Već dvije godine imam knjigu drama Marije Karaklajić “Lice od stakla”. Kad god je otvorim, najprije se sjetim Krležine ispovijesti o tome kako su sve njegove drame propale. Ta ispovijest, izgovorena 1928. u Osijeku, povodom čitanja njegove drame “U agoniji”, sadrži i autorovu normu da drama “ne bi propala”. Ta je norma visoka: drama se mora igrati na pozornici barem jednu cijelu sezonu! Najmanje jednu, e da se isplati teatru. Ne kaže kakva drama mora biti, kaže samo koja su njegova mjerila i koji su zahtjevi teatra od nje. I još dodaje da je s propadanjem svojih dotadašnjih napisanih a neigranih drama propao i on sam.

Od pet drama Marije Karaklajić objavljenih u knjizi “Lice od stakla” cijelu sezonu nije igrana niti jedna. Jedna od njih nije igrana nigdje, ona s naslovom “Mlečni zub zemlje”. Druge četiri su igrane. “Kuća s tri ruke” igrana je samo u Njemačkoj, u Mannheimu. Trebalo je prije nekoliko godina da bude igrana i u Beogradskom dramskom pozorištu, ali je nepoznat netko učinio da se ne igra, iako su i direktor i reditelj kazali da im se tekst svidio. Upravni odbor pozorišta je nepostavljanje drame na pozornicu obrazložio time što članovi odbora, koji predložene tekstove odobravaju, tekst “nisu razumjeli”. U Mannheimu, u Theaterhaus G7, taj su tekst razumjeli i igran je deset puta. U okviru programa “Kultura uprkos Coroni”. Prevod drame je načinila sama autorica, a kritike su hvalile i predstavu i njemački prevod. U jednoj od kritika stoji da predstava čovjeka uvlači duboko u jedan (nad)čulni teatarski doživljaj. Poslije premijere je autorica imala razgovor sa novinarima i znatiželjnim gledaocima, koji su postavljali znalačka pitanja, jer su predstavu, iako punu “podzemnih voda”, i razumjeli i jako dobro primili. Svakako je među onima koji su predstavu razumjeli, bilo i onih koji dramu nisu čitali prije nego što su je vidjeli na pozornici, što sve govori o razlici između ljudi od teatra u Njemačkoj i u Srbiji.

Ta bi se drama, i kao tekst i kao igra na Henryja Jamesa, i još kao dijalog s njime, dopala Biljani Jovanović. To smijem kazati, jer sam Biljanin ukus znao. Marija Karaklajić je, kao prva dramatičarka, dobila nagradu koja nosi ime Biljane Jovanović, za mene je to bio znak da je svijet na mjestu. U posebnom govoru, Marija je nadahnuto govorila o dramama Biljaninim, koje na pozornici nisu imale ni približno ono trajanje koje je Krleža postavio kao kriterij da ne bi propale. Kad se taj govor čita danas, ima se utisak da se Biljanina duša preselila u Marijinu i da u njoj ustrajava na razgovoru o pitanju odnosa između kolektiva i pojedinca. I čini se da im drame imaju sličnu teatarsku sudbinu, pastorčadi koja stoji u knjigama i čeka da bude otkrivena.

Posljednji tekst u knjizi ima naslov “Pars hostilis”, zauzima nešto preko četiri stranice, i on sa podzemnim vodama. To je govor imperatora Nerona mitskom junaku Herkulu, naslovljen po Kikeronovoj oznaci “neprijateljskog” režnja jetre. U osnovi govora su dva teksta Seneke, koji je živio u vrijeme Nerona i umro po njegovoj naredbi: drama “Bijesni Herkul” i rasprava “O blagosti”. Neron je imperator, ali i glumac koji govori heroju Herkulu, ali i glumcu Herkulu. To jest, Neron glumac je i glumac Herkul. Govor je naručio Theater Trier. Autorica Karaklajić i još šest dramatičarki napisale su, na poziv teatra, svaka svoj komad. I svi su izvedeni jedne večeri u Stadtmuseum Simeonstift Trier. Ti su komadi jako dobro primljeni u gradu koji ima čuvena Crna vrata, Porta Nigra, i koji je povijesno vezan za Nerona, tiranina, boga i luđaka. Neron je mrzio rat, ali ga je cijenio kao preduslov za mir, što je ispunio godine 66. Po tome je on danas sličan vladarima svijeta koji naprave rat, da bi onda mogli obznanjivati kako mir nema alternativu.

Naslovna drama knjige “Lice od stakla” igrana je dvaput: u Beogradu u Bitef teatru, 2008, u režiji Anje Suše, te u gradskom teatru u Lucernu, u režiji Tima Krstina oktobra 2013. u okviru ciklusa “Nikakvi komadi o ratu”. Autoriteti Lucernskog teatra su, čini se, nazivom ciklusa, riješili da prekinu dosta dugu praksu zapadnih kulturnih struktura koja je autorima iz nekadašnje Jugoslavije davala u zadatak da pišu o silovanjima, etničkim čišćenjima i svim ratnim strahotama, te da ih opet uvrste u autore sa onim statusom kakav su nekada imali autori iz naših krajeva. U komadu nema rata, ali sve počinje nasiljem, tučom u kafani, u kojoj biva ubijen jedan dječak. Njegova majka posjećuje ubicu u zatvoru i drama za dva lica se pretvara u traženje odgovora za upropaštene živote, unakrsno saslušavanje, trauma slična ratnoj.

Prva, i najstarija drama u knjizi ima za naslov jedan mačevalački termin “Fausse attaque, mal paré” (nešto kao “fingirani napad, pogrešna odbrana”). Napisana po načelima dramskim, na početku je spisak lica, cijela stranica knjige, potom dva dijela, razuđena u prizore, ukupno 31, događa se u Beogradu u predvečerje njemačkog napada 1941. Glavni lik Rene Klod (René Claude) učitelj mačevanja i predstavnik kompanije za bežičnu telegrafiju u Beogradu, francuski je špijun, zavodnik, površan u svojoj misiji i svemu drugom, opsjednut košmarnim snovima, paranoičan, što sve dovodi do njegova hipokritičkog otkrivanja kao špijuna, te njegova sloma. Oko njega je svijet žbirova, podlaštva, dvoličnosti i konformizma, što čitavu dramu približava današnjoj stvarnosti svjetske politike, koja, kao u klasičnoj grčkoj tragediji, ali okrenutoj na farsu, sve čini da se ne zarati, a sve što čini u stvarnosti vodi ka ratu.

Šteta je što ove drame nema na pozornici. Za one koji vole povijesna ponavljanja ona daje dosta građe. Izvedena samo jednom, u Narodnom pozorištu u Subotici, 2003, režirao Ljuboslav Majera. Učitelj mačevanja Claude je stvarna ličnost, zaista je radio u Beogradu kao učitelj mačevanja. A i autorica se bavila mačevanjem, te je njeno bavljenje likom učitelja mačevanja i dramatičarsko i stručno.

Jako je čudno što nijedna pozornica nije uzela “Mlečni zub zemlje”. To je najzahtjevniji tekst i čini se najbolji primjer za ekspresionističku lektiru i kompetenciju naše dramatičarke. Imena likova su skoro hiponimi: Neznanac, Žena, Prvi muškarac, Drugi muškarac, Nadzornik, Prvi zatvorenik, Stara žena, Vidarka, Vođa trupe, Hor prosjaka i skitnica. Sve se odvija po cikličnom obrascu i igri broja tri i triputa tri: tri života glavnog lika, igranih po redu od trećega prema prvom, prizori koji služe da se jezik odcijepi od svoje svrhe, to jest od sredstva kojim se izražavaju misli, da bi se osamostalio, i ostavio čitaocu da goneta zašto. Za postavljanje na pozornicu ovakvog teksta nužno je da čovjek ili odbor koji o tome odlučuje bude ne samo kompetentan, već i da u tekst pronikne čitajući ga više puta. Tekstovi treba da budu razumljivi, ali i čitalac treba da bude opremljen za razumijevanje.

Knjige današnjih dramatičara su rijetke, moglo bi ih se upisati u pastorčad izdavačke djelatnosti. Dramatičari su najobrazovaniji autori za ono čime se bave, u pravilu su završili akademiju za dramske umjetnosti, ali režiseri radije idu proznim piscima, i iz njihovih knjiga priređuju svoje komade. Da je danas živ Juan Luis Vives, humanistički autor rasprave o razlozima sa kojih propadaju umjetnosti i umijeća, možda bi knjigama o propadanju gramatike, dijalektike, retorike, filozofije prirode, medicine, matematike, filozofije morala i građanskog prava, dodao i propadanje teatra i dramaturgije. Građe za to ima napretek, a mjerodavnih primjera ima na našem jeziku.

Marija Karaklajić je zadovoljna što joj je knjiga drama objavljena. Kao što knjige imaju svoju sudbinu, imaju je i drame. Autorica od svojih drama ne može živjeti, ali ona živi s njima i za njih. Meni je ona današnji primjer za epigram o životu i teatru aleksandrijskog pjesnika Palade, iz 10. knjige Palatinske antologije:

Život su gluma i daske: nauči se ili da glumiš,

Glumom da odgoniš bol – ili pak podnosi jad.

(Portal Novosti, foto: Edi Matić)