Kao bivši potpukovnik JNA koji je odbio konformizam i na svoju štetu se usprotivio Miloševiću, Pavle Radić iznosi osobno iskustvo raspada Jugoslavije: podgrijavanje nacionalizma tijekom osamdesetih, početak ratova, težak život u Beogradu pod Miloševićevim režimom i stanje u Srbiji nakon njegovog pada

„Konformist i oportunist bih verovatno i ostao, da kasnije u državi đavo nije došao po svoje. A kad đavo dođe po svoje, čovek koji iole drži do dostojanstva, nema baš puno prostora za konformizam i oportunizam“, piše Pavle Radić na 24. stranici svoje knjige „Proročanstvo iz Simplon ekspresa“.

Autor, rođen 1948. na kupreškom selu Gornje Vukovsko, školovan u Sremu i Vojvodini, zatim na Vazduhoplovno-tehničkoj vojnoj akademiji u Sarajevu te na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo u Ljubljani, na službi u Puli od 1970. do 1980., a zatim u Beogradu, s činom potpukovnika u JNA, imao je sve predispozicije da po dolasku đavla po svoje – što je počelo s Miloševićevim usponom u Jugoslaviji – postupi oportuno i prilagodi se novom trendu i novoj vladajućoj većini. Po cijenu egzistencijalne ugroze, Pavle Radić to nije uradio, od početka je imao negativan stav prema Miloševiću, da bi s početkom ratova u Jugoslaviji dao otkaz u JNA, odrekao se službe i prešao u redove Miloševićevih otvorenih protivnika, što ga je koštalo teškoga života i egzistencijalne neizvjesnosti tijekom teških 1990-ih. Kako je 1990-ih nastupao protiv Miloševića i Šešelja, tako od 2000. do danas nastupa protiv Miloševićevih i Šešeljevih đaka. Ali krenimo redom.

Knjiga „Proročanstvo iz Simplon ekspresa“ Pavla Radića, podijeljena u 14 cjelina, predstavlja njegov subjektivni doživljaj krvavog raspada i nestanka Jugoslavije. U prvoj cjelini „Noćno putovanje iz Beograda u Pulu“, iz koje je uzet i naslov knjige, autor opisuje razgovor koji je u jesen 1980. u vlaku Simplon ekspresa vodio s jednim talijanskim novinarom, a koji nije bio optimističan u pogledu budućnosti Jugoslavije. Radić je vjerovao u drukčiju budućnost, ali Talijanova sumorna i teška priča ostala mu je u sjećanju, „tim pre što su se u zemlji javljali ozbiljni povodi, koji se nisu mogli ignorisati“.

U sljedećim cjelinama, „Život u Beogradu osamdesetih“, „Kvasac nacionalizma buja. SANU crta đavola“, „Mesija je zajahao podivljalog konja. Konjanik je navestio Rekvijem za Jugoslaviju“, Radić opisuje kako se Beograd tijekom 1980-ih malo po malo pripremao za situaciju u kojoj će vlast preuzeti branitelj ugroženog srpstva i spasitelj Jugoslavije – Slobodan Milošević. Kada je Milošević preuzeo vlast i krenuo u „antibirokratsku revoluciju“ i kada je krenulo „zgušnjavanje mraka“, o čemu se piše u petoj i šestoj cjelini knjige, bilo je jasno da Jugoslavija nema dobre izglede za opstanak i da su sve opcije o njezinoj budućnosti, pa i najgore, otvorene. Tim više što Milošević i Srbija u svom nacionalizmu i udaru na AVNOJ-sku Jugoslaviju nisu bili usamljeni, već su i u drugim republikama – a najveću težinu od tih drugih nosila je Hrvatska – dobili (doduše ne odmah, da je bilo samo do drugih Jugoslavija bi opstala bar kao konfederacija) partnere u ideji raspada Jugoslavije i prekrajanja granica. Nakon višestranačkih izbora (cjelina 7) i miniranja ideja Ante Markovića, krenulo je „odmeravanje snaga i zauzimanje garda“ (cjelina 8), obavili su se i neki „santanci republičkih čelnika – trla baba lan“ (cjelina 9), a najzad – od cjeline 10 u knjizi – „bratoubilački ratovi su počeli“.

U 11. cjelini Radić opisuje „život u drami ratnog raspadanja zemlje“, raspadanja u kojem on nije želio sudjelovati, a pogotovo nije želio sudjelovati u agresijama koje je vodio Miloševićev režim. Za ljude u Beogradu i Srbiji, a pogotovo za antiratne, lijevo ili liberalno orijentirane ljude, kakav je bio Radić, devedesete su bile „olovne godine“ (cjelina 12). Vladala je hiperinflacija, do posla je bilo teško doći, javni prijevoz je bio katastrofalan, kao i druge javne usluge, a većina ljudi bila je što hipnotizirana što uplašena propagandom Miloševićevih medija. Kraj tog desetljeća označio je pad Miloševića, što Radić opisuje u 13. cjelini naslova „’Gotov je’ zlotvor, ali ne i njegova politika“. Knjiga završava s crticama iz postmiloševićevskog perioda. Spomenimo samo jednu stvar, kao mamac za čitanje: Radić nije gajio naročito oduševljenje prema Zoranu Đinđiću.

Za Pavla Radića najveću odgovornost za krvavi raspad Jugoslavije nose Srbija i Slobodan Milošević. Dobro je za ovu knjigu, i za povijesnu istinu općenito, što se nije zadržao samo na opisivanju odgovornosti koja dolazi s te strane. Odgovornosti je bilo i s drugih strana, i da su one bile bolje vjerojatno bi sve skupa bilo manje zla, a možda su se mogle i izbjeći neke stvari, ili bi se bar dogodile u manjem opsegu. Hrvatska nacionalistička vlast, primjerice, mnogo se trudila da Srbima u Hrvatskoj od prvoga dana da do znanja da u neovisnoj Hrvatskoj neće biti ravnopravni s Hrvatima, a mnogi hrvatski ekstremisti na terenu – sjetimo se samo Branimira Glavaša u Slavoniji, Tomislava Merčepa u Vukovaru i drugih – direktno su huškali na rat, činili zločine, i sa svoje strane učinili sve da dođe do oružanih sukoba. A što je tek bilo u Bosni i Hercegovini!

No, inzistirajući na naglašavanju srpske odgovornosti za ratove, a ta strana je ostavila iza sebe i u ukupnom zbroju najveći broj zločina, Radić ispunjava jedan od motiva za pisanje ove knjige, kako navodi i u uvodnoj napomeni: „(…) želja da se Srbija i Srbi u celini izvuku iz fatalnog kruga iracionalnosti i mitomanije, glavnih uzroka društvene i državne propasti; da u politički i javni život vrate razum i odgovornost kako prema sebi, tako i prema drugim narodima i državama oko sebe“.

Radić je mirotvorac koji smatra da nacionalistička i svaka druga mržnja nanose zlo i sebi i drugima i da ponajprije razaraju one koji ju šire. Taj stav jasan je i kroz ovu njegovu knjigu. Jedna je to od knjiga koje bi nastavnici učenicima trebali davati ispod stola, da popravljaju štetu koja nastaje utuvljivanjem službenih „istina“.

Franjo Šarčević (Prometej.ba, foto: ilustracija)