Svi najvažniji ljudi koje je međunarodna zajednica akreditovala kao nadzornike preostalih političkih radova u Bosni i Hercegovini, od Valentina Inzka do briselskih i vašingtonskih autoriteta, tvrde da su oktobarski izbori odlučujući za našu zemlju. A zašto bi bili odlučujući? Da li zato što su međunarodni faktori izgubljeni u svojoj propaloj brizi za Bosnu, pa sada počinju vjerovati u čudo? Govore nam da građani konačno treba da uzmu stvar u ruke, a znaju da kritične mase sa građanskom sviješću nema; zatim da su predstojeći izbori životna šansa mlade generacije, koja će odbaciti prtljag nacionalizma i zemlju povesti ka Evropi, iako i vrapci na grani znaju da su mladi inficirani nacionalizmom koliko i njihovi roditelji. Ako ne i više. I zato, kad god čujem da nam se preporučuje ova naizgled efikasna a tako jednostavna terapija, pomislim da ti ljudi ne čine ništa drugo nego sitnim lukavstvima maskiraju stvarnost.
Na pomolu je, dakle, još jedna pobjeda nacionalista, jer je to zakonomjerna nužnost promovirana u Daytonu, a potom usađena u svijest većine Srba, Hrvata i Bošnjaka kao najbolji način da ostanu podijeljeni, svako „na svojoj zemlji, u svojoj vjeri“. Tako je borba za vlast unutar svakog od tri etnička korpusa postala jedina svrha izbora. Ali, nije Dejtonski sporazum uzrok svih zala. Na kraju krajeva, sve polazi iz ljudskih glava. Istina je da ova država liči na pravo malo ruglo, ali ona je ogledalo ljudi koji je vode. Ovdje dolazimo do jednog ozbiljnog moralnog pitanja: ako ne voliš vlastitu državu, a imaš pravo da je ne voliš, zašto se kandiduješ za bilo kakvu funkciju u njenim institucijama? Pare su drage svakome, ali nečasno je „zarađivati“ ih drijemanjem u poslaničkim klupama.

Vagoni i vagoni zakona, propisa i standarda

Ima li većeg političkog licemjerja nego zauzimati visoki položaj u državnoj hijerarhiji, a raditi protiv vlastite zemlje? O tome bi nešto trebalo pitati Nikolu Špirića, Dodikovu glavnu „krticu“ u Vijeću ministara, političara sa dvanaestogodišnjim stažom na državnim jaslama. Špirić se pokazao kao majstor u subverzivnom zaustavljanju našeg ionako jadnog voza kojim smo, navodno, krenuli ka Bruxellesu, krajnjoj stanici dugog i neizvjesnog puta u Evropu. On je nedavno, u emisiji RTV-a Republike Srpske, skinuo masku i najavio početak „novog srpskog sna“, priklonivši se poznatoj tezi svog stranačkog šefa da „od Bosne i Hercegovine u budućnosti nema ništa“. Nema razloga da ga Dodik još četiri godine ne zadrži u mrskom Sarajevu.
Još je Spinoza pisao da su zakoni duša države i garant njene trajnosti. U protivnom, „država će biti veoma nestabilna“. Uostalom, šta je Evropska unija? Pojednostavljeno rečeno, to su vagoni i vagoni jasnih i preciznih zakona, propisa i standarda – jedinstven sistem koji važi za sve njene zemlje članice. Možda Dodik nije čitao Spinozu, ali je nepogrešivo osjetio gdje treba udarati i Bosnu učiniti što nestabilnijom. Zato je rekao „njet“ reformi policije, objavio da ne želi ni čuti o ustavnim promjenama i uskratio saglasnost na desetine zakona na kojima insistira Evropska unija. Ponekad se čini da je nanošenje štete vlastitoj državi jedini razlog što se neki ljudi u ovoj zemlji bave politikom.
Nije li krajnje nečasno uživati sve privilegije člana državnog Predsjedništva, a tvrditi kako si tu samo zato da štitiš interese Republike Srpske? Nebojša Radmanović je potrošio cijeli mandat stojeći na braniku Dodikovog vilajeta, a za vlastitu državu, koja ga inače plaća, nije uradio ništa. Ili gotovo ništa. Sa kakvim knjigovodstvom završavaju mandat Haris Silajdžić i Željko Komšić? Nema tu stavki koje zaslužuju naročitu pažnju. Izabran bošnjačkim glasovima, Komšić se trudio da bude veći katolik od pape, ali kad je izjavio da je Republika Srpska realnost i da se može ukinuti samo puškom, Žene Srebrenice su ga napale, osporavajući njegov osvjedočeni patriotizam. I on i Silajdžić su nas zamarali papagajskim ponavljanjem da je Bosna i Hercegovina nezavisna, suverena itd. zemlja. To znamo i bez njih. Ima li nešto drugo? I šta smo dobili? Silajdžić, Radmanović i Komšić su, zajedno s nama, stariji za četiri godine, a država je u gorem stanju nego kad su ušli u svoje kabinete.

„Vlast je odvratna samo onima koji je nikad nisu imali“

Spoljna politika je u isključivoj nadležnosti Predsjedništva. Bar je tu trebalo uložiti napor da BiH počne ličiti na državu, kako se ne bi brukali pred svijetom. Međutim, umjesto osmišljene i usaglašene platforme, koja bi odražavala interese zemlje, vođenje spoljne politike pretvorilo se u trku za pojedinačnim prestižom, u kojoj je Silajdžić ispoljio najviše kondicije. Uhljebljenje sopstvenih i stranačkih kadrova podrazumijevalo se samo po sebi. Jedan član Predsjedništva vidio je saveznike u jednom, a drugi u drugom dijelu svijeta.
Pa ipak, nikome se od njih ta igra živaca nije ogadila. Silajdžić, Radmanović i Komšić žele još jedan mandat. Nema u tome ničeg neobičnog, jer je vlast najopojnije piće koje čovjek poznaje. Giulio Andreotti, jedan od najpoznatijih političara u povijesti Italije, prevalio je devedesetu godinu života. Nakon što je preživio mnoge afere, Andreotti je ovako sažeo svoje dugo, jedinstveno političko iskustvo: „Vlast je odvratna samo onima koji je nikad nisu imali.“

(Oslobođenje)