Nedavni izbori za Evropski parlament, te izbori u nekoliko evropskih zemalja poput Nizozemske, Austrije i Njemačke, stavili su krajnju desnicu u fokus javne rasprave.

Dok većina medija naglašava (navodnu) novost rezultata, kao što je prvi put u poslijeratnoj eri da je ekstremno desna stranka bila prva u Austriji, rezultati prvenstveno odražavaju neke od kritičnih elemenata tzv. četvrte faze poslijeratne krajnje desnice, koja predstavlja njen mainstreaming i normalizaciju.

Politički analitičari diljem svijeta slažu se kako krajnja desnica predstavlja opasnost po liberalnu demokratiju, ali da veću opasnost predstavljaju mainstream stranke koje umjesto pravog odgovora prihvataju političke stavove krajnje desnice i na taj način pokušavaju preoteti glasove desnici.

Cas Mudde, profesor međunarodnih odnosa na UGAF Stanley Wade Shelton i profesor političkih istraživanja na Univerzitetu Georgia, te autor knjige The Far Right Today, i Gabriela Greilinger, doktorandica na Fakultetu za javne i međunarodne odnose na Univerzitetu Georgia, gdje proučava krajnju desnicu u Evropi, uradili su analizu za Social Europe u kojoj se bave porastom krajnje desnice u Evropi i greškama mainstream partija.

Krajnja desnica je relevantna

U analizi se navodi kako su tokom “treće faze” poslijeratne krajnje desnice, odnosno u posljednja dva desetljeća 20. stoljeća, krajnje desne stranke ostvarile izborne proboje u nekim evropskim zemljama, kao što su Austrija i Francuska. Ipak, i stranke i položaji krajnje desnice ostali su uglavnom marginalizirani. Imigracija je uglavnom držana podalje od političkog dnevnog reda, a krajnje desničarske stranke nisu ulazile u državne vlade. To se radikalno promijenilo u “četvrtoj fazi”. Danas su krajnje desne stranke relevantne u evropskoj politici.

Italijanski politolog Giovanni Sartori tvrdio je da su političke stranke relevantne kada mogu utjecati na formiranje nacionalnih koalicija. To su mogli učiniti na dva načina, direktno i indirektno. Direktno, stranke mogu imati “koalicijski potencijal”, što znači da se smatraju kao potencijalni koalicijski partneri. Indirektno, stranke mogu imati “ucjenjivački potencijal”, što znači da mogu utjecati na formiranje koalicije tako što će onemogućavati neke željene koalicijske opcije.

„Stranke krajnje desnice ne samo da su postale relevantne za formiranje koalicija, već utječu i na politike drugih stranaka i vlada čiji nisu dio. Njemačka pruža sjajan primjer za oboje. AfD je jedan od ključnih razloga zašto je imigracija bila na vrhu njemačkog političkog dnevnog reda veći dio proteklih deset godina, što je gotovo sve druge stranke potaklo na antiimigracijski program i čak pomoglo u stvaranju nove stranke (BSW), ljevičarske antiimigrantske partije. Izborni uspjeh AfD-a na pokrajinskim izborima u Istočnoj Njemačkoj također je bio pravi razlog zašto je njemačka savezna vlada pooštrila imigraciju i ponovno uvela graničnu kontrolu“, navodi se u analizi.

Krajnja desnica nije prolazna

Veliki dio medijske rasprave o krajnjoj desnici pati od nasilnih promjena raspoloženja. Kada nekoliko istaknutih krajnje desnih stranaka ili političara izgubi nedugo jedan za drugim, krajnja desnica “umire”; ako ih nekoliko pobijedi, krajnja desnica “naraste”, čime se sugerira da je krajnja desnica uniformni akter.

„Bez obzira na rasprave koje krajnju desnicu prikazuju kao val koji plimi i teče, Austrija i Njemačka pokazuju da je krajnja desnica tu da ostane, iako na različite načine. U Austriji FPÖ dominira krajnjom desnicom od 1986. godine, kada je novoizabrani čelnik stranke Jörg Haider povukao stranku potpuno u krajnju desnicu. Iako je stranka pretrpjela velike podjele i skandale, još uvijek je u centru austrijske politike“, kaže profesor Mudde.

U Njemačkoj su ekstremnu desnicu predstavljale razne stranke kroz vrijeme, od republikanaca 1990-ih preko Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) 2000-ih, do najuspješnijeg AfD-a danas.

U većini slučajeva izborni uspjeh ovih stranaka bio je “objašnjavan” imigracionom “krizom”, ali nedavni uspjesi u Istočnoj Njemačkoj pokazuju da nikakva “kriza” nije potrebna. Umjesto toga, uspjeh krajnje desnice posljedica je strukturnih promjena u društvu, ponajviše razvoja multikulturalnih društava, te odražava nativističke i druge reakcionarne stavove koji postoje među značajnim dijelovima stanovništva. Nativistički stavovi potiču podršku krajnje desnice i oni su tu da ostanu, smatra Mudde.

Nijedna zemlja nije imuna na krajnju desnicu

Ideja da su određene zemlje i društva imuni na krajnju desnicu već je dugo popularna u akademskim i javnim raspravama. Nizozemci i Šveđani su voljeli misliti da su previše “tolerantni” za krajnju desnicu. Neki engleski komentatori tvrdili su da Englezi nikada nisu prigrlili “ekstremizam”. Neki su akademici tvrdili da su Portugal i Španija imuni na krajnju desnicu zbog sjećanja na ne tako davne desničarske diktature, dok su drugi tvrdili da njemački Vergangenheitsbewältigung (bavljenje historijom) objašnjava zašto je ta zemlja imuna na krajnju desnicu. Danas znamo bolje.

Ekstremna desnica ne samo da je uspješna na izborima u svim tim zemljama, već je ili je bila dio (pod)nacionalnih vlada u većini njih.

„Štoviše, čak i u nekim zemalja mainstream stranke pod utjecajem krajnje desnice prihvate krajnje desničarske okvire i stavove i propagiraju ih. To je najsnažnije u pitanju imigracije. Danas se ne samo političari desnog centra, već sve više i socijaldemokrati kritički pozicioniraju prema imigraciji, kao što ilustriraju nedavna proširenja graničnih kontrola u Njemačkoj kao odgovor na izborne uspjehe AfD-a“, navodi se u analizi.

Integracija krajnje desnice ne funkcionira

Glavne stranke često preuzimaju okvire i stajališta krajnje desnice, što sugerira da je to neophodno za “vraćanje birača” ili “poraz krajnje desnice”. Najbolji primjer za to bio je nativistički pomak Sebastiana Kurza nakon što je preuzeo Austrijsku narodnu stranku (ÖVP), kada je stranka sve više nalikovala krajnjoj desnici po pitanju imigracije. Međutim, akademsko istraživanje je vrlo jasno u vezi s tim: to ne funkcionira. Zapravo, kada je imigracija ključno pitanje izbora, a dominantan okvir je ekstremna desnica, krajnje desničarske stranke dobro prolaze.

„Iako je to slučaj već desetljećima, mainstream stranke nastavljaju zavaravati same sebe i svoje birače, kao što je vidljivo na posljednjim izborima u Švedskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj. Slično tome, ako krajnju desnicu učinite jednim od ključnih pitanja izbora, stalno pridajući njima i njihovim pitanjima više pažnje ukazujući na prijeteću opasnost koju predstavljaju, oni pobjeđuju. To je bio slučaj i u Austriji i Njemačkoj, gdje su mainstream stranke neprestano upozoravale na uspon krajnje desnice, ali se nisu uspjele predstaviti kao održiva alternativa“, ističe Mudde.

Još jedan argument za uključivanje krajnje desnice u mainstreaming i upravljanje njom je da će je to učiniti umjerenom. Opet, malo je akademskih dokaza za ovu poziciju.

„Većina naučnih istraživanja pokazuje da je mainstreaming krajnje desnice gotovo isključivo posljedica radikalizacije mainstreama, a ne umjerenosti krajnje desnice. Zapravo, postoje neki pokazatelji da se krajnje desničarski pokret također radikalizira kako bi se nastavio isticati“, ističu autori analize.

Normalizacija je promijenila normativni konsenzus

Dok je mainstreaming primarno empirijski proces, odnosno povećana konvergencija stajališta krajnje desnih i mainstream stranaka, “normalizacija” je normativni proces koji odražava promjene u onome što se smatra “normalnim” ili ” norma”.

„Dugo je vremena postojao ‘zakon’ u proučavanju politike krajnje desnice prema kojem bi otvoreno koketiranje s idejama ekstremne desnice dovelo do izborne irelevantnosti. Jasno je da to više nije slučaj. Biti otvoreno ekstreman danas, uključujući otvoreno pozivanje na nacističko doba, više nije prepreka izbornom uspjehu ili političkoj funkciji, kao što pokazuju i nedavni slučajevi. Naprimjer, u Austriji je video materijal otkrio prisustvo ekstremno desničarskih političara jednoj sahrani nekoliko dana prije izbora, gdje se pjevala ‘SS pjesma’ koja veliča ‘sveti njemački Reich’. Dva dana kasnije stranka je slavila najbolji izborni rezultat u historiji“, navodi Mudde.

Autori ističu kako, iako vjerovatno naivno, ostaje nada da će nedavni izbori konačno dovesti do boljeg razumijevanja savremene politike.

„Krajnja desnica je relevantna i tu je da ostane. Krajnje desne stranke najveće su, ili barem najveće desničarske stranke, u sve većem broju evropskih zemalja. Oni nisu rezultat pojedinačnih ‘kriza’, već strukturalnih društvenih promjena i masovnih stavova i tu su da ostanu. Uključivanje i normaliziranje krajnje desnice ne slabi ih, nego ih jača“, ističu Mudde i Greilinger.

Slično tome, vladanje s njima ne mora ih nužno oslabiti, a čak i kada se dogodi, krajnje desne stranke obično se vrate na svoju početnu snagu. Sve to vrijeme liberalna demokratija je oslabljena, a ranjivo stanovništvo još više marginalizirano.

Stoga je, zaključuju autori analize, krajnje vrijeme da se mainstream stranke odmaknu od jednostavnog kopiranja krajnje desnice i, umjesto toga, postave vlastitu agendu i razviju vlastitu politiku. To ne znači ignoriranje pitanja kao što su kriminal, korupcija ili imigracija, ali to znači politike koje brane prava manjina i jačaju liberalnu demokratiju.

(Al Jazeera/foto: Pixabay)