Izraelski kolumnista Gideon Levy osudio je masakr koji je izraelska okupatorska vojska izvršila u školi Al-Tabaeen u naselju Al-Daraj u Pojasu Gaze u subotu, u kojem je ubijeno više od 100 Palestinaca. Levy smatra da taj napad predstavlja ratni zločin.

U svom članku u listu Haaretz Levy je rekao: “Još jednom kažu: ‘Bilo je nenamjerno’. Opet kažu da ovo nije genocid, da apsolutno nije genocid, jer se genocid definira namjerom, a ne samo zastrašujućim brojem poginulih”.

Autor je kritizirao izraelske dvostruke standarde, jer je masakr pravdan time da nije bilo namjere da se gađaju civili, dok se odbacuju opravdanja libanskog Hezbollaha da nije gađao civile u svom napadu prije dvije sedmice kada su njegove granate usmrtile dvanaestero djece u selu Majdal Shams na okupiranoj Golanskoj visoravni.

”Je li neko u Izraelu zaista mislio da Hezbollah namjerava ubiti dvanaestero djece Druza na okupiranoj Golanskoj visoravni? Što se tiče Hezbollaha, pitanje namjere se nikada ne pojavljuje; uvijek su ubice. Ako je ubijeno dvanaestero djece Druza, to znači da je Hezbollah namjeravao da ih ubije”, rekao je.

“U proteklih 10 dana, Izrael je bombardirao osam škola, a u svakom od tih napada stradale su raseljene osobe. Vrhunac je zabilježen kada je gotovo 100 ljudi ubijeno dok su obavljali jutarnju molitvu u džamiji pored škole. Neke od žrtava stigle su tek nedavno, nakon što su pobjegle iz svog prethodnog utočišta koje je bombardirano“, dodao je Levy.

“Prizori koje je objavila Al Jazeera bili su šokantni: tinejdžerke koje vrište pri pogledu na tijela svojih roditelja, šarene deke preko posmrtnih ostatka velikog broja ljudi koji su ustali da obave molitvu i bili su poklani”, nastavlja Levy.

Priča u koju niko ne vjeruje

Levy je ove prizore uporedio s masakrom koji je počinio jevrejski doseljenik Baruch Goldstein nad vjernicima u Ibrahimi džamiji u Hebronu 25. februara 1994. godine, kada je ubijeno 27 Palestinaca.

Autor se osvrnuo i na uobičajene izjave glasnogovornika Izraelske vojske da su poduzeti mnogi koraci kako bi se smanjile šanse za nanošenje štete civilima, uključujući upotrebu precizne municije, motrenje iz zraka i obavještajne informacije. “Ovo je priča u koju ne vjeruje više niko u svijetu “, rekao je.

Autor smatra da “vojska još nije pružila nijedan snažan dokaz da u osam skloništa koja su bombardirana postoji komandni centar. Izraelska vojska sve to unaprijed opravdava i smatra moralnim, ali niko drugi to nije voljan prihvatiti.”

Levy kaže kako je jasno da postoji “namjerna politika ratnih zločina”, napominjući da su mjesta na kojima je koncentriran veliki broj civila bombardirana osam puta u deset dana.

Ismijao je i opravdanja koja okupacija koristi za bombardiranje mjesta na kojima su okupljeni civili, rekavši: “Čak i da je postojao komandni centar, što je nejasan termin, nema opravdanja za ubijanje desetina bespomoćnih, siromašnih i uplašenih raseljenih osoba, uključujući i veliki broj djece. Nije svaki navodni ‘komandni centar’ opravdanje za masovna ubistva.”

Požurivanje s ubijanjem

Levy je napomenuo kako “mogućnost da se nepotrebni i zločinački rat okonča potpisivanjem sporazuma o zarobljenicima podstiče vladu, a posebno vojsku koja je odgovorna za ove zločine, da uloži posljednje napore i ubije što je više moguće, neselektivno i bez ograničenja.”

Naglasio je da ovi masakri pojačavaju poteškoće s kojima se Izrael suočava u poricanju optužbi za ratne zločine iznesene protiv njega pred Međunarodnim sudom pravde, podsjećajući na masakr u Kafr Qani, kada je Izrael ubio više od 100 raseljenih osoba, bombardirajući sklonište Ujedinjenih naroda u selu Qana u južnom Libanu tokom operacije ”Plodovi gnjeva” 1996.

Autor je podsjetio da se Izrael pokušao opravdati, ali je nakon nekoliko dana bio primoran prekinuti operaciju u Libanu. Na kraju je zaključio: “Šokantno je da ubistva koja su se dogodila u subotu neće dovesti do istih rezultata’.’

(Al Jazeera)