samo to što se ne služimo tvrdim marksističkim rječnikom ne može biti dovoljno za diskvalifikaciju. Diskvalificirati nas mogu samo birači na parlamentarnim izborima jer, ako ne skupimo dovoljan broj glasova da uđemo u Sabor, egzistiranje stranke postaje besmisleno“, tvrd je Markovina koji u brojnim negativnim reakcijama na osnivanje stranke nalazi dokaz kako je Nova ljevica zapravo i jedina subverzivna politička stranka u Hrvatskoj.

„Najsubverzivniji je onaj za kojeg establišment procijeni da je subverzivan“, reći će. No, kako će u takvoj, uzavreloj atmosferi, Nova ljevica uopće artikulirati svoj stav i pronaći istomišljenike, pitamo.

„Svi smo mi normalni ljudi koji razumiju u kakvoj je situaciji Hrvatska. Toj kombinaciji klerikalnog i nacionalističkog pritiska uz ovakav kapitalizam možemo se suprotstaviti samo zajedničkim nastupom oko pitanja u kojima se svi možemo složiti – a takvih je pitanja sasvim dovoljno“, tvrdi predsjednik Nove ljevice.

Konačno, osvrnuti se treba i na sporne dvije izjave Dragana Markovine na temelju kojih je i stvoren pritisak na stranku kao jugoslavensku, neprijateljsku.

“Prije nekih dvije godine, netko je koristeći sad već četiri godine staru snimku mog iscrpnog životnog intervjua koji predstavlja tek djelić projekta Documentinih osobnih svjedočanstava, izvukao i montirao oko dvije i pol minute iz tog razgovora u kojima sam ja izjavio pripadnost Jugoslaviji i rekao kako nikad ne navijam za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Iz konteksta čitavog razgovora se naravno da vidjeti to da sam rekao kako sam rođen u Jugoslaviji koju sam smatrao normalnom i svojom zemljom, a ne nikakvom tamnicom naroda, i u Mostaru, koji je i po nacionalnom sastavu i po svjetonazorskom opredjeljenju bio u punom smislu jugoslavenski grad. To je ambijent koji me odgojio i na kojeg sam ponosan. Samo bi duboko nemoralan čovjek, nakon svega što su tom gradu napravili ovdašnji nacionalizmi, s naglaskom na hrvatski, mogao usvojiti nacionalizam kao svoje životno opredjeljenje. Iz svega toga slijedio je zaključak o tome kako jednostavno ne mogu navijati za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, zbog toga što je ona od prvog dana predstavljala i predstavlja simbol hrvatskog nacionalizma Tuđmanovog tipa, što mi je u bilo kojem obliku neprihvatljivo. Drugim riječima, tu se reprezentaciju od prvog dana simbolički tretiralo kao reprezentaciju HDZ-a. Od držanja ruke na srcu za vrijeme intoniranja himne, što je u praksu uveo Tuđman, preko kolektivnog potpisivanja peticije potpore generalima koje je predsjednik Mesić smijenio, Thompsonove pjesme ‘Lijepa li si’, kao neformalne himne te momčadi, a u kojoj se svojataju dijelovi susjedne države, Vlatka Markovića kao višegodišnjeg predsjednika tog saveza, koji se u više navrata hvalio ustaškom prošlošću svojih predaka, do aktualnog predsjednika HNS-a, Davora Šukera, koji se slikao na grobu Ante Pavelića i činjenice da je Joe Šimunić nakon svega i upravo zbog svog poznatog čina postao pomoćnik izbornika te reprezentacije. Dopuštam mogućnost da brojnim ljudima, pa čak i većini, ovi razlozi nisu dovoljni da prestanu navijati za vlastitu nacionalnu momčad, ali meni jesu. Drugim riječima, obzirom da je to sada u Splitu i Dalmaciji popularno, parafrazirat ću stari diskurs ovdašnjih nacionalista: Ja nisam navijao za reprezentaciju, ni kad se nije smjelo ne navijati za reprezentaciju. No, time i dalje nismo riješili temeljno pitanje. Kakve to sve veze ima s političkim angažmanom Nove ljevice?“, prepisujemo iz prvog medijskog priopćenja kojim su se Nova ljevica i njezin predsjednik obratili javnosti.

(Lupiga)